VIDEO Vedran Jakšić: Nosim u sebi tu tišinu

Piše: Vedran Jakšić

Nosim u sebi tu tišinu, to je tako od kada znam za sebe, od malih nogu. Na neki način uvijek učen moralnim vrijednostima kroz prizme političkih sustava i previranja. Učen da ne govorim to što mislim i da svoja razmišljanja držim za sebe, jer opasnosti vrebaju.

Bio sam izrazito povučen klinac, miran i tih. Jako puno sam promišljao i promišljam o stvarima i događajima u svom životu, koji i dalje intenzivno živim. S obzirom da sam senzibilna osoba i imam izraženu intuiciju, također se i vežem za ljude kojima pridajem pozornost, osjećam te spone.

To me činilo izuzetno ranjivim. Idealizam ljudskosti u nakaradnom društvu izvrnutih moralnih vrijednosti. Niti sam više ne znam koliko sam puta ispucao po šavovima duše i krpio samoga sebe opet i iznova. Ti procesi me nisu činili mirnijim, činili su me manje tolerantnim, no i dalje sam promišljao. Nosim u sebi tu težinu tišine, dolazi periodično i to je period mog intimnog apsorbiranja okoline, sagledavanja i svojevrsnog zagađivanja samoga sebe. U svojoj okolini i u svojim roditeljima zbilja rijetko kada sam nailazio na sluh, nisu me znali pratiti u odrastanju, iščekujući isključivo posluh. Nisu me znali usmjeriti, tako da se nezadovoljstvo životnim okolnostima i odnosima samo taložilo u meni. Kreativna sam i jako maštovita osoba, ali to vam je dragi moji dvosjekli mač, jer takav sam u svakom aspektu svoga života, a to me s vremenom odvelo i na pogrešan put. Bio sam maštovit na potpuno krivi način. Rezultat svega bio je kaos koji teško da mogu i predočiti.

Vid svog osobnog samoizlječenja pronašao sam u stvaranju glazbe i zapisivanju svojih misli, u fokusu koji me odvaja od fizičke prisutnosti, iako upravo o njoj pjevam i pišem. To je način na koji otpuštam svoje misli kao jata ptica. Puštam otrove da isteku. Saznanja koja shvatim dopustim tijelu da prihvati. Kontempliram tada nad osjećajem, i to često niti ne bude na svjesnoj razini, što me ponekad zna činiti pomalo odsutnim i autističnim za zbivanja i okolinu.

Fragmente životnih iskustava i mojih dojmova pomnije sagledavam u tišini. Upravo je to početak procesa nastanka pjesme. Što god da kasnije radim taj osjećaj izdominira, dobro ajde, ne baš što god, ali osjećam tu namjeru u sebi, iako mi je vizija još u magli. Bez obzira na to, moja volja za razrješavanjem problema je jaka. Namjera i volja, dvije izrazito jake sile date mi u posjed, u posjed svakoga od nas. Odmjerenih pokreta i poteza kanaliziram glazbu koja prostruji kroz mene, i kao val energije izbacim to kroz ruke. U meni ona odzvanja i pokreće se osjećajem u tim trenucima. Kod mene vam to funkcionira gotovo kao pravilo i što sam nemirniji to mirniju glazbu gradim. Stvaranje i kreacija, težnja harmoniji i skladu, miru, stoga i samog sebe navodim u tom smjeru. No tu je i mnogo više toga od ovdje navedenog. Ja to više gledam kao kreiranje minijaturnih svemira u koje svojim energijama uvlačimo druge. Što više mašte i “igračaka” imamo na raspolaganju, i ideje potpunije možemo realizirati i prezentirati. Potreba za samopotvrdom, potvrdom misli u koje sam i ovako već siguran.

Facebook Komentari