Magnolijo, vrati se doma, skuhala sam ti Bandićšutu

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Fascinantna je majčinska brižnost građana Zagreba za kulturna dobra grada, kako umjetna tako i prirodna. Ona plijeni pažnju čak i radikalno nepristranih promatrača. Doduše kako nešto može biti prirodno u urbanom okolišu nije jasno čak i usprkos postojanju divljih životinja u Zoološkom vrtu i u umiljatih otpadno-fasadnih krajobraza pred kojima statiraju neuljudni neandertalci skloni imitiranju pradomovine ma gdjegod se našli.

Otprilike jednom godišnje urbana gradska svijest podigne svoj urbani glasić u obranu urbanih vrednota. Ovaj put u igri je javno smaknuće jedne starije, ali svakako dobro držeće gospođe magnolije. One na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Niz protestnih akcija prelio se s društvenih mreža u konkretne prosvjede, nerijetko začinjene zabavom, glazbom i načelno veseljem što je zaista i primjereno karminama kak se to kod nas dela. Poruke, natpisi, transparenti, pokliči i akcije „Bandiću vrati magnoliju!“ i sl. ispunjavale su društvene mreže, informativne portale, novine, pa čak i radijske i televizijske emisije.

Argument devastacije urbanih i prirodnih dobara grada podosta je besmislen u slučaju gradske vlasti koja u pravilu već samom svojom konstitucijom, podrijetlom i formacijom nastoji na vidjelo iznijeti vlastite potmule, potisnute i podmukle cjeloživotne frustracije koje svi imamo, iako ih doduše svi ne liječimo preoblikovanjem grada. Reklamiranje tekućeg održavanja kao velikih renovacija, a noviteta kao revolucionarnih iznašašća objašnjivo je takvim frustracijama. Čovjek rođen na kamenu, žezi, suncu, u muci i s prvim prirodnim izvorom vode tek na 5 kilometara od doma svakako će uživati u prizorima vode. Fontana je terapija.

Nasuprot gradskoj vlasti o kojoj ne treba trošiti riječi jer u zadnjih 28 godina nije pokrenula niti jedan strateški projekt poput rušenja savskih nasipa, izmještanja kolodvora bliže zračnoj luci, proglašavanja turističke zone i zatvaranja za promet centra grada, renoviranja i stavljanja u turistički pogon Donjeg i Gornjeg grada po ključu ili „24/7 ili viši prirez“, spuštanja središnjih prometnica sjever-jug i istok-zapad po zemlju da nabrojimo samo neke, okrenimo se urbanim građanima. Pogledajmo gdje žive, kako žive, što su učinili za svoje susjede, ulicu i kvart. Ništa. Nisu oni ništa bolji niti plemenitiji od onih koje kritiziraju, jer u velikoj većini, koja je dokaziva demografskom statistikom, nemaju breme. Nitko im neće reći – „Joj nemojte meni prodavati maglu. Sjećam se vašeg dede i vaše bakice. Vjerojatno se u grobu okreću kad vas čuju.“, a neće jer nemaju podrijetlo, nemaju teret, niti osobnu povijest urbaniteta.

Promatramo akcije „Vrati magnoliju!“, „Spasimo grad!“ i sl. Bez daljnjeg je suvišno govoriti o tome koliko ljudi u njima sudjeluje, jer samo se vidno nesigurni, prestrašeni, kukavni i usamljeni ljudi vole skrivati iza broja i mase, tj. pa da je i jedan jedini sam protiv svih s dobrim razlozima i voljom za suprotstavljanje, meni je dovoljan. U gradu od 800.000 stanovnika u znak protesta protiv smaknuća jedne magnolije okuplja se ovisno o organizaciji između 100 i 1000 građana. Njihovi su argumenti suludi. Love se za deklarativne zakonske odredbe kojih se, slijedom općenarodnoobrambene i društvenosamozaštitne formacije, vlastodršci ne buju sad „držali kak pijani plota“. Love se za urbane, povijesne, štengaste i magnolijaste vrednote. Nema takvih javnih vrednota. Ima samo privatnih sentimenta.

Ali sentiment nije oružje protiv nasilja nad gradom, a još manje protesti bez ikakvog učinka. Da je pravosuđe k čemu, gradska bi vlast bila prijavljena i u roku od 24 sata bi trebala podastrijeti svu dokumentaciju o radovima. Ali nije, pa niti neće. Na koncu, koliko je ljudima pa makar i sentimentalno stalo do jedne magnolije? Onima koji su odrasli u tom kvartu vjerojatno je podosta stalo, otprilike koliko i meni do stadiona i parka Maksimir, Zoološkog vrta itd. No to koliko nam nešto znači ne vrijedi ništa. Štoviše, kičasto je i licemjerno. Naime, ako je tim majčinski brižnim samoproglašenim mučenicima i braniteljima urbaniteta toliko stalo do štengi i magnolije, ako im život znače, kako to da se još nitko nije ritualno samozapalio pred Meštrovićevim paviljonom?

Ovako nalikuju na ljubitelje uzvišene umjetnosti, primjerice na ljubitelje opere kojima ona život znači, koji dižu strašnu buku kad se intervenira u upravljanje HNK-ovima po RH, no kad ih se pita koliko bi iz svog žepa dali za svoju omiljenu umjetnost koja im znači koliko i zrak koji udišu, odjednom nastaje tajac. Okreću pogled. Skreću se s teme. Ili počnu drobiti gluposti o nacionalnim interesima. Što se magnolije tiče, to je svakako ubojstvo. Ne treba biti licemjer. Stotine stabala propada po Zagrebu, muči ih se i ubija, pa nikome ništa. Mi smo urbani divljaci. Što se štengi i paviljona tiče, ne treba od muhe delat slona. Zagreb nikad neće dobiti zgrade poput Libeskindovog Židovskog muzeja u Berlinu ili poput Herzogove i Meuronove Opere u Hamburgu. Najviše što Zagreb može je zgrada Hypo banke na Slavonskoj aveniji.

Sve to skupa, divljaštvo grada kao i besplodnost protestnih reakcija koje su nesposobne parirati ako ne već divljaštvom, onda barem argumentom, voljom i djelotvornošću, proizlazi iz krajnje potrebe da se nešto kaže o stvarima koje nas formiraju kao ljudska bića, primjerice krajobraz života, ali to ne može uspjeti, besmisleno je u atmosferi i u duhu posvemašnjeg divljaštva, a možda i žalobno pokazuje kakvim je promašajima, sve boljim i boljim, to isto divljaštvo uspjelo i dospjeti na vlast. Ipak, pokušaj da se štogod promrmlja o tim stvarima svjedočanstvo je tendencije čovjeka koju se treba poštivati i ne treba joj se rugati, jer koliko god sentimentalna, blentava i nedjelotvorna bila, ljudska je i dio je onog što jesmo.

Facebook Komentari