Roger Waters – Mi i Oni

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/05/07/roger-waters-mi-i-oni/

Floyde sam s albuma prvi put čuo 1980. i to Dark Side of The Moon kao desetogodišnji klinac i ostao šokiran, a uživo kao tinejdžer u Beču koncem 80-ih. Bas na One of These Days ostavio je traga. 2011. u majici Atom Heart Mother uputio sam se na koncert Rogera Watersa The Wall. Čekam autobus. Prilazi mi smetlar sa svojim bicikl kolicima.

Žica cigaretu. Pogleda majicu i prepriča mi svoja koncerta iskustva 70-ih i 80-ih. Tvrdio je kako je koncert Floyda 1973. na kojem su promovirali The Dark Side njemu bio najbolji, ali napomenuo je kako je susreo ljude koji su ih slušali uživo po Londonu od 1965. nadalje i koji su tvrdili da su se već tad prodali. Poželio mi je sreću potvrdivši moju hipotezu kako je njihova glazba u srži blues dotjeran do kojekakvih paradoksa, pa i onog vlastitog.

Jučer 06. 05. 2018. sedam godina kasnije onima koji su bili na Watersu u Areni u Zagrebu ne treba previše pričati. Ipak, možda mlađima treba pojasniti kontekst i zašto je sve bilo vrlo pažljivo osmišljeno.

Waters je uz Masona zadnji živući član izvorne postave banda iz 1965. Sudjelovao je u stvaranju svega što je vrijedno. Floydi (1965.-2015.) su pod tim imenom počeli djelovati 1965. u sastavu Barrett, Klose, Wright, Waters i Mason (Rani radovi 1965.-1967.). 1966. prije prvog albuma odlazi Klose i preostaju Barrett, Wright, Waters i Mason (stvaraju prvi album). 1968. odlazi Barrett i dolazi Gilmour (stvaraju drugi album). Te 1968. Barrett i Gilmour su jedini put bili zajedno. Od 1969. do 1984. (od 4. albuma More do 12. The Final Cut) postava je Waters, Wright, Mason i Gilmour. 1984. odlazi Waters i time se raspada ta najdugovječnija postava.

1984. Gilmour preuzima glavnu riječ. 2005. se nakon 24 godine jedini put okupljaju u najdugovječnijoj postavi. 2006. umire Barrett koji ionako nije bio u bandu od 1968., iako se primjerice pojavljivao u studiju tijekom snimanja albuma Wish You Were Here 1975. i samo kao zombi bauljao unaokolo. 2008. umire Wright. Preostaju Mason i Gilmour. 2014. objavljuju zadnji album u sjećanje na Wrighta, a 2015. objavljuju kraj banda nakon točno 50 godina postojanja. Gilmour, Waters, a od 2018. i Mason i dalje imaju solo koncerte i izvode stvari Floyda. U strogom smislu riječi jedini pravi nasljednici prve postave su Waters i Mason, dok je Gilmour uvjetno „dojdek“, jer su se međusobno privatno znali još od ranih 1960-ih.

Ovo nije rečeno zbog povijesti, nego zbog glazbe i pripadanja svake skladbe koju ste jučer čuli različitom dijelu opusa.

Nažalost niste čuti najbolje stvari koje su nastale prije prvog albuma, tj. od 1965. do 1967. To je bilo najkreativnije, najeksperimentalnije i najneopterećenije razdoblje u kojem su iznikle Barrettove klice većine albuma zlatnog razdoblja Floyda od 1967. do 1970. (tj. do Atom Heart Mother i manjim dijelom do Meddle koji označava kraj tog razdoblja i početak main stream zvuka.). Skladbama poput Sysyphus s Ummagumma nikad se kasnije nisu niti približili (a ova pokazuje ogromne zasluge Wrighta).

Pojedinačno su bili osrednji, a genijalni isključivo zajedno (iznimka je možda Music From The Body Watersa i Geesina iz 1970.).
Svi koji ste jučer prvi put uživo čuli skladbe Pink Floyda, nadam se da ste uživali, jer mnogi od tvoraca su mrtvi, a ni Waters se ne osjeća baš najbolje. Ipak, uspio je proizvesti zvuk na trenutke blizak zvuku 1965.–1970. No kako znaju reći pripadnici prve generacije obožavatelja, ništa ne može nadmašiti sulude koncerte u klubovima Marquee i UFO u Londonu od 1965. do 1967. Navodno je malo njih uopće znalo da su na koncertu, da netko nešto svira uključujući i same Floyde.

Jučerašnji koncert bio je kakav se od Watersa i očekuje. Izbor stvari bio je izvrstan, izvedba majstorska, zvuk kolosalan, a efekti fantastični. Tekstovi i njihova ilustracija aktualnim porukama poput one uz stih „Mother should I trust the government?“, a koja je preko cijene dvorane glasila, kao i na koncertu The Wall 2011. „Nema jebene šanse“ sažima sve. Nasuprot Watersovom, općem angažmanu i ojađenosti stoji potresna osobna priča i pitanje „Where’s my baby?“.

Lijepo je bilo za videti da nakon 50 godina postojanja Pink Floyda (1965.-2015.) publika i dalje varira doslovno od 5 do 75 ako ne i više godina. Mladi su bili u zaprepašteni. Srednja generacija urlala je tekstove. Starima je tu i tamo suza kanula. Lako za ostale, ali nadajmo se kako su mladi ostali šokirani, jer koncerti poput ovog 2018. mogu formirati čovjeka, ako ništa drugo barem stilski pa samim time ljudski, jer možda ljepota može tu i tamo prekršiti biološke, društvene i kulturne zakone i nadmašiti svaki socijalni inženjering nastranih budala. Pozdrav kvartovskom smetlaru koji je danas nadam se u zasluženoj mirovini: RESIST THE PIGS!

Facebook Komentari