Analiza mirovinske reforme: Sad svi znate Marka. Marko je povukao vraga za rep, a jedino pitanje je tko će u ovoj priči ispasti Lolek, a tko Bolek

Piše: Ante Samodol

Sad svi znate Marka. Marko djeluje kao neki dobrica i fino odgojeno dijete. U najboljim je godinama da preuzme osobnu, pa čak i društvenu odgovornost. Zašto ne? Koliki su samo prije njega s jednom rukom na srcu, a s drugom u našem novčaniku bili ministri. Ali Marku su rekli da postoji jedna rupetina koju su prije njega neki godinama kopali, a koju bi trebalo pomalo zatrpavati. I stvarno, Marko se stavio na raspolaganje, pa okolo prilično naivno objašnjava ljudima da rupetinu treba zatrpati.

Za svaki slučaj, složili su “no more Borg” radnu skupinu s lopatom ideja i pokazali hrpu. Ali, gle čuda, hrpa je tuđa i ne daju Marku da priđe blizu. No, domislio se Marko, pa mami sve one koji s hrpe donesu nešto u rupetinu, velikom i dugoročnom nagradom.

Da, moglo bi se na ovaj način na dugo i na široko da Marko nije aktualni ministar rada i mirovinskog sustava. Nevolja je njegova što ga kao takvoga prate i pamte oni kojima se uzima i oni kojima se daje. A mirovinski sustav, neovisno o tome je li tzv. međugeneracijski ili kapitalizirani, nije ništa drugo negoli tekuća distribucija dohotka između onih koji rade i onih koji su u mirovini. Naglasak je na tekućoj, tj. sadašnjoj distribuciji dohotka jer „današnji“ radnici plaćaju poreze i doprinose radi isplate „današnjih“ mirovina“.
Dakle, neovisno o tome jesu li mirovinske sheme formalno kapitalizirane ili ne, u stvarnosti su međugeneracijske sheme, jer je to jednostavno način na koji nove generacije (trenutno radna populacija) odrađuju za prethodne generacije (trenutno umirovljeno stanovništvo).
Kad se međugeneracijski i kapitalizirani sustav promatraju kao mehanizam za prijenos sredstava između umirovljenika i ostalih dobnih skupina, postavlja se pitanje što im je primarni zajednički interes. A primarna zajednička točka interesa za oba sustava jest – kako su osigurana mirovinska prava, neovisno o tome kako se financiraju.

E, a za realizaciju boljih mirovinskih prava krenulo se formalno 2002. godine u “povijesnu mirovinsku reformu” po tzv. modelu Svjetske banke. Politički mudrijaši su je čak proglašavali “izvoznim proizvodom” (kojeg već godinama nitko neće, dapače). Reforma se zasnivala na dva polazišta: a) fiskalni i demografski problemi se mogu riješiti tzv. sustavom individualizirane kapitalizirane štednje s povećanjem izdvajanja u II. stup, b) kapitalizirani sustav doprinosi gospodarskom rastu i razvitku tržišta kapitala. I tako to traje već više od 15 godina sa sljedećim rezultatom:
2002. – 2017. (u mlrd. HRK)
A) Neto imovina OMF-ova ……….91,9
B) Uplate u OMF-ove………………67,0
C) PRINOS (A-B)…………………..24,9
D) Tranzicijski trošak………………54,3
E) Kamate na t. trošak (5,5% p.a).. 21,5
F) UKUPNI TROŠAK (D+E)…………75,8
G) REZULTAT (C-F)…………………-50,9

Dakle, mirovinska refoma je donijela minus od 51 milijarde kuna (dvije kune rashoda za jednu kunu prihoda!). Ovaj tranzicijski trošak su nedostajuća sredstva u Prvom stupu radi uplate u Drugi stup (5% bruto plaće) i koji se pokriva iz proračuna. Tako je tzv. imovina na računu II. stupa zapravo najvećim dijelom tranzicijski trošak kojeg plaćamo kao porezni obveznici kroz proračun. Uz to, država još izdaje obveznice koje kupuju OMF-ovi i tako se pokrije nedostatak sredstava za isplate tekućih mirovina. Ova nedostajuća sredstva su se mogla pokriti samo većim zapošljavanjem i boljim omjerom zaposlenih i umirovljenika. No, dogodilo se i događa se sasvim suprotno. Štoviše, i ono što je uplaćeno na naše račune, umjesto u prvoklasnim dionicama širom svijeta, završilo je u domaćim državnim obveznicama kreditnog rejtinga u rangu smeća. Sad je jasno da se na dugu kojeg kao “imovinu” imamo na računu mirovinskog fonda ne može zaraditi iako nam se prikazuje suprotno.

Svega ovoga ne bi bilo da su Marko i njegovi prethodnici godinama stvarali takav institucionalni i tržišni okvir gdje prolaze najbolji i najsposobniji. I da država ne počiva na klijentelizmu i politici nezamjeranja umjesto na kompetenciji i izvrsnosti. No, da ne političarim, Marko mora prihvatiti postojanje različitih činjenica i otvorenih pitanja koja se ne mogu riješiti nikakvim povijesnim reformama, već procesom stalne regulacije i deregulacije. Između ostalog, sljedeće:

a)Postoji rupetina u I., ali i u II. stupu koji djeluju po zakonu spojenih posuda. Najprije prebacivanje 5% bruto plaće iz I. u II. stup, pa vraćanje iz II. u I. mašući mamcem od 27%, nije nikakva reforma, već politička iluzija lakih rješenja

b)Svako dodatno povećanje izdvajanja u II. stup, popularno nazvano “jačanje II. stupa”, kao kompenzacija OMF-ovima u situaciji predlaganja vraćanja iz II. u I. stup, spada u kategoriju crtića Loleka i Boleka

c)Zakon o OMF te način ulaganja, sukob interesa i odgovornost fond managera mora biti predmet trajno otvorenog i kritičkog propitivanja. Zakon o sprječavanju sukoba interesa mora pokrivati fond managere jer se radi o obveznom ulaganju nametnutom zakonom, posebice što članovi nemaju nikakva glasačka prava.

d)Vrednovanje imovine (čitaj obveznica) kojima OMF-ovi trguju na OTC tržištu je posebna priča. S jednom transakcijom se odredi “nebeska dogovorna cijena”, pa se obveznica drži do dospijeća i amortizira, čime se ostvaruju “povijesni tržišni prinosi”. Iz ovakog vrednovanja proizlaze i lijepe godišnje naknade, a političarima rastu zazubice kad vide koliko novca “leži” u mirovinskim fondovima, pa pozivaju managere na kave kako bi ih uputili u ulaganja od nacionalnog interesa. N. Bakić kod ovoga ima sjajna iskustva.

e)Sustav relativnih garancija u II. stupu počiva na tzv. referentnom i zajamčenom prinosu. Zajamčeni prinos se računa tako da nam se jamči “negativan prinos” tj. gubitak (čudo jedno, model je promovirao i usvojio poznati ministar Mrsić!)

f)Postoji pola milijuna članova (25% ukupnog broja) koji najmanje tri mjeseca uzastopno ne mogu uplaćivati doprinose u II. stup, pa je to vodeći indikator stvarnog stanja, zaposlenosti, iseljenosti, ali i odgovornosti našeg Marka da progovori o strukturi ovog problema (Regos još od M. Mrsića ne objavljuje javno ove podatke)

g)U pravilu, kapitalizirani sustav ne doprinosi gospodarskom rastu za onaj dio imovine koji se ulaže u državne obveznice, pa ne čudi što naš sustav uopće ne doprinosi rastu BDP-a. Ministar financija je zapravo po položaju najveći fond manager u državi koji ne samo da iz proračuna transferira 45% isplata mirovina u I. stup, već upravljajući javnim dugom upravlja i sa 70% neto imovine mirovinskih fondova. A Zdravko mudro šuti.

h)Problem niske zaposlenosti se godinama zove demografskim problemom. Demografski problemi su posljedica, a ne uzrok koji se rješava mirovinskom reformom kao što se ovom reformom ne rješava problem mirovinskog sustava, već reformom tržišta rada bez uhljebničke, nepotističke i klijentelističke politike koja je premrežila Domovinu.

U svemu ovome ima i nečega dobroga. Marko je povukao vraga za rep, a jedino pitanje je tko će u ovoj priči ispasti Lolek, a tko Bolek. Ma jasno je da će Marko ispasti šeprtlja i smotanac Bolek. A kako se zove Lolek? Pa zna se. Zato, Marko, lezi nisko dok oluja ne prođe. Uostalom, to ti je i struka. O svemu tome i koječemu o tzv. mirovinskoj reformi u idućim objavama.

Pavić o reformi s posla na groblje: Željeli smo senzibilizirati javnost da postoji vrlo velik problem

Mirovinska reforma s posla na groblje: Spašavaju proračun povlačenjem privatne štednje iz 2. mirovinskog stupnja

Facebook Komentari