DOKUMENT Izdvojeno mišljenje jedne laste o pranju ruku Ustavnog suda oko Obersnelovog poimanja demokracije

Izdvojeno mišljenje o pranju ruku Ustavnog suda u rimskom stilu i podršci Vojku Obersnelu:

Miroslav Šumanović
sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), pisano obrazlažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE U ODNOSU NA RJEŠENJE
USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU
BROJ: U-VIIR-1960/2018 od 5. lipnja 2018.

Nisam se mogao složiti sa stajalištem većine o nepostojanju ustavnopravnih uvjeta za bilo koji oblik intervencije Ustavnog suda u ovoj stvari.

Postojali su svi razlozi da se bez dvoumljenja i bez odgode primijeni načelni pristup pitanju nadzornih ovlasti Ustavnog suda i posljedične intervencije i u tzv. predreferendumskoj fazi prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu (točke 5. i 7. Rješenja). Pravo naroda na ovaj plebiscitarni politički instrument neposredne demokracije normiran Ustavom bilo bi iluzorno, odnosno samo teoretski proklamirano, ako i predreferendumska faza prikupljanja potpisa regulirana zakonom ne bi bila djelotvorno pravno zaštićena. Bazični zdravi razum nalaže zaključiti da sprječavanje prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu izravno potkopava samu bit prava na referendum.

Čvrstog sam uvjerenja da je Ustavni sud bio ovlašten i ujedno dužan bez odgode intervenirati na osnovi članka 89. u vezi s člankom 96. Ustavnog zakona i lokalnog čelnika prisiliti (izravnim upozorenjem ili putem ministra uprave) da se pokori zahtjevima pravnog poretka, odnosno članku 5. Ustava, prema kojem je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Cijelim slučajem, kako ga ja vidim, nedvojbeno dominira drastično nezakonito i protuustavno postupanje čelnika izvršne vlasti na lokalnoj razini. On je svoju isključivo servisno-tehničku pomoćnu ulogu osiguravanja prostornih uvjeta za provedbu prikupljanja potpisa u tzv. predreferendumskoj fazi postupka pokušao (i u tome očito uspio) pretvoriti u poziciju političkog komesara koji na području “svoje” lokalne jurisdikcije ne dopušta svjetonazorski i politički “neprihvatljive” sadržaje, uključivo i referendumske inicijative, posve neovisno o ustavnoj i zakonskoj regulaciji ove problematike (“Ne odobravam da se takvo što događa u gradu koji vodim!”).

Energičnost Gradonačelnikovih formulacija podsjeća na feudalnu formulu “cuius regio, illius religio” (čija zemlja, onoga i vjera) sadržanu u članku trećem augsburškog vjerskog mira iz 1555. god., neprijeporno nespojivu s pravnim standardima i civilizacijskim vrijednostima demokratskog pluralističkog društva.

Ustavni sud je prema članku 2. stavku 1. Ustavnog zakona obvezan jamčiti poštivanje i primjenu Ustava, dakle, i njegova članka 1., stavaka 2. i 3., prema kojima u Republici Hrvatskoj sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu koji tu vlast ostvaruje i neposrednim odlučivanjem kao alternativnim načinom izražavanja narodnog suvereniteta. To se smatra bitnim obilježjem identiteta hrvatske ustavne države prema izričitom stajalištu Ustavnog suda iz predmeta broj: U-VIIR-5292/2013 (Upozorenje od 28. listopada 2013., “Narodne novine” broj 131/13., točka 3.), s time da je u istom predmetu Ustavni sud naglasio i to da su “izborni i referendumski postupci najvažniji test privrženosti istinskoj političkoj demokraciji koja je utjelovljena u Ustavu” (točka 6.).

Upravo taj oblik ustavom predviđene i zajamčene neposredne demokracije (u njegovoj nužnoj prethodnoj fazi prikupljanja potpisa za upućivanje zahtjeva Hrvatskom saboru za raspisivanje referenduma) voljom Gradonačelnika je potpuno suspendiran na “javnim površinama kojima upravlja Grad Rijeka”! Pritom je za ocjenu intenziteta protuustavnosti opisanog postupanja – a o takvoj ocjeni prema stajalištu većine ovisi ustavnosudska intervencija – posve irelevantno to što su potpisi ipak prikupljani na prostorima nekih župnih ureda i privatnim posjedima koji ne potpadaju pod ingerenciju gradskih službi u provedbi Gradonačelnikove zabrane. Ta se zabrana po logici stvari i mogla odnositi samo na javne prostore pod upravljanjem gradske vlasti.

Smatram presudno odlučnom okolnost generalne zabrane prikupljanja potpisa na svim javnim površinama u Gradu, a bez ikakve pravne osnove za takvu zabranu, kao i za samu ovlast (djelokrug) lokalne izvršne vlasti da takve zabrane izriče. Prema imperativnom propisu iz članka 8.c Zakona o referendumu pravo je birača (i ujedno obveza lokalne vlasti to osigurati) da se izjašnjavaju o potrebi održavanja državnog referenduma na svakom za to prikladnom mjestu, a taj je propis grubo prekršen gradonačelnikovim dekretom.

Njegovo obrazloženje pritom izravno zadire u doseg članka 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (zabrana zlouporabe prava) primjenjivog i u ovoj ustavnosudskoj materiji (npr. odluka USRH broj: U-II-6111/2013 od 10. listopada 2017., “Narodne novine” broj 105/17., točka 20.). Naime, ništa se u ustavnom poretku ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koga na poduzimanje aktivnosti usmjerene poništavanju ustavno zajamčenih prava i sloboda, odnosno negiranju pojedinih ustavnih institucija.

U konkretnom slučaju je nominalno pozivanje na ustavne i demokratske vrijednosti (zaštita žena i djece od zlostavljanja i nasilja te načelna ocjena da se o ljudskim pravima ne odlučuje referendumom) poduzeto s očitim ciljem konstruiranja prividno prihvatljive osnove za aktivnosti usmjerene onemogućavanju provedbe referenduma kao ustavne kategorije par excellence. To je, prema mom viđenju, definitivno destrukcija koja u svojoj biti negira demokraciju i ustavni poredak. Gradonačelnikovo ideološko-političko stajalište (odnosno političke strukture kojoj pripada i čije vrijednosti artikulira) o tome je li referendumska inicijativa opravdana i korisna, dakle njegov stav o meritumu, ne smije imati nikakve reperkusije na ostvarivanje ustavnih i zakonskih prava građana da prikupljaju potpise za referendumsku inicijativu. Ovdje je očito, a to je s motrišta ustavne kulture šokantno, da je službeni položaj iskorišten za postupanje kojim se želi spriječiti inicirani referendum.

Utoliko se nikako ne mogu složiti s ocjenom većine da u konkretnom slučaju “nije riječ” o takvim izuzetnim okolnostima koje bi iznimno obvezivale na intervenciju Ustavnog suda i u predreferendumskoj fazi postupka. Ponovno bazični zdravi razum nalaže zaključiti da Gradonačelnikovi pisani akti od 10. svibnja 2018. (zaključak i posljedični dopis organizacijskom odboru referendumske inicijative) svojim stilom i sadržajem predstavljaju neoboriv i izravan dokaz (smoking gun) postupanja u zloj vjeri, zlouporabe institucionalne pozicije i moći koja iz nje izvire te eklatantnog zanemarivanja Ustava. S obzirom na to da nikakva druga učinkovita sredstva pravne zaštite ne postoje, a rekviziti općega upravnog postupka i upravnog spora su po naravi stvari neprimjereni i nedjelotvorni u kontekstu pravne prirode i dinamike referendumskog i predreferendumskog postupka, nema drugoga učinkovitog sredstva osim ustavnosudskog nadzora koji je ovdje morao biti aktiviran odmah, efikasno i potpuno u svrhu zaštite Ustava od pravnog nasilja egzekutive na lokalnoj razini.

U Zagrebu, 13. lipnja 2018.

SUDAC
Miroslav Šumanović, v. r.

DOKUMENT Kako je Ustavni sud oprao ruke i u rimskom stilu podržao Barabu (Obersnela) u nedemokratskom postupanju prema Istini o Istanbulskoj konvenciji

Facebook Komentari