Duboka država: Afera s mailovima Grupe Borg zorno pokazuje da elemenata toga u Hrvatskoj ima

Pojam deep state ili duboka država nije od jučer, ali je posljednjih godina iznova aktualan pa ga ne zaobilazi ni Hollywood. Ako ste gledali TV serijal istog naziva, dakle “Deep State” (kod nas preveden kako “Država u državi”), mogli ste shvatiti da današnji svijet vode moćnici iz sjene, nekakve paralelne strukture vlasti, bar ako je vjerovati spomenutom serijalu, ali i nekim drugim filmovima, igranim i dokumentarnim.

Da sve nije fikcija, upozorava i Oliver Stone: “Postoji ‘duboka država’, američka vanjska politika ide u istom pravcu, a vojnoindustrijski kompleks svime upravlja”, kazao je Stone na promciji svog filma “Snowden” u Sarajevu prošle godine te dodao: “Budućnost kakvu je opisao George Orwell u svojoj ‘1984.’ već je odavno tu i mi je živimo, a nepobitne dokaze za tu tvrdnju pružaju nam osobe poput Edwarda Snowdena koji je otkrio koliki su razmjeri sumnjivih aktivnosti različitih obavještajnih agencija.” Naravno, na svoje je došao i Donald Trump, koji je optužio Ministarstvo pravde SAD-a da je dio tzv. duboke države – navodne mreže vladinih službenika koja nastoji utjecati na politiku zemlje ne obazirući se na stavove demokratski izabranih lidera. No, treba reći da su u SAD dio struktura koje neki svrstavaju pod “duboku državu” posve legalne i legitimne institucije poput raznih lobista u Washingtonu, naravno i agencija poput FBI-ja, CIA-e i dr., koje doduše svojim spinovima djeluje “ispod radara”, no u biti su dio sustava vlasti. Takve proziva Donald Trump, pa kad neka od “ptičica” propjeva, eto argumenata da u sjeni djeluje “duboka država”, odnosno “država u državi” (tzv. imperium in imperio).

Što se pak Hrvatske tiče, i naša je zemlja imala niz afera koje se mogu povezati s djelovanjem tzv. duboke države. U prvom redu, to se odnosi na aktivnosti paraobavještajnog podzemlja, navode analitičari koji se bave tim problemom. Osim toga, niz indicija, tvrde upućeni, govori u prilog zaključku da je Hrvatska imala (a možda i danas ima, jer hrvatski se Edward Snowden još nije pojavio!) obavještajne službe koje su nezakonito pratile i prisluškivale novinare, koje su bile na usluzi ne demokratski izabranim čelnicima države nego nositeljima partikularnih interesa, koje su opsluživale materijalima iz svojih arhiva probrane tzv. novinare kako bi diskreditirali određene političare.

Posljednji koji se u hrvatskom javnom prostoru poslužio terminom “duboka država” bivši je ministar kulture, danas nezavisni saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović, rekavši: “Mi smo svjedoci u svim ovim događajima, od Agrokora nadalje, da pokraj službene hrvatske države postoji nešto što kolokvijalno možemo nazvati duboka država. Interesi te duboke države su u pojedinim trenutcima, to je svima jasno, bili jači od interesa same Hrvatske i jedna vrsta dekonstrukcija tih paralelnih kultura koje te privatne posebne interese nameću kao opće je prvorazredna politička zadaća”, rekao je Hasanbegović.

JAVNOST JE SMETNJA

Afera s mailovima grupe Borg, kako su sami sebe imenovali, zorno pokazuje da elemenata toga u Hrvatskoj ima. Naime, birači zasigurno nisu, birajući ove ili one – a neki nisu ni bili na izborima, a s pozicije moći sudjeluju u procesima – birali da ih u toliko spominjanu budućnost i mogući bolji život vode ove ili one grupe financijaša i korporativnih menadžera. Osim karakterističnog hrvatskog političkog mesijanstva, ovakvo djelovanje nas odvodi podalje od demokracije.

Naravno, najveći neprijatelj “dubokoj državi” ili “paradržavi”, uvijek je javnost, odnosno prava istina koju javnost treba znati. Zato načelno i nije problem što je u mailovima ili dokumentima, nego tko je to i zašto dostavio medijima. Nikako se akteri ove, kako i drugih afera (a ima ih), ne mogu sakriti od javnosti. Javnost je u biti nezgodan teren i za “duboku državu” i za “službenu državu”, ako ta druga ne radi kako treba i nešto muti “ispod žita”, pa to izađe na vidjelo.

Primjera je puno, i nije sve sadržano u aferi Borg. Sjena “duboke države” nadvila se recimo i nad slučajem kupnje borbenih zrakoplova – izraelskih F-16 Barak. U medijima se naime pokušava stvoriti slika da Hrvatska silan novac troši na “stare kante”, premda glede toga nejasnoća ne bi smjelo biti i žalosno je što uglavnom nitko od stručnjaka nije to kvalitetno iskomunicirao prema javnosti, nego se dopustilo da samoproglašeni i dobro plaćeni “eksperti” tumače po televizijama i portalima za što je Hrvatska izdvojila više od 500 milijuna dolara. Pritom i pritisak vršen na ministra Krstičevića od strane Patrije i Gripena, kad se radi o nabavi borbenih zrakoplova, također ima elemenata tzv. duboke države, odnosno korporativne agende koja se svim sredstvima služi da progura vlastite interese.

Kad je riječ u “dubokoj državi”, neizbježan je i spomen UDBA-e. S njom u vezi poučan je i primjer muenchenskog suđenja. “Krivi su, zaprijećena im je doživotna zatvorska kazna”, glasila je nepravomoćna presuda suda u Münchenu, za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, protiv Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Presuda je to protiv cijele jedne zločinačke strukture koja se s neistomišljenicima obračunavala torturom, a u konačnici i metkom, bilo je također jedno od obrazloženja. Inače, taj je slučaj imao i debelih veza sa slučajem INA-e. UDBA-a, ta “duboka država” bivše SFRJ, narušavala je hrvatske nacionalne interese u bivšoj zajedničkoj državi, a žalosno je da ostatci tog zlokobnog sustava još opstoje i djeluje u sjeni, priznali mi to javno ili ne.

Inače, INA od svoga osnutka nije imala priliku biti normalna kompanija, ona je uvijek bila produžena ruka politike (i to ne geopolitike, kao sve normalne naftne kompanije u svijetu, nego dnevne politike). INA je bila poligon za uhljebljivanje i bogaćenje podobnih sinova i kćeri partije (sin Josipa Broza, sin Mike Špiljka, kći Steve Krajačića). Nastavilo se to i devedesetih (uz opasku da je INA iznijela velik dio Domovinskog rata na svojim leđima). Zato nije čudno da su “duboka država”, odnosno korporativni lobiji, u sprezi s političkim moćnicima, recimo tako, iznimno zainteresirani za prisutnost vlastitih podobnika u INA-i. A obrana od utjecaja takvih struktura “duboke države” na kompaniju poput INA-e moguća je samo uz profesionalnu, o dnevnoj politici neovisnu, upravu ili ulazak transparentnog i pouzdanog strateškog partnera. U tom smislu, ulazak strateškog partnera MOL-a, koji je u prvim godinama pokrivao gubitke INA-e, a kasnije radi kontrole nad financijskim procesima (koruptivno ili ne) preuzeo upravljačka prava, bio je navodno iznimno blagotvoran u obračunu s “dubokom državom” u kompaniji. Sve u svemu, sada je pred novi ministrom Horvatom da INA-u pokuša vratiti u hrvatsko vlasništvo…

STRATEGIJA KAOSA

Bilo kako god, ako je puno toga u percepciji, onda se i fenomen “duboke države” najvećim dijelom percipira u negativnom svjetlu, dok se tzv. razvojnom državom, što bi bilo logičnije, malo tko bavi, jer je tu manje sanzacionalizma, afera i skandala. Naravno, INA je samo jedan primjer, a mogli bismo nabrajati još gomilu sličnih. Kad se sve uzme u obzir, puno toga upućuje na to da i u RH postoji dostatno elemenata da možemo govoriti o za naše prilike proširenom pojmu koji sad glasi “duboka paradržava”. Njezino djelovanje svodi se na strategija izazivanja kaosa – konstantno javno i tajno diskreditiranje Vlade i političara na vlasti. Pritom i sve što se događalo oko Agrokora, uključujući i iznuđenu ostavku Dalićke, odnosno aferu Borg, može se u određenoj mjeri tumačiti i kao razorni utjecaj tzv. duboke države, čija moć nije institucionalizirana u postojećim državnim tijelima, ali je i te kako djelotvorna iz sjene. U tom smislu “duboku državu” treba prepoznavati i kao opasnost za demokraciju, pri čemu treba uzeti u obzir i ulogu medija, od kojih neki zapravo ne mare za državu bila ona duboka ili plitka, nego su im prioritetni vlastiti interesi. Pritom svjesno, pod krinkom zalaganja za demokraciju i istinu, stvaraju negativističko ozračje da u zemlji ništa ne valja, da je sve kriminal i obmana. U slučaju takvih (sami će se prepoznati), duboka država nikad nije dovoljno duboka da bi bila dno dna. Na tome sustavno rade…, piše Glas Slavonije.

RATKO MARTINOVIĆ, pisac, predavač, voditelj i aktivist, autor knjiga “Društveni inženjering” i “Subliminalne poruke”

Sive eminencije moći

Deep state pojam je koji se s vremena na vrijeme vadi iz ladice, no zapravo je riječ o fenomenu koji je oduvijek tu i na jedan način predstavlja modus operandi kontrolora nekog sustava, kao i samoodržavajući segment koji ne dopušta preveliko odstupanje od uvriježenih paradigmi i famoznog statusa quo.

Pojam je zasigurno i u domeni teorija zavjere, no ako shvatimo da je definicija same urote “plan dvoje ili više ljudi koji obuhvaća čitavu zajednicu, a dogovara se iza zatvorenih vrata”, onda ga se definitivno može prikazati i izvan etikete puke teorije. Inače, “duboka država” nije samo američki proizvod, dapače. On podrazumijeva sve one ljude u sivoj eminenciji, strukture iz bivših režima ili obavještajnog sektora i “vječne” političare, no i mozgove iz “think-tank” organizacija, lobiste i generacijske “gremije”, čiji političko-društveni planovi iz sjene utječu na sam sustav, te su bilo kakve promjene iznimno otežane.

KOSTURI IZ ORMARA

Termin je korišten kao dokaz da demokratski sustavi u praksi ne promoviraju volju građana, već samo minimalno utječu na utanačene političke pravce. Zanimljivo, skovan je radi ismijavanja i kritike procesa u postkomunističkim zemljama i Turskoj, no vrlo brzo uhvatio je zamah i u SAD-u gdje ga vodeći politički analitičari godinama koriste kao element svojih analiza “nepromjenjivosti američke vanjske politike” koju mnogi kritiziraju za eksploataciju drugih zemalja i ratne desante pod okriljem ratne industrije. Donald Trump ga je u cijelosti popularizirao tijekom kampanje i prvih mjeseci obnašanja dužnosti – smatrao je kako figure koje stoje iza Obame i Hillary Clinton upravljaju svim porama društva, agencijama i smjernicama u diplomaciji, čime je njegov posao znatno otežan, ako ne i onemogućen. Pojam je u tom obliku prvi put u mainstream izvorima upotrijebio republikanski kongresmen Mike Lofgren 2014. godine, kao “hibridnu poveznicu vladinih elemenata i dijelova financijskih i industrijskih vrhuški koji upravljaju SAD-om bez odgovornosti i pristanka stečenih formalnim političkim procesima.”

Iako konspirativne teorije nisu pretjerano popularne u tamošnjem javnom prostoru, akademski izvori sve češće termin upotrebljavaju kao osnovu razumijevanja same prirode upravljanja složenim sustavima. Domena nacionalne sigurnosti služi kao pokriće obavještajnim strukturama za lakšu implementaciju svojih skrivenih ideja, a etiketa “teorije zavjere” omogućava im nesmetano djelovanje. Trumpov okršaj s “kosturima iz ormara” primjer je da slične teorije za države poput Egipta (vojni puč), revolucije poput Arapskog proljeća i “False Flag” napade nisu za odbacivanje, čak ni na najozbiljnijem nivou. Desnica vjeruje u potpuni značaj pojma navodeći riječi zviždača Edwarda Snowdena koji ga smatra “stvarnim” do te mjere da te strukture uvijek ostaju u nekom obliku vlasti, tajnih službi ili savjetničkih funkcija, a predsjednici dolaze i odlaze. Njihova uloga je trajna, bez obzira na funkciju. Ljevica također nerijetko spominje pojam, a liberalni političari, korporatisti i novinari smatraju kako je riječ o “simplifikaciji” i “novom obliku teorija zavjere”, strukturalno drugačijem od klasičnog oblika novog svjetskog poretka ili vlade u sjeni.

KONAČNI CILJ

Tako je vojnoindustrijski kompleks lobistički slizan s ministarstvom obrane ili državnim tajništvom, farmaceuti sa sebi bliskim organizacijama itd. Iako je njihov utjecaj gotovo nemoguće zanemariti, najutjecajniji analitičari tvrde kako je riječ o “legitimnom lobiranju” i da je njihov utjecaj na agencije prenapuhan. Navode i kako postoje značajna nepodudaranja u ambicijama različitih struktura deep state instanci te čak i da postoje – bila bi riječ isključivo o različitim interesnim kartelima. Trumpova kampanja nastojala je utvrditi jesu li ratovi u Siriji i Libiji dio šire agende te hoće li biti potrebno činiti kompromise s tim grupacijama u budućnosti. “Umreženi birokratski kanali” tako danas služe kao “unutarnji neprijatelj”, no Trumpovi kritičari navode da se prethodni deep state pretvorio u shallow state (površnu državu) u kojoj su upravo te strukture ono za što su i stvorene – jedini jamac da jedan “despot” državu ne pretvori u poligon vlastitog ega, interesa i suludih ideja.

Ako je time veo tajnovitosti iza DS-a napokon uklonjen, je li riječ o prijetnji za demokraciju? Definitivno da, no s obzirom na prethodne primjere iz antičkih vremena, deep state je samo alat, koji može biti pozitivan i negativan, ovisno o tome služi li zaštiti progresivnog puta određene civilizacije ili guranju agendi koje stoje u suprotnosti sa željama javnog mnijenja. Mediji su u tome odigrali značajnu ulogu – istraživački novinari i zviždači koji su pisali o navedenoj temi minorizirani su i gurnuti na margine društva.

U Hrvatskoj imamo situaciju koja apsolutno podsjeća na deep state. S jedne strane obavještajne i ideološke relikte propalog socijalističkog sustava, s druge strane interesne strukture religijskih instanci. Socijalna država, domoljublje, pravosuđe, novinarstvo… samo su neke vrijednosti koje su platile danak tim strukturama koje su provodile pretvorbu i privatizaciju, predstečajne nagodbe, ideološku polarizaciju i guranje “uspon fašizma / uspon komunizma” strategije. Zato ne postoji ni jasan smjer države, nacionalne strategije ili bar značajnije reforme – održava se status quo, kojemu je za cilj servisiranje hladnog pogona glomazne države. Izravna posljedica masovno je iseljavanje, a bankrot bi mogao biti konačni cilj.

Zarobljena država

Zarobljavanje države (state capture) označava vrstu političke korupcije u kojoj pojedinci i interesne grupe neformalnim kanalima utječu na procese donošenja odluka u tijelima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti radi stjecanja koristi. Pojam zarobljavanja države javio se u društvenim znanostima krajem 20. stoljeća kao reakcija na društvene procese koje se nije moglo objasniti klasičnim politološkim rječnikom… Situacija u Hrvatskoj glede borbe protiv zarobljavanja države zasigurno nije idealna, no javni protesti uspjeli su (posredno ili neposredno) zaustaviti bar neke dubiozne građevinske projekte i podići javnu svijest o prostoru i okolišu… Istovremeno, između 20 i 30 posto ispitanih predstavnika poslovnih kompanija u Hrvatskoj izjavilo je da su zbog podmićivanja javnih službenika od strane drugih kompanija oštećeni u poslovanju, što upućuje na značajno veću raširenost fenomena zarobljavanja države u jugoistočnoj Europi, između ostaloga, piše dr. sc. Boris Stamenić.

Facebook Komentari