Bez zamjerke životu: Zbirka istinitih kratkih priča o ženama, sudbina piše čudnovatom rukom

Piše: Snježana Nemec Bez zamjerke životu

Podastirem pred vas zbirku istinitih kratkih priča o ženama. Ono što je interesantno nije to što su priče neobične, jer smo nešto nalik njima ili barem slično njima mnogi od nas već prošli, nije niti to što ih pripovijeda žena, jer ima dosta spisateljica koje zbog dojmljivog stila pisanja imaju umijeće držanja pažnje, nije niti to da nađemo izgovor kako bi opravdali izdvajanje spolova kroz priču, jer kako kažu mnogo je lakše optužiti jedan spol nego opravdavati drugi. Prije svega pažnju privlači tanka nit koja se provlači kroz niz izdvojenih priča u vidu odmotavanja Arijadninog klupka uz pomoć koga nam zapravo ljubav pokazuje put.

Kako sudbina piše čudnovatom rukom pripovijeda se u prvoj priči gdje pratimo život jedne žene na njezinom putu od hercegovačkog krša do francuskih brežuljaka koji je obilježilo siromaštvo i ubijanje svega vjerskog i ljudskog. U drugoj se priča o jednoj večeri bezumlja ljubavnog rastanka. U trećoj imamo priliku upoznati likove sa zagrebačkog Gornjeg Grada, njihove za tadašnje vrijeme neobične nazore, boemski duh žene koja se pod ruku s Tinom Ujevićem suprotstavljala društvenim konvencijama.

Priča o haljini kao simboličnom otporu protiv sustava i arogantnog ponašanja s pozicije moći. Slijedi priča o pronalasku djeteta na Jakuševcu, njegovu posvajanju, i dolasku u Romsko okruženje. Iza ove je kratka priča iz Domovinskog rata obilježena crnim humorom. Poslije slijedi priča o načinu razmišljanja žene, podrijetlom iz tada bogate sinjske obitelji, i njenom pogledu na tadašnji režim i radničku klasu s vidika devetog kata.

Na ovu priču nadovezuje se kazivanje o duhu tradicionalizma i sputanosti jedne žene koja je tim duhom tajno označena. Posebna je priča o mladoj ženi koju u bolnici, upravo nakon poroda muž ostavlja, kao i priča o prvom cirkusu na prostoru bivše Jugoslavije o kojem nije pronađen niti jedan zapis. Vrijednost priče o cirkusu možemo promatrati i kroz nadahnuće u umjetničkom radu, koje se možda najbolje oslikava kroz djela Pabla Picassa, kada stvaralačka snaga ovoga svjetski poznatog umjetnika zbog oduševljenja cirkusom „Medrano“ iz plavog ciklusa ulazi u novu ružičastu fazu.

Priča koja se nastavlja opisuje pronalaženje snage u ljubavnim odnosima pa tako, i u to vrijeme uz poznatog pjesnika i romanopisca. Opisuje život žene i njenog pokoljenja koje je gotovo sudbinski pratio broj 16. Slijedi kvartovska priča iz sedamdesetih godina prošlog stojeća o ženi koja je zastupala svoje vrijednosti u koje je malo tko imao smjelosti dotaknuti ih.

Iza ove priče nastavlja se šaljivo kazivanje o osvetoljubivosti, zbog gotovo bolesne pedantnosti i simetrije supružnika. Zasebna je priča o jednoj umjetnici od magle do magline, jer su joj se u razdobljima nejasne vidljivosti događale neobične i čudesne stvari. Ovaj ciklus kratkih priča završava pričom o vojniku i njegovoj ljubavi prema ženi koja mu tu istu ljubav nije mogla uzvratiti.

Iako pojedine priče odišu tugom treba ustrajati u nadi da će se postojanje svih nas oporavljati u tome, ili prema riječima Sartrea, da u svakoj pa i najmanjoj pojedinosti postoje temelji životne radosti. Život je takav, i nije potrebno tražiti dublji smisao. Smisao je već tu, s lijepim, manje lijepim i ružnim trenucima koji su nam dani da iz njih izvučemo snagu. Zato, bez zamjerke životu.

Inat haljina

Organizacija domjenka za petsto ljudi bila je zahtjevna, i vrućina je bila zadnje što joj je trebalo. Pritisak je bio velik, i svaki put kada se činilo da ništa ne može izmaći kontroli, izmaklo je. Pregledavala je i svaki detalj protokola, jer to su pravila i običaji s kojima se ne sporiš. Povukla bi se malo uhvatiti hladnog zraka u prostoriji gdje je boravio Franz Josef i umro Franz Fedinand. Ako sve pođe krivo može slobodno leći na krevet i ostati tako nepomična baš kao njegova Sophie, pomisli.

Znala je to i Obersthofmeisterica spletki, i sve je učinila kako bi je ostavila samu u svemu ovome pa tako i u mogućim propustima za koje će jedino ona snositi posljedicu.

U svojoj sobi u prizemlju zavaljena u stolicu čekala je ishod. U dokonosti i dosadi koje bi je često obuzele smišljala je intrige i pakosti i na bidermajer trosjedu. Ta ista soba služila je i za manipulativno durenje. Njen mali salon za ljutnju kada ne bi uspjela u svojim nakanama.

Vlastiti izgled, udobnost bile su njezin najvažniji posao. Površnost, sitničarska uobraženost stajale su ispod istresene i razgolićene pozicioniranosti. Svaki pokušaj da izađe iz te sfere predstavljao bi negaciju same sebe. Kao da je gospođu sam Nietzsche stvorio. Žene su uglavnom bile njena meta. Upravo one za koje je procijenila da su njena ugroza. Njena misija bila je u suprotnosti od one zbog koje je bila tu.

Napokon je sve bilo spremno za uzvanike. Dok su žene i muškarci oblačili svečane haljine i odjela svjedočeći svojoj estetskoj promjeni ona je još uvijek bila u izlizanim trapericama i košulji. Nije imala pojma što će navući na sebe. Nema veze, pomisli, jedna od haljina u ormaru bit će dobra.

Stajala je i čekala prijevoz. Vrijeme je curilo. Nitko nije došao. Na telefon je saznala da je prijevoz za nju otkazan. Gospođa ne dopušta, čula je s druge strane. Sjela je i zapalila cigaretu. Kakvo sranje, pomisli.

Gušili su je ti skučeni životi, djela koja su bacala u očaj razumne. Arogantno ponašanje s pozicije moći, suprotno svemu što se zove pristojnost. Nepristojno društvo koje nije u stanju izbrisati sve oblike institucijskog poniženja. Krivo poimanje moći kao izmišljenog, a ne stvarnog potencijala. Šutjela je poput mnogih. Jalova bi to bila borba čovjeka sa sustavom bez reda. Moderna bajka za odrasle u kojem ne susrećeš likove koji bi tvoje djelovanje i tvoje vrline nagradio, već kaznio. U najboljem slučaju mogla je očekivati tišinu.

Sjetila se tada kako ju je samo par dana nakon dolaska ostavila samu na gospodarskom sajmu. Prekidana u razgovorima, onemogućena u kontaktima koje je trebala ostvariti, izmoždena od nevjerice na kraju svega je čula

– Mi sada idemo, a vi ostanite. Kako mislite da ostanem.?!. Pa kilometrima sam udaljena od sjedišta. Snaći ćete se. Ono „mi“ bila je ona i vozač zadužen da je prati u njenim kupnjama, i da joj se po „dužnosti“ divi.

Sjetila se i prijama u organizaciji jedne velike farmaceutske kuće na kojem je nakon samo pet minuta poput eruptivnog vulkana šiknula – Gdje god dođete, odvlačite pažnju od mene!! Službene vožnje koja je umalo završila slijetanjem u nemirnu rijeku, jer je vozača kojeg je prisvojila kao svoje vlasništvo uznemiravala mobitelom svaku minutu. Bojkota njenih skupova kojima su se povezivali poslovni ljudi dviju zemalja. Neba koje se otvorilo i kiše na kojoj je trebala stajati satima, kako bi dočekala delegaciju i premijera, iako je njezin posao bio u tom trenutku na suhom.

U takvom stanju nevjerice pali su joj na pamet i dubrovački poklisari. Što bi sada rekao Nikolica Bona. Posramio bi se ovakvih vještina izvrnutih naglavačke i protivnim interesu vlastite zemlje.

I ovaj domjenak u koji je gurnuta sama bio je još jedan u nizu pokušaja da se ljudska glupost, stavi ispred interesa države. Ni činjenica da je proglašena jednom od najboljih gospodarskih savjetnica nije bila dovoljna ovoj ženi.

Čovjek bi pomislio da joj je netko nekakav teški zulum napravio pa se sada sveti.

Uzela je taksi. Na stražnje sjedalo ubacila je sve one stvari koje je morala vući za sobom. Umorna, znojna, nogu natečenih i bolnih, sa spektrom emocija, od bijesa do tuge uletjela je u prvi dućan. Pogled joj se zaustavi na jednoj haljini. To je ta, pomisli. Haljina je bila upravo ono što joj je večeras trebalo. Imala je svega pola sata da se spremi i pojavi na domjenku. Onog istog taksistu zamolila je da dođe po nju. Kad je došla pred rezidenciju čekala je trenutak kada će se spustiti. Čuo se žamor gostiju. Većina uzvanika već je držala čaše u ruci. Držala je i gospođa svoj aperitiv. U jednom trenutku prostor niz koji su se gosti spuštali bio je slobodan. Počela se i ona spuštati. Ovo je kao u ljubićima Ane Žube, samo da se ne spotaknem od tolike potpetice, brujalo joj je u glavi. Dok je lagano kročila uzdignute glave uhvatila je poglede gostiju. Sve su oči bile uprte u nju. Zemljo otvori se, pomisli. Nije baš bila sretna s ovim objavljenim ratom, benignom zavjerom protiv tiranina.

Uhvatila je i njen pogled. Čuđenje, pokret tijela koji je govorio o nevjerojatnom bijesu. Bijes koji je potisnuo pravi razlog ove večeri. Jedna od uzvanica s kojom je vremenom postala dobra poznanica prišla joj je. – Je li to, draga Inat haljina? Je, i u njoj je sadržano puno više od inata, odgovorila je.

Pozdravila se srdačno sa uzvanicima i otišla u malu kućicu do rezidencije, na kratko odmoriti noge. Pogledom je uhvatila gospođu na odlasku. Samo pola sata nakon njenog pojavljivanja otišla je. Ta neodređenost boja, bez jezgre koja je bila te večeri sadržana i u njenoj haljini možda je zapravo oduvijek u njoj. Nije ona kriva, pomisli. Kriv je sustav koji ne prepoznaje, postavlja i još nagrađuje takve ljude. Možda i bolje da je otišla.

Zasvirala je hrvatska himna i himna zemlje domaćina. S minareta džamije nekoliko minuta kasnije mujezin je pozivao vjernike na molitvu. Na tom mjestu, u mjesecu lipnju Dobro je bilo popraćeno radošću i zadovoljstvom, a Hrvatska je pokazala sve najbolje od sebe. I ljude, i kulturu i običaje. Onako kako i priliči.

Facebook Komentari