Polemike oko revidiranja tzv. Vatikanskih ugovora: Ako se to odnosi na sve vjerske zajednice, evo koliko Hrvatska plaća i kome

Piše: Ana Diklić

Na političkoj i javnoj sceni u Hrvatskoj svakih nekoliko godina se otvaraju nove polemike i postavljaju pitanja treba li Hrvatska raskinuti i/ili revidirati tzv. „Vatikanske ugovore“. Poziva se na referendume, prosvjede i slična izražavanja nezadovoljstva.

Iznosi novca koji se pri tome spominju milozvučni su za uši onih koji bi s tom količinom novca učinili „ovo i ono“. Sasvim uobičajeno za situacije u kojima se želi pozornost javnosti skrenuti na, u ovom trenutku sasvim sporedne i manje važne društvene teme i situacije, a istovremeno gnjev građana prebaciti na sporedni kolosjek.

Možda bi najbolje opravdanje bilo pronaći u neukosti političkih prvaka pojedinih hrvatskih stranaka, no to bi opet otvorilo nove dvojbe i pitanja poput onoga da je poražavajuće u hrvatskom političkom i društvenom okružju da politički dužnosnici ne poznaju osnove odnosa između hrvatske vlasti i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Za početak, u Hrvatskoj postoji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002.godine i hrvatska država nije prestala biti sekularna budući da ni jedan vjerski službenik ne obnaša javnu vlast.

Vlada RH sklopila je osam Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s 19 vjerskih zajednica, što je objavljeno u Narodnim novinama, a pojedinoj vjerskoj zajednici odobravaju se sredstva iz državnog proračuna za djelovanje vjerske zajednice na odgojno-obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom i kulturnom području.

Također, u novčani iznos koji se isplaćuje iz državnog proračuna Republike Hrvatske sukladno Ugovorima uključeni su i troškovi za uzdržavanje svećenika i drugih vjerskih službenika, pastoralno djelovanje i dušobrižničku skrb, troškove izgradnje i uzdržavanja crkava, crkvenih zgrada i vjerskih središta, koja nisu u popisu kulturnih dobara, te doprinos za karitativnu djelatnost vjerskih zajednica.

Riječ je o financiranju ne samo Katoličke crkve nego i Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Evangeličke crkve, Bugarske pravoslavne crkve, Koordinacije židovskih općina itd.

Ne ulazeći u pravne pretpostavke međunarodnih i ostalih ugovora, posebice tzv. „Vatikanskih ugovora“, mogu li se takve inicijative protumačiti da pojedini politički prvaci dovode u pitanje i ugovore s ostalih 18 vjerskih zajednica? Primjerice, Davoru Bernardiću bi sadržaj i obuhvat ponajbolje mogao objasniti njegov stranački kolega Joško Klisović, kao koautor priručnika za Diplomatsku akademiju iz 2002. – „Ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske“.

Ponajprije treba razlikovati pojmove Vatikan i Sveta stolica. Sveta Stolica označava vrhovnu biskupsku ulogu sv.Petra i njegovih nasljednika koji upravljaju rimskom biskupijom i čitavom Katoličkom crkvom.

Ta se biskupska stolica ili katedra zove svetom jer je posvećena mučeničkom smrću sv. Petra i drugih papa. Vatikan je izvorno geografsko-toponimijski pojam gdje je sv. Petar bio mučen i ubijen te pokopan, a car Konstantin dao izgraditi baziliku u njegovu čast.

Tako se s vremenom riječ Vatikan počela upotrebljavati kao istovjetna imenica za Svetu Stolicu. Razlikovanje pojmova Svete Stolice i Vatikana posljedica je njihove različite međunarodnopravne uloge u povijesnim razdobljima. Vatikan, pravno govoreći ne predstavlja Katoličku crkvu, nego samo malu papinsku državu koja jamči nezavisnost papi i središnjoj crkvenoj upravi (Rimskoj kuriji) s obzirom na Italiju. Ustanova, koja predstavlja čitavu Katoličku crkvu u svim zemljama svijeta jest pravni subjekt, Sveta Stolica.

Upravo je Vatikan zagovarao priznanje Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni, te je među prvima i priznao 13. siječnja 1992., a međunarodni ugovori, formalno pravni okvir diplomatskih odnosa, između Svete Stolice i Republike Hrvatske, podrazumijevaju četiri ugovora:

1. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24.siječnja 1997.

2. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; ratificiran 24. siječnja 1997.

3. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; ratificiran 9. veljače 1997.

4. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4.prosinca 1998.

Republika Hrvatska vjerskoj je slobodi i vjerskom pitanju pristupila ustavno i zakonski regulirajući odnose između države i vjerskih zajednica i vjerske zajednice prema ZPPVZ-u svoje djelatnosti financiraju iz tri izvora: vlastitih prihoda, donacija, stipendija i prikupljenih sredstava te državnog proračuna.

Da bi se moglo zaključiti koji oblik financiranja crkve najbolje “odgovara” nekoj državi, potrebno je posebno uzeti u obzir sastav njenog stanovništva prema vjeroispovijedi, položaj crkve u društvu kroz povijest i prijašnje oblike financiranja.

U traženjima raznih referenduma o tzv. „Vatikanskim ugovorima“ nitko nije postavio pitanje djelovanja i financiranja drugih vjerskih zajednica niti eventualno ponudio odgovore na važna pitanja, primjerice o „crkvenom porezu“ o koji se tako često spominje: Kako bi se uopće ubirao crkveni porez, tko bi ga ubirao?

Bi li obveznici crkvenog poreza trebale biti i pravne osobe kao, primjerice, u Švicarskoj? Kako bi se utvrdilo kome i u kolikom iznosu bi išla sredstva prikupljena od pravnih osoba, što bi bila osnovica oporezivanja i sl?

Facebook Komentari