Sjever-Sjeverozapad: Lesu se može i preskočiti, kroz vrata se ulazi, a kroz dveri se biva uvedenim

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/05/02/sjever-sjeverozapad/

Kuju li zli umovi zle planove o korupciji i birokratizaciji države u mračnim podrumima institucija daleko od oka javnosti kao u filmu ili samo bace sjeme na plodno tlo? Zar nije dostatno malo vode i sunca i voilà? Mnogo toga započinje i svršava doma za stolom, a između stola i države stoji niz nesretnih događaja.

Hrvatska je zemlja krivih. Zemlja radno nesposobnih jer od 1.200.000 umirovljenika samo 160.000 ima 40 i više godina staža što je 13%. Vratimo se i pogledajmo što su i kako radili preostalih 87%, kako su se obrazovali i kako su odgojeni. Preskočimo kućni odgoj i okrenimo se obrazovanju za koje se nadajmo kako je kao važno u nekoj mjeri usađeno školskim odgojem. Nema nedužnih. Pitanje je samo koliko smo krivi.

Hrvatska je zemlja neobrazovanih. Čak je i govor morbidan. Kaže se „obrazovan je“, a ne „obrazovao se“ kao da je obrazovanje nešto što se provodi na njim, a ne nešto što on radi sam sa sobom. Preskočimo stupnjeve i pogledajmo činjenice. Bez ulaska u strukturu, kakvoću i odnos obrazovanja prema tržištu rada činjenica je kako je udio visokoobrazovanih (u dobi 30-34 god.) u EU u 2017. 39,9%, a u RH je 28.7%. Lošije su samo Italija i Rumunjska, a najbolja je Litva s 58% (Eurostat). Ukratko, 71,3% državljana RH obrazovano je srednje i osnovno. Začudno ali poučno, obrazovanje i rad su u vezi.

Autoru ovih redaka nije poznato, pa pretpostavlja, je li dugotrajna pozitivna veza već samo između trajanja obveznog obrazovanja, udjela visokoobrazovanih i gospodarske djelotvornosti slučajna ili značajna, ali to da je primijećena stoji. Ne treba u RH, u kojoj je obvezno obrazovanje najkraće u EU, očekivati velik udio visokoobrazovanih. Već samim time kad bi osnovna i srednja škola bile obvezne za pretpostaviti je kako bi se udio visokoobrazovanih povećao pa sve da su ti sustavi duplo gori od toga kakvi svojim sadržajem, načinom i učinkom jesu.

Gdje je veza? Često se radi o trivijalnim stvarima koje nam cijelo vrijeme stoje pred nosom. Dovedi dijete pred vrata studija i samo će ući; ne trebaš ga nagovarati. To vrijedi za vrata fakulteta kao i za svaka druga vrata života. No razlikujemo lesu, vrata i dveri. Lesu se može i preskočiti, kroz vrata se ulazi, a kroz dveri se biva uvedenim. A u dveri života većina državljana RH, barem u RH, nikad ne biva uvedena. Uglavnom bivaju uvedeni kroz dveri neke druge države, dok u RH ulaze na mala vrata ili preskaču lese kao tinejdžerski huncuti i derani.

Najbolje su reforme najjednostavnije, npr. produljimo obvezno obrazovanje, ukinimo predmete i uvedimo teme, neka najmanje 50% stručne škole bude iskustvo u struci i 10% učenje kako da se učenik sam usavršava, itd. A ne. Ne dolazi u obzir. Tad ne bismo imali velike reformiste i reformatore (Kako to da se još nije otvorio studij reformologije?). Tad ne bismo imali hrpe uhljeba koji žive od neprestane obrazovne reforme; od neprekidne revolucije kao da ne postoje obrazovne paradigme zaboravljajući ako smo u konstantnoj revoluciji, onda je ona sama paradigma, a bez paradigme nema obrazovanja, već samim time jer obrazovanje traje. Super-brzi vikend tečajevi rijetko djeluju čak i kod visokoobrazovanih.

I tako jedno vodi drugom. Plagirani doktorati, diplomski i znanstveni radovi, sveučilišta koja su prosječno na 20. mjestu među državama Nove Europe (u EU od 2004. godine), rektori koji se heideggerovski brinu nad time što se cure s usavršavanja vraćaju u RH neudane i bez djece, srednje škole koje su četverogodišnji tečajevi za državnu maturu, osnovne škole kao tečajevi petica za srednju školu, obiteljski stolovi itd. s jedne strane i neobrazovani radnici koji vjerojatno neće dočekati mirovinu jer je neće biti s druge strane i eto nas punim krugom do umirovljenika.

Korumpirani i birokratizirani obrazovni sustavi i nemoćni sudionici (od učenika do nastavnika koji su 50% -tni birokrati) vode takvim zaposlenicima u nedjelotvornoj državi na svim razinama koji vode radno sposobnima koji napuštaju RH ostavljajući za sobom umirovljenike. Nismo samo najgori u EU, nego smo sve gori.

Uvijek postoji nada, ne nada kako će neki prekinuti niz nesretnih događaja, možda potomci pomirenih debila i idiota, nego nada kako će sve to skupa završiti brzo i bezbolno. Stvarnost opovrgava. Očekuju nas desetljeća patnje i tlake, ne u mračnim izbama, nego usred bijela dana, na polju pod užarenim suncem. Samouništenje nacije dugotrajan je i mučan proces, ali ako ništa drugo barem znamo kraj filma. Piše: „The End“.

P.S.
A uz Međunarodni praznik rada prisjetimo se poznate izreke Grah Nazija: „Jedan bažul, jedan obed, jedan prdec, jedan blagi osmjeh.“

Facebook Komentari