Hrvatskoj prijeti crni ‘strujni’ scenarij! Za katastrofu je dovoljan samo jedan nepovoljan događaj…

Prema najoptimističnijim kalkulacijama, Hrvatska će u razdoblju od 2018. do 2022. godine uvoziti u prosjeku oko 43 posto potrebne električne energije godišnje.

Pokazuju to podaci iz istraživanja provedenog za potrebe Hrvatskog operatera prijenosnog sustava (HOPS), državne agencije čija je zadaća osiguranje kapaciteta potrebnih za uvoz potrebne struje.

Godišnja potrošnja struje u Hrvatskoj se kreće na razini od oko 17,5 teravat sati, a od čega se uvozom podmiruje 7,4 Twh.

Riječ je o uvozu struje u idealnim hidrometeorološkim uvjetima, odnosno u slučaju da ne bude velike suše i da akumulacije hidroelektrana imaju dovoljno vode za proizvodnju. Ako se u scenarij ubace nepovoljne okolnosti ili izvanredni događaji, poput kvarova na elektranama, predviđanja o uvozu daleko su depresivnija.

Povezani problemi

Tako bi u slučaju jednog nepovoljnog događaja, koji se može odnositi ili na smanjenu sposobnost proizvodnje ili povećane potrebe, uvoz skočio na 9,3 Gwh, odnosno 53 posto.

Dakle, u uvjetima da ne bude dovoljno kiše, a potrošnja bude na prosjeku, ili da proizvodnja bude prosječna, a potražnja naglo poraste, Hrvatska će uvoziti više od pola potrebne električne energije.

Naravno, u stvarnosti su ova dva uvjeta često povezana. Na primjer, ljeti velike vrućine prate i suše, pa pada proizvodnja, dok istovremeno potrošnja raste u nebo. U takvim situacijama, predviđanja su upravo katastrofalna.

U tako nepovoljnoj godini, uz sušu i visoku potražnju, uvezli bismo 9,56 TWh (54 posto), u slučaju sušne godine i npr. plinske krize, uvoz bi skočio na 10,2 GWh (58 posto), a u slučaju najcrnjeg scenarija, npr. sušne godine, veće potrošnje i plinske krize, uvezli bismo čak do 11,6 Twh na godišnjoj razini, odnosno gotovo 67 posto, dvije trećine potrebne struje.
Kada se uzmu u obzir samo sati maksimalnih opterećenja, bilo u vrijeme izrazito hladnih mjeseci ili ljeti, u vrijeme izrazito vrućih dana, predviđa se uvoz 1,1 Gwh zimi, odnosno 1,6 Gwh ljeti, u slučaju idealne godine. U slučaju jednog nepovoljnog događaja, uvoz raste na 1,56 GWH zimi i 1,98 Gwh ljeti. U kombinaciji triju nepovoljnih događaja, uvoz bi u špicama potrošnje narastao na 2 Gwh zimi i 2,38 Gwh ljeti.

Pri tome treba imati na umu da u takvim špicama potrošnje cijena struje na burzama izrazito raste, i to preko cijene od 100 eura po MWh. U takvim okolnostima države koje imaju izgrađene hidroelektrane lako mogu profitirati, budući da su one jedine sposobne naglo povećati proizvodnju struje. Preduvjet za to je da baznu struju imaju, barem u najvećem dijelu, pokrivenu iz klasičnih izvora, poput termoelektrana ili nuklearnih elektrana.
Izvan pogona

No, Hrvatsku upravo u tom segmentu tek čekaju pravi problemi.

Ukupna instalirana snaga u TE u Hrvatskoj iznosi 1900 MW, no trenutno je izvan pogona polovica tog kapaciteta. Razlozi su dotrajalost termoelektrana u koje se gotovo ništa ne ulaže, zbog čega ih dobar dio u sljedeće četiri godine izlazi iz sustava. Kapacitet hidroelektrana je između 4,6 Twh i 8,1 Twh godišnje, ovisno o tome kakva je hidrološka godina, odnosno ovisno o tome koliko kiše padne. Trenutačno nema ni projekata gradnje novih hidroelektrana koji bi bili u nekoj višoj fazi realizacije.

Dakle, u sljedeće četiri godine Hrvatska će izgubiti dobar dio proizvodnih kapaciteta, novi neće biti napravljeni, a ako se nastavi s gospodarskim rastom, i prije svega rastom turizma, potražnja za strujom bit će još i veća.
Što opet znači da su navedene brojke o uvozu struje još i konzervativne. Odnosno, to opet znači da će se jedan lijepi dio gospodarskog rasta, i porasta turističkog sektora, kroz uvoz struje odliti u neke spretnije države koje su pametno pokrile svoje energetske potrebe. Kako se struja iz hidroelektrana troši za bazne potrebe, umjesto da se čuva za vršna opeterećenja, učinak svega je, s jedne strane, rasipanje resursa i, s druge strane, uvoz kada je cijena najveća.

U cijeloj toj priči, naravno, nezaobilazan je HEP, koji bi trebao i provoditi energetsku strategiju i biti glavni investitor kada je gradnja elektrana u pitanju. No, tu ga sputavaju dvije prilično velike prepreke.

Prije svega, Hrvatska nema energetsku strategiju. Prethodna strategija, po kojoj je HEP trebao preuzimati manje operatere na susjednim tržištima i intenzivno investirati u nove projekte, odbačena je kao neadekvatna u novim okolnostima. Nova strategija kuha se već dvije godine.

Žestoki protivnici

Druga prepreka je, naravno, sama država, odnosno njezina potrošnja. Dobit HEP-a, od kojih milijardu i pol kuna, redovito završi u proračunu. Kada bi ostala HEP-u, s tolikom dobiti tvrtka bi mogla dobiti prilično jeftine kredite kojima bi mogla pokrenuti značajnije projekte – iako je i to upitno s obzirom na žestoko protivljenje bilo kojem novom projektu, bilo na ugljen, ili na plin, iz perspektive zaštite prirode.

Prespora korist od solarnih panela

Trenutačno se sve energetske perspektive svode na gradnju elektrana iz obnovljivih izvora, poput solarnih i vjetroelektrana, te poticanje distribuirane proizvodnje. U ovom potonjem slučaju riječ je o tome da se maksimalno liberalizira ‘kućna’ proizvodnja preko solarnih panela. Nakon što se izmijeni zakonska regulativa, mali proizvođači neće više trebati posebnu elektroenergetsku suglasnost kako bi ‘prodali’ višak struje, već će biti dovoljno ugraditi dvosmjerno brojilo, preko kojeg će distributer obračunati razliku utrošene i isporučene struje.

Riječ je o konceptu koji je važan dio energetske strategije EU-a kojom se želi smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, no u hrvatskim okolnostima proći će godine dok se ne osjete neki značajniji efekti. U međuvremenu, velikodušno ćemo dijeliti nacionalno bogatstvo s drugim narodima, piše Slobodna.

Facebook Komentari