Hasanbegovićev djed spasio je židovsku djevojčicu od ustaša, Veleposlanstvo Izraela u BiH uručuje odlikovanje

Za spašavanje židovske djevojčice Nade Kolman zaslužni su Sabrija i Safeta Prohić, djed i baka Zlatka Hasanbegović. Roditelji njegove majke Zumrete cijelo vrijeme rata skrivali su malenu Židovku koja je izgubila cijelu obitelj i za to će sad dobiti posthumno odlikovanje. Riječ je o priznanju pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom holokausta riskirajući pritom vlastite živote, piše Jutarnji list.

Kao unuka supružnika Prohić na ceremoniju počasne dodjele odlikovanja Pravednici među narodima Veleposlanstvo Izraela u BiH i Yad Vashema pozvali su i bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića.

Na ceremoniju stiže i spašena Nada Kolman

– Oduševljen sam pozivom i priznanjem koje će posthumno dobiti moj djed Sabrija, baka Safeta, tetak Avdo i tetka Esma. Ta priča je sastavni dio moje obiteljske povijesti, budući da je spašena židovska djevojčica pune dvije godine u ratnom Zagrebu živjela s mojom majkom Zumretom. Nažalost, jugoslavenske komuniste 1945. godine nisu zanimale konkretne ljudske sudbine u ovom i sličnim slučajevima i paradoks je da je moj djed izvansudski pogubljen nakon Drugog svjetskog rata na nepoznatom mjestu – rekao je za Jutarnji Zlatko Hasanbegović.

Na samoj ceremoniji će biti i preživjela djevojčica Nada Kolman, koja se sada zove Aviva Fox.

Djed Sabrija ugledni poslovni čovjek

Nada je rođena u travnju 1942. godine u Gračanici. Njezin otac Viktor bio je magistar farmacije i ljekarnik i u tom mjestu je vodio ljekarnu. Prijateljevao je s dr. Avdom Prohićem, poznatim liječnikom, i njegovim bratom Sabrijom. Obitelj Kolman nije odmah uhićena i deportirana u logore, jer su se zbog katastrofalne zdravstvene situacije i nedostatka zdravstvenih radnika, vlasti NDH morale osloniti i na ljekarnike židovskog porijekla.

Ipak, godinu kasnije Nadinog oca su strijeljale ustaše, a majka Helena je ubrzo preminula od upale pluća. Avdo Prohić je tada odlučio preuzeti brigu o jednogodišnjoj djevojčici te je o tome obavijestio svog brata Sabriju koji je tada živio u Zagrebu.

Inače, obitelj majke Zlatka Hasanbegovića došla je u Zagreb 1941. Do tada su živjeli u Gračanici, u Bosni, a djed Sabrija, rođen 1900. godine, je kao uspješni poslovni čovjek često dolazio u Zagreb. On je bio ugledni veletrgovac i industrijalac, jedan od najpoznatijih poslovnih ljudi u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji.

Djevojčicu predstavljali kao svoju kćer

Nadu su zbog straha od ustaša braća Prohić odlučila prebaciti u Zagreb da živi s njihovom obitelji. Prebacio ju je najmlađi od braće, Rukib, zajedno sa svojom zaručnicom koji je zbog bavljenja trgovinom imao propusnicu za neograničeno kretanje. Sabrijina žena Safeta je djevojčicu čim je stigla u Zagreb predstavljala kao svoju kćer, a njezina djeca kao svoju mlađu sestru.

Uspjeli su je pune dvije godine skrivati, a nekoliko mjeseci nakon završetka rata po Nadu su došli preživjeli rođaci, sestra njene majke Erna Sonenschein i njen suprug Albert. Pokrenuli su proces posvojenja i 1949. svi otišli u Izrael. Na kraju se Nada s obitelji skrasila u Australiji. Postala je profesorica hebrejskog jezika, udala se i dobila dvoje djece.

Pogubljen kao ‘klasni neprijatelj’

Sabrija Prohić je ostao živjeti u kući u Ilici, dok su mu sve ostale nekretnine zaplijenili komunisti. Neposredno poslije rata zagrebački Vjesnik objavio je kratku vijest pod naslovom “Zaplijenjene velike sume stranih valuta kod 19-erostrukog zagrebačkog kućevlasnika Prohića”.

OZNA ga je više puta pritvarala, a u svibnju 1946. Sabrija je pokušao pobjeći u Italiju. Uhvaćen je i pogubljen i to kao ‘klasni neprijatelj’ jer osim bogatsva ništa mu drugo partizanske vlasti nisu mogle staviti na teret.

Počeo raditi još kao dječak

Kako je pisao Gračanički vjesnik o velikom prijeratnom privredniku iz svog kraja Sabrija Prohić bio je među najpoznatijim veletrgovcima- izvoznicima u Gračanici tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

– Rodonačelnik gračaničkih Prohića je Ibrahim-aga koji je doselio iz Sarajeva u Gračanicu krajem 18 stoljeća. Trgovina je po tradiciji bila osnovno zanimanje gračaničkih Prohića. Sabrija Prohić je još kao dječak tijekom Prvog svjetskog rata radio s ocem u njegovoj trgovini. Pun energije i ambicije pored pomaganja počeo je voditi knjige i sam naručivati robu tako da mu je otac vrlo brzo prepustio vođenje kompletne trgovine.

Sljedeći vlastitu poslovnu intuiciju i volju proširio je posao i sve se više okreće prometu drveta i proizvodima od drveta. Ubrzo zakupljuje veće šumske površine u okolini Gračanice i po Ozrenu i počinje intenzivnu eksploataciju drveta. U Gračanici je formirao stovarišta i lagere drveta za razne potrebe (naročito željeznički pragovi za uske i normalne pruge i ogrjevno drvo, a potom počeo izvoziti drvo i proizvode od drveta u velike gradove Zagreb, Beograd, Skoplje, Suboticu, luku Dubrovnik, pa i u inozemstvo – opisuju život svog sugrađanina Gračanički vjesnik.

Prvi donio kinoprojektor u svoje rodno mjesto

– Pored toga bavio se otkupom i izvozom lokalnih poljoprivrednih proizvoda, uglavnom povrća, voća, peradi. Pored velike radne energije Sabrija Prohić je već tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća imao osobine modernog poslovnog čovjeka. Dosta je koristio pisaći stroj, telefonska slušalica stalno mu je bila u rukama, često je odlazio na poslovna putovanja po velikim trgovačkim centrima. Stalna mobilnost omogućavala mu je stalno poslovno napredovanje.

Već početkom tridesetih godina počinje razvijati posao u najvećim centrima tadašnje države, Zagrebu i Beogradu. U to vrijeme u Gračanici je posjedovao dvadesetak kuća i zgrada, pretežno u čaršiji kao i velik broj poslovnih prostora kao i brojnije parcele izvan grada i šumske komplekse.

Sabrija je nabavio prvi kinoprojektor za prikazivanje nijemih filmova u Gračanici. Početkom dvadesetih posjedovao je motocikl s prikolicom a oko 1925. dovezao je u Gračanicu automobil Ford što je bila prava rijetkost za tadašnje manje bosanske gradove. Aktivno je pomagao rad kulturno – prosvjetnih društava u Gračanici.

Za potrebe svojih poslova Sabrija je angažirao brojnu lokalnu radnu snagu. Šireći poslove, poslije 1932. kupio je poslovnu zgradu u centru Beograda, više stambenih i poslovnih zgrada u Zagrebu(dvije zgrade u Ilici, jedna u Frankopanskoj) kao i ljetnikovac sa imanjem na Srebrenjaku, zatim građevinsko zemljište na Pantovčaku i u Zagrebačkoj ulici.

Do početka Drugog svjetskog rata, Sabrija je jedan od većih veletrgovaca i poslovnih ljudi iz Bosne i Hercegovine – stoji u Gračaničkom vjesniku.

Facebook Komentari