Kad čujem riječ reforma primam se za tu hladnu kvaku vrata učionice

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkačhttps://kristiankrkac.wordpress.com/

Nikad se nisam bavio obrazovanjem i moguće je kako je sve što ovdje pišem notorna idiotarija indolentnog mužeka. 22 godine iskustva kontinuirano rada na fakultetima (od preddiplomskog do doktorskog studija) u RH i inozemstvu, rada u osnovnim i srednjim školama kao i nekoliko znanstvenih radova o modelima podučavanja nekih kolegija u visokoobrazovnom sustavu (objavljenih u međunarodnim publikacijama izvan RH) nikako me ne čini osobito stručnim po pitanju obrazovanja, ali to navodim jer sam zbog toga pomalo neuredno motiviran, nepristojno osobno izazvan kontinuiranim svađama prije nego raspravama o reformi obrazovanja u RH i na neki način samome sebi kao nastavniku, istraživaču i znanstveniku želim pružiti ono što se od Johna Henryja Newmana, inače stručnjaka i u području obrazovanja, naziva apologia pro vita sua.

U tom svjetlu ovdje neću komentirati izjave ostalih gostiju u jučerašnjoj emisiji „Otvoreno“ (04. 04. 2018.), nego samo dva dijela dvije izjave Marije Selak. Ona je, kao nova heroina naglo osviještene nove hrvatske desnice, u toj emisiji pogriješila u dva navrata.

Prvo, nije uzrok u učenju činjenica napamet, nego u zahtjevu za ponavljanjem činjenica pri provjeri znanja. Nitko pri provjeri znanja ne provjerava „imaginarni svijet koji zapamćene činjenice stvaraju“, nego samo to je li učenik zapamtio činjenice i može li zapamćeno reproducirati. Od imaginacije nema ni i. Zahtjev za reprodukcijom zapamćenih činjenica je UZROK, a učenje napamet je UČINAK. Zahtjev postavlja škola u poziciji nadmoći, a učenik reagira učenjem napamet s pozicije nemoći.

Drugo, nije točno da se sustav obrazovanja ne treba ravnati prema tržištu. TREBA se ravnati jer to tržište, napose ono koje proizvodi inovativne i konkurentne finalne proizvode koje izvozi na europska tržišta, svojim profitom puni proračun iz kojeg se sustav obrazovanja (barem onog javnog) financira. Taj se sustav ne može čak niti u hladnom pogonu financirati iz europskih fondova. TREBA se ravnati jer se to pokazalo dugoročno vrijednim. Najstariji modeli učenja Homo sapiens sapiensa ili anatomski modernog čovjeka uključuju učenje oponašanjem i učenje pokušajem-i-pogreškom. Već ta dva modela bila su determinirana vjerojatno dakako razvijenim sposobnostima prvih ljudi, ali i izazovima okoliša kao nekim oblikom prototržišta na kojem se trebalo izboriti za vodu, hranu, odjeću, sklonište i sigurnost. Velike promjene poput izuma paljenja vatre donijele su i promjene u učenju, ali ono je usprkos svim ogromnim promjenama u srži ostalo determinirano nekim oblikom tržišta.

Oba prigovora služe mi ne toliko kako bih proturječio kolegici Selak s čijim područjem bavljenja nemam nikakvih dodirnih točaka, još manje s podrijetlom filozofske izobrazbe, pa niti ne znam previše o genealogiji njezinih zamisli i argumenata, ali služe mi tome kako bih izdvojio ono što determinira svaku reformu u RH pa tako i obrazovnu.

(1) S obzirom da RH ima negativan prirodni prirast i povećano iseljavanje uglavnom temeljem ekonomskih razloga, ima i manje djece u školama (broj razreda manje godišnje varira od izvora do izvora, ali može se provjeriti). Ne bi bilo čudno da baš kad se politika, struka, praksa i javnost usuglase oko reforme više se neće imati što reformirati. To dakako utječe i na studij nastavničkih smjerova, jer ako nema djece, onda nisu potrebne niti postojeće kvote za programe studija.

(2) S obzirom da RH ne provodi puno važnije reforme poput gospodarskih, pravosudnih i onih koje se tiču teritorijalnog preustroja teško je za vjerovati kako će provesti reformu obrazovanja. Uzroci koji uzrokuju neprovođenje prvih uzrokuju i neprovođenje obrazovne reforme. Naivno je vjerovati da su obrazovna struka, istraživači, praktičari i voditelji reformi imuni na boljke koje krase cjelokupno hrvatsko društvo. Neka se područja bolje štite svojim klanovskim bratstvima, neka se uz to i bolje prezentiraju u javnosti pa su kao bolja i percipirana, ali nema razloga za vjerovati kako su imuna.

(3) S obzirom da se svaku obrazovnu reformu doživljava kao revolucionarnu i svjetlo nakon desetljeća mraka uvijek je poučno pitati gdje su obrazovani ti koji su se odjednom sjetili provoditi reformu koja je neizostavna, nasušno potrebna i hitna pod svim vidicima? Ako je sve tako loše, kako to da je tako loš sustav iznjedrio tako mudre glave koji bi odjednom reformirale taj isti sustav? Čudesno! Čini se kao da potpunom mraku ti veliki reformatori naokolo šire svjetlo istine, ali treba biti oprezan jer znamo tko je izvorni lučonoša i kako svjetlo na kraju tunela nije budući raj reformiranog obrazovanja, nego vjerojatnije lampe lokomotive tržišta koja nam ide ususret spremna pregaziti nas bezobzirno otprilike koliko smo i mi bezobzirno gazimo mrave (osim ako nismo đainisti pa s metlama čistimo tlo pred sobom kako kojim slučajem ne bismo naudili bilo kojem živom biću; da to su oni koji za simbol mira imaju kukasti križ). Nasuprot tome reformatora si trebamo zamisliti kao Diogena koji za dana hoda unaokolo s lampom i kad ga pitaju što čini, on im veli da traži čovjeka. Tko je ikad s fenjerom ušao u učionicu i hodao u tišini 10 minuta među klupama s polusnenim učenicima koji se muče točno izgovoriti ime filozofa, a kamoli da razumiju ijednu njegovu misao što je okrutna stvarnost?

(4) Reforma obrazovanja već je završila. Državna matura pretvorila je osnovnu školu u tečaj za srednju, srednju u tečaj za državnu maturu, državnu maturu kao izvrsnu zamisao s lošom provedbom u prijemni ispit za studij, a studij kao obrazovanje ili za nepostojeća radna mjesta ili za radna mjesta bolje plaćena izvan RH. Ovo što gledamo nije reforma nego obračun posljedica svršene reforme. Kako dobrih, tako i loših.

I to je to što imam za reći o toj stvari. Vodeći se načelom malih koraka koji se mogu lako planirati, koračati i mjeriti put koji proizvode, prihvatio sam se mentoriranja jedne doktorske disertacije na temu remodeliranja srednjoškolske filozofije od samog pojma i sadržaja popularne filozofije do remodeliranja plana izvođenja nastave. Mali korak. Na jednom dosadnom srednjoškolskom predmetu pokazati kako ga je moguće na razini sadržaja, metode, pedagogije i didaktike učiniti možda još manjim i istovremeno živahnim i svježim, štoviše, povezanim s drugim predmetima i svakodnevicom učenika. Ako je ovdje moguće konceptualno i praktično remodeliranje, onda je moguće i u puno važnijim predmetima poput fizike, kemije ili biologije. Ali poanta je u malim koracima, a ne u grandioznim reformama. Učitelj i učenik stoje jedan pred drugim. Tu sve počinje i sve završava.

Facebook Komentari