Analiza Jutarnjeg: Pesimizam nije nastajao mimo HDZ-a. Pesimizam je danas tu najviše zbog njih

Na prvi pogled, predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković doima se kao da se politički izvukao, kao da su najgore krize iza njega i da sad mirnije može – barem na ljetne praznike. Plenkoviću zaista ide na ruku to što je širok krug onih – i među njegovim trenutačnim saveznicima, i kod unutarstranačke oporbe, ali i u većini stranaka u opoziciji, naročito u SDP-u – koji glasno ponavljaju kako nije vrijeme za izbore.

Plenkovićev najveći saveznik u ovom trenutku nije ni javnost koja bi masovno odobravala njegovu politiku niti je to njegova stranka jer ga ona u većini samo podnosi; ono posljednje što premijera čuva opća je nevoljkost da se na izbore ide odmah nakon ljeta jer bi to nosilo preveliku neizvjesnost za sve i, što nije zanemarivo s obzirom na komociju struktura, ogroman posao tijekom ljeta.

Taj zadnji povlašteni period Plenković i njegovi ljudi možda bi mogli korisno upotrijebiti za mudriju konsolidaciju HDZ-a, stranke koja zapravo najviše stoji na putu svim Plenkovićevim ambicijama, više i od Živog zida i Mosta, a o umrtvljenom SDP-u da i ne govorimo. No brojni premijerovi dosadašnji potezi i reakcije, najviše iz paketa “nečinjenje i odgađanje”, navode više na zaključak i očekivanje kako bi šef HDZ-a ovo primirje naopako mogao protumačiti kao vlastitu pobjedu i potvrdu svog smjera te nastaviti bez većih promjena u sadržaju i dinamici voditi HDZ i državu, zanemarujući da u tom slučaju izbijanje prve manje ili veće, više ili manje umjetno proizvedene krize, nije pitanje “da ili ne”, nego “sad ili malo kasnije”.

Nakon skorog, vjerojatnog postizanja nagodbe oko Agrokora, u čemu je posredovala Plenkovićeva administracija, bez obzira na buduće interpretacije i rasplet krize s tom kompanijom, bit će, u političkom smislu, do kraja iscrpljena tema koja je Plenkoviću služila kao izgovor u prvom dijelu mandata. Treba pošteno reći kako je ta tema Plenkoviću navlačila i značajan broj neprijatelja, kao i to da su mnogi udari na njega proizašli baš iz činjenice da se Vlada uplela u rješavanje te stvari. S druge strane, Agrokor je Plenkoviću dosad dolazio kao ispričnica što je njegova politika u drugim segmentima, i prema unutarstranačkim stvarima i prema najvećim izazovima društva, daleko sporija, suzdržanija i nedostižnija.

Očito je da Vlada pod reformama pogrešno podrazumijeva redovni ritam zasjedanja, donošenje kadrovskih akata, prilagodbu zakonodavstva, uredno funkcioniranje proračuna, kontrolirani ritam zaduživanja, općenito rutinski rad.

Na stranu sad predsjedničine kritike, one su ionako motivirane predizbornim pozicioniranjem, a ne stvarnim zanimanjem za reforme, ali objektivno, ovo zasad nije reformska Vlada.

Sad nakon Agrokora Plenković će najednom ostati bez vidljive nove agende, jer je u međuvremenu nije proizveo, ali zato s mnogo više neprijatelja nego što ih je imao kad je došao i s neodgodivim terminima dva velika izborna ciklusa dogodine (europski i predsjednički izbori), oko čijeg tijeka i rezultata ni on niti drugi zainteresirani na političkoj pozornici neće moći biti ravnodušni.

Drugim riječima, Plenkovića možda očekuje nešto mirnije ljeto, ali zato mu, vrlo vjerojatno, slijedi i te kako dinamično razdoblje od jeseni do proljeća sljedeće godine, kad će morati biti definirano baš sve, i za europske i za predsjedničke izbore. Ne samo to, jesen je vjerojatno i trenutak istine u vezi s referendumima: glasovi iz Ustavnog suda već su dali znati da se tijekom ljeta o tome neće definitivno izjašnjavati. To se također može bitno odraziti na sigurnost premijerove pozicije i budućnost njegove Vlade, posebno kad se zna da su neki njegovi izazivači u i oko stranke, najviše Davor Ivo Stier, ali i predsjednica države kojom upravlja dio HDZ-a izrazito nesklon Plenkoviću, oštro stali na stranu narodne inicijatve, a nasuprot premijerovim stajalištima.

E sad, što to Plenković kod sebe i svoje Vlade može bitno promijeniti i inovirati do jeseni, a da ga to kvalitetno izolira od svih očekivanih udara kojima bi lako mogao biti izložen?

Koji je to njegov potez, ili potezi, koji bi mogli zaokrenuti procese u njegovu korist, gdje je ta eventualna točka preokreta ili to iznenađenje koje bi Plenković mogao prirediti?

Plenković bi na primjer mogao, a čini se da već i pokušava, stvoriti neke nove, neprincipijelne i neprirodne saveze unutar HDZ-a, pod pretpostavkom da mu oni rješavaju pitanje opstanka u stranci. Oslanjanje na Kalmetu, župana Sanadera i slične “teškaše” u HDZ-u upućuje na to da Plenković, vrlo vjerojatno najviše uz Šeksovu ideju i posredovanje, takve napore doista i poduzima. No i tu je, izgleda, pristup prilično konzervativan i staromodan; polazi se naime od toga da se u HDZ-u ništa nije promijenilo u posljednjih 15-ak godina, što vjerojatno ipak nije točno. Veliko je pitanje je li, recimo, Kalmetin utjecaj i dalje razmjeran onome što od njega sad očekuju Plenkovićevi ljudi. Ili opstanak, ako je više uopće izvjestan, ipak traži neke složenije saveze?

Drugo što Plenković može – ali to se na žalost čini samo u teoriji jer praksa vladanja sugerira suprotno – jest dati čvršći i radikalniji okvir reformama, realne rokove i ljude koji bi ih doista mogli izvršiti. Nešto sasvim suprotno sada važećoj ideji da bi tako složene reforme poput zdravstvene mogli provoditi ministri Kujundžićeva kapaciteta: Plenković za preokret kroz temu reformi sigurno treba i odlučnost kakvu još nije pokazao i ljude koje još nije izvadio na sunce.

Na koncu, Plenković pred sobom ima i jedan hazarderski izbor, koji uglavnom svi odbacuju, no on i dalje ostaje kao mogućnost. To je opcija koja bi Plenkoviću odgovarala u slučaju da definitivno procijeni kako, što se njegove stranke tiče, sljedeće izbore neće dočekati kao predsjednik HDZ-a. To je naravno scenarij izazivanja prijevremenih izbora. U ovom času to bi, zbog projekcija rezultata, daleko manje odgovaralo HDZ-u nego Plenkoviću koji bi na taj način mogao donekle utjecati na promjenu stranačke strukture, ali je pitanje dokad bi ta nova arhitektura opstala. Također, izbori ove godine odgovarali bi i Bernardiću, kao zadnji preostali način da se pokuša riješiti razornog djelovanja unutarstranačke opozicije. Velika je neizvjesnost, međutim, bi li SDP i HDZ na takvim izborima, s Plenkovićem i Bernardićem na čelu, povukli dovoljno da kasnije osnuju stabilnu veliku koaliciju, o kojoj se u najrazličitijim krugovima već govori sa sve manje i manje zazora. Ili bi populističke snage – konzervativci, Most i Živi zid – dobile prvu priliku u političkoj povijesti da istovremeno u oporbu gurnu i HDZ i SDP.

Istraživanja javnog mišljenja i rejtinga stranaka stalno mjere koliko Plenković svojom politikom donosi HDZ-u. Zasad je rezultat negativan, odnio im je navodno već devet posto. Ali nije to najgore niti je ključno, mali nepredvidivi događaji mogu taj minus brzo nadoknaditi. Problem je drugi i veći: koliko Plenković za svoje vladavine donosi drugima i što se sve pred njegovim očima po putu stvara, što će kasnije biti neuništivo i može zauvijek promijeniti odnose na političkoj sceni, i to točno onako kako Plenković deklarativno nipošto ne bi htio.

Plenković sad silno nastoji uspostaviti crtu razlike: mi reformisti – oni populisti, mi optimisti – oni demagozi, ali tako zamišljenom razgraničenju prepriječio se sistemski problem. HDZ je najodgovorniji za stvaranje demagoškog čudovišta koje prijeti progutati demokratske institucije i ovo što zasad nemoćno prati Plenković, to je cijena HDZ-ova dugog, upornog, sistematičnog uzgajanja populizma. Raspirivali su ga iz najrazličitijih motiva koji su svi imali veze s nasilnim pokušajima opstanka sustava koji nisu željeli popravljati ni mijenjati. Ni Živi zid ni Most ni predsjednica Grabar-Kitarović nisu dakle samoniklo političko bilje: oni rastu na raspadnutom tkivu HDZ-a, i stalno ih se plijevi i zalijeva. Željki Markić su pomagali skupiti 750 tisuća potpisa kad im je to politički odgovaralo, Živi zid su tetošili dok im je služio protiv Josipovića, kao i Kolindu Grabar-Kitarović, napuhali su Most dajući im ozbiljne poluge vlasti, Stieru su dali da se predstavlja praktično drugim čovjekom stranke čiju politiku uopće ne podržava, i tako dalje, i tako dalje.

Pesimizam, dakle, nije nastajao mimo HDZ-a. Pesimizam je danas tu najviše zbog njih, analizira Jutarnji.

Facebook Komentari