Zbog čega se iz udžbenika povijesti izostavljaju iznimno važne povijesne istine?

Piše: Silvana Oruč

Nastavni programi povijesti u službi su zatomljivanja nacionalnog ponosa?!

Kurikul povijesti – koji bi se trebao u školama izabranim za eksperimentalnu provedbu reforme primijeniti od jeseni – pao je na ispitu. Stručno Povjerenstvo za recenziju predmetnog kurikula navelo je ono što smo svi znali od početka.

Reforma se radi na brzinu, kurikuli su nedorečeni, nerecenzirani, a ako jesu onda je to površno učinjeno. Kao uvijek kad je u pitanju obrazovanje. Jer, svaki ministar mora ostaviti neki svoj trag, pa taman i – loš.

Zanimljivo, spomenutom kurikulu povijesti, kojeg je stručno Povjerenstvo ocijenilo nedovoljno konkretnim uz preporuku da ga je potrebno doraditi, samo koji mjesec ranije Bavarsko državno ministarstvo obrazovanja i kulture, znanosti i umjetnosti dodijelilo je odlične ocjene. Doduše, ostalo nejasno je na koji su način i zašto Nijemci recenzirali program povijesti hrvatske škole, no njihova je ocjena u dijelu javnosti bila dočekana s oduševljenjem.

Naime, dobre ocjene recenzenata Bavarskog ministarstva obrazovanja odmah su suprotstavljene mišljenjima onih domaćih povjesničara i analitičara koji su kurikul povijesti kritizirali zbog ideologiziranja, zapostavljanja Domovinskog rata i nacionalne povijesti.

Tim više jer su bavarski recenzenti naveli da su u kurikulu dobro istaknuta različita gledišta i interpretacije povijesti, te da smatraju da bi teme nacionalizma, totalitarizma, holokausta, izgradnje hrvatske demokracije morale biti obavezno zastupljene i u srednjoj, a ne samo u osnovnoj školi.

No, pritom su se pozvali na preporuku 1880 Vijeća Europe o učenju i poučavanju povijesti u područjima u kojima postoje ili su postojali ratni sukobi, pa su tako predložili da se snažnije istaknu teme inkluzivnosti, odnosa među različitim zajednicama, međuregionalnih odnosa, uloge žena i manjina.

Kada bi se grubo tumačila ta preporuka to bi značilo da nije najprikladnije da Hrvatska u svojim obrazovnim ustanovama kroz kurilul povijesti ističe činjenična zbivanja vezana za Domovinski rat i noviju hrvatsku povijest jer bi to moglo povrijediti neke skupine. Istina i činjenice pri tom su valjda manje važne. U konačnici bi imali generacije koje ne samo da neće znati svoju povijest već generacija koje neće osjećati nacionalni ponos i razvijati identitetsku pripadnost narodu.

Međutim, i bez tih njemačkih preporuka situacija zadnjih osamnaest godina nije dobra. Svojedobno sam pisala o ignoriranju gradiva povijesti koje se odnosi na Domovinski rat i koje je doslovno ostavljeno za kraj školske godine u osmom razredu i utrpano u nekoliko školskih sati.

No, kad je riječ i o drugim događajima i važnim ljudima hrvatske povijesti, situacija nije bolja. Na primjer, udžbenici šestog razreda nadugo i naširoko pišu o načinu života stanovništva u Srednjem vijeku. Istodobno izostavljaju konstataciju kako su osmanski prodori u Europi zaustavljeni baš u, velikim dijelom, okupiranoj Hrvatskoj, te da je posljedica svega bila ogroman gubitak hrvatskog stanovništva.

Pri tome se jedva spominju istaknuti ratnici poput Petra Berislavića i Petra Kružića. Značaj Bitke kod Siska se nedovoljno ističe, a slučaj pada Gvozdanskog, koji se kao utvrda u 16. stoljeću postavio kao brana pred turskim osvajačima i njihovim vlaškim slugama s istoka se i ne spominje. Podatak poput povijesnog izvora Konstantina VII Porfirogeneta o Crvenoj (južnoj) Hrvatskoj koja se prostirala južno od Skadarskog jezera i u kojoj su u to doba živjeli Hrvati (a danas njihovi odnarođeni potomci, koji govore s elementima čakavskog narječja) – uopće se ne navodi?!

Zato se navode neke neutralne slavenske kneževine. Da ne spominjemo to da se u udžbenicima ne naglašava značaj datuma 7. lipnja 879., kada u vrijeme kneza Branimira započinje teći državno-pravni kontinuitet međunarodno priznate Hrvatske. Odnosno datum koji bi se zbog značaja trebao urezati u kolektivnu svijest hrvatskog naroda.

Kad je riječ o povijesti 19. stoljeća udžbenici sedmog razreda jedva spominju politički program don Mihovila Pavlinovića „Hrvatska misao“ u kojem je govorio o potrebi i značaju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja. Kao i to da je u Dalmatinskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku. O dr. Anti Starčeviću napisat će da je političar i književnik, a tek sramežljivo navode da je prozvan „Ocem Domovine“. Niti za bana Josipa Jelačića nije kako treba obrazložena njegova povijesna (i presudna!) uloga.

Kad se sadržaj udžbenika dobro analizira možemo se opravdano zapitati zbog čega se iz udžbenika povijesti izostavljaju iznimno važne povijesne istine? Odnosno, jesu li takvi nastavni programi povijesti zapravo u službi zatomljivanja ponosa, spremnosti na žrtvu i u konačnici rodoljublja jednog naroda?! Jer narodom koji ne zna svoju povijest, koji se njome ne ponosi, koji uz nju nije identitetski vezan, lako je manipulirati.

Facebook Komentari