Sam čin glasovanja o Istanbulskoj konvenciji može imati dvostruki učinak: Treći učinak se zanemaruje

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkačhttps://kristiankrkac.wordpress.com/2018/04/08/treci-ucinak-glasovanja-o-konvenciji/

Piše Toma Akvinski (ST II-II, 64, 7) kako postoje čini koji mogu imati dvostruki učinak. Načelo veli kako je čin čiji su štetni učinci praktično neodjeljivi od korisnih učinaka opravdan ako je narav tog čina moralno ispravna ili barem neutralna, činitelj čina namjerava proizvesti samo dobre učinke, a nikako loše i ako dobri učinci nadvisuju loše u okolnostima dovoljno ozbiljnima kako bi se opravdalo izazivanje i loših učinaka i činitelj provodi sve mjere opreza kako bi umanjio vjerojatnu i/ili stvarnu štetu.

Zamislimo da je stvar u pitanju jasna do te mjere da IK planira zaista samo obraniti žene i obitelji od nasilja i kako će provedba IK to postići nasuprot svim postojećim zakonskim odredbama koje to dosad nisu uspjele. Tad se cijela stvar s IK svodi čak ne niti na saborsku raspravu, nego na glasovanje ZA ili PROTIV te iste IK u Hrvatskom saboru, s obzirom kako još nismo čuli da je ijednog saborskog zastupnika argumentacija u saboru nagnala na promjenu odluke o glasovanju. Uz za i protiv ne treba podcjenjivati niti SUDRŽANOST, ali niti doslovni nedolazak na glasovanje.

Motivi za glasovanje, bilo ZA bilo PROTIV mogu na prvi pogled biti dvostruki i sam čin glasovanja može imati dvostruki učinak. Prvi učinak je glasovanja je glasovanje u skladu s operativnom zapovjedi velikog vođe, a kao što znamo – zapovijed zapovijeda vlastito izvršenje – volens nolens. To je lijepo za čuti jer se zapovjedni lanac ima poštivati. Drugi učinak je glasovanja je glasovanje u skladu s vlastitom savješću, tj. individualnom moralnom sviješću o ispravnosti ili neispravnosti čina. To pak često znači glasovati suprotno zapovjedi. Ako nekome savjest nalaže glasovanje suprotno od zapovjedi, onda postoji sukob, iako nije nužno kako je savjest u pravu, a zapovijed u krivu, jer koliko god zapovijed može biti neopravdana, toliko i savjest može biti zabludjela.

Uz dva navedena učinka koji se predstavljaju kao dobar i loš u obje situacije, tj. i glasovanja ZA i glasovanja PROTIV, zanemaruje se treći učinak. Naime, saborski zastupnici, napose oni s toliko preferencijskih glasova kako bi vjerojatno bili izabrani i izvan stranačkih lista, ali i neovisni zastupnici, imaju neku moralnu obvezu propitati mišljenje onih koji su za njih glasovali, tj. to raspraviti na nekom javnom forumu pod vidikom odgovora na pitanje – Što trebam učiniti a da to bude u skladu s onim što sam obećala/o onima koji su mi nakon toga dali svoj glas? Treći učinak tiče se sukladnosti glasovanja zastupnika u skladu s voljom onih koji su ga izabrali (u najmanju ruku voljom većine te skupine). Tako nešto nije teško provjeriti.

Zanimljivo je kako se rasprava svela samo na prva dva učinka. Njih se procjenjuje kao dobre ili loše pod vidikom same stvari u pitanju, ali i pod vidikom posljedica za samog zastupnika koji glasuje ovako ili onako. Glasovanje po savjesti zastupnika dovodi na crnu listu partije, a glasovanje u skladu sa stranačkom zapovjedi drži ga u milosti. Ipak oba glasovanja mogu se dovesti u odnos prema mišljenju većine onih koji su dali svoje glasove tom zastupniku. Tako dolazimo do predivnog računa. Radi se o tome hoće li glasovanje po savjesti proizvesti veću dobrobit mjerljivu preferencijskim glasovima od dobrobiti glasovanja po zapovjedi vođe mjerljivu mjestom na stranačkoj izbornoj listi na sljedećim izborima. Taj odnos dobrobiti treba usporediti s odnosom šteta od glasovanja ovako ili onako.

Na prvi pogled ovo je lako rješiv matematički zadatak, ali na drugi pogled možda i nije. Naime, kako god odlučio pojedini zastupnik vjerojatnije će pod uvjetima postojećeg izbornog zakona i procesa bolje proći ako glasuje u skladu sa zapovjedi. Ipak, ako se dovoljno zastupnika odluči glasovati po savjesti onda će njihov ukupni broj pridonijeti tome da se stvarno dvostranačje ili jednostranačje u RH u posljednjih 28 godina nastavi rastakati u istinsko višestranačje i pridonese demokraciji tuzemnog društva ako ništa drugo onda barem k onom njezino svojstvu koje kaže kako demokracija kao oblik vladavine počiva na umijeću kompromisa koji vodi učinkovitim politikama.

Kako stvari stoje, treći učinak, tj. utjecaj na percepciju potencijalnih birača koji bi temeljem glasovanja o IK na budućim izborima zastupnicima mogli dati preferencijski glas temeljem kojeg bi ona/on mogao čak i kao neovisni zastupnik ponovno dobiti na poklon saborski mandat, možda je i važniji od prethodna dva. Ovdje dakako treba imati na umu da odnos Tominih štetnih (–) i korisnih (+) učinaka ima dvostrukost barem jedne vrste učinaka ako se pretpostavi kako su glasovanje po zapovjedi (PZ) i po savjesti (PS) međusobno isključujuća glasovanja. Naime, glasovanje po volji birača (PVB) također može biti i korisno i štetno, pa tako imamo 4 mogućnosti glasovanja, a ne 2 kako se na prvi pogled činilo, a to jer imamo i treći učinak koji se svodi na pohvalu ili pokudu bivših i potencijalnih budućih birača.

Glasovati PZ i protiv glasovanju PS na prvi pogled ima samo jednu mogućnost (2), tj. onu koja će imati negativne učinke na volju birača (PVB). No to je naivno za pretpostaviti pod uvjetom da stranačke mašinerije imaju dovoljan broj o strankama ovisnih birača koji im daje glas po zapovjedi mašinerije. Stoga postoji i druga mogućnost (1). Također glasovati PS i protiv glasovanju PZ na prvi pogled ima samo jednu mogućnost (4), tj. onu da će takvo glasovanje polučiti pozitivan učinak na volju birača (PVB). I to je naivno za pretpostaviti pod istim, ali i drugim uvjetima, npr. da se praksa glasovanja pojedinog zastupnika ne može jasno odrediti iz predizbornih obećanja. Stoga postoji i druga mogućnost (3).

Ovdje bi se mogla dodati i načela neglasovanja i suzdržanosti pri glasovanju, ali nije vjerojatno kako bi takav čin bio percipiran kao hrabar i racionalan, nego prije kao kukavički i racionalno neodlučan jer se cijela stvar percipira kao ili-ili. Također ne treba biti naivan pa vjerovati kako se ova stvar u pitanju gura u prvi plan u situaciji kad postoje demografske i gospodarske teme od kudikamo veće važnosti sasvim slučajno. Njome se iz medija potiskuju važnija pitanja negativna za vlast, njome se jedna velika stranka obračunava s drugom velikom strankom kao što se tzv. „neovisnima“ pokušava obračunati s jednom malom oporbenom strankom, a tzv. „brigom za blokirane“ s drugom. Najprizemnije govoreći, tema IK je tipičan primjer izbjegavanja suočavanja s važnijim pitanjima u kojima je vlast dosad podbacila i zloporabom manje važnijih pitanja za međustranačku borbu s još uvijek najvećim konkurentnom. Treći će učinak na koncu odlučiti i dobro je da je tako, jer to je ipak pitanje demokracije, slobode i odgovornosti ili kako će se vjerojatno ispostaviti – trostrukog učinka.

Facebook Komentari