Evo kome je važna stabilnost u Hrvatskoj – a svima ostalima put u Irsku, Njemačku i okolne države je sve više otvoren

Piše: Ante Rašić

Sve češće se čuju stavovi kako bi zbog Istanbulske konvencije Vlada mogla pasti, ako ne zbog Istanbulske Bizantinske konvencije, onda zbog Dalićke. Plenković takve sumnje otklanja zagovarajući nužnost stabilnosti radi provođenja strukturnih reformi. A koliko je do sada napravio strukturnih reformi vidljivo je po rezultatima, a i po izvješću EU. Prošle godine Hrvatska je imala povećanje prihoda od turizma, dok je po svim ostalim pokazateljima Hrvatska najgora država Europske Unije. Čak je i Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović javno Plenkovića prozvala kako se bavi samo gašenjem vatre, što je lako dokaziva istina.

Dolaskom na vlast Plenkovićev forte bijaše kupovina INA, ne zato što je kupovina nekoliko stotina benzinskih pumpi ekonomski važna, već zato što su mediji javnost uvjeravali kako je to strateški interes države. Kako bi umirio javnost preko medija je obećao prodati dio HEP-a kako bi namaknuo novac za kupovinu INA-e.

Da je doista želio restrukturirati hrvatsko gospodarstvo prodao bi i preostale dionice INA-e, a i tržišni dio HEP-a, kako bi privatni investitori optimizirali njihovo poslovanje. Ali onda je u prvi plan iskače problem Agrokora. Imenovanjem Alvareza za upravitelja pojavila se mogućnost da nekoliko stotina menadžera koji su sudjelovali u friziranju rezultata poslovanja završi u zatvoru, a to je Plenkovićeva vlada ocijenila kao neprihvatljivo, te su donijeli Lex Agrokor. Nakon skoro godinu dana prelijevanja iz šupljeg u prazno uvidjelo se kako nije moguće prevariti ruski Sberbank pa je smijenjen Ramljak i postavljen novi koji će na kraju upravljanje predati Rusima kao najvećim vjerovnicima. I to je sve što je rađeno na području gospodarstva.

Osim velikih državnih poduzeća i lokalnih komunalnih poduzeća koji su u potpunom vlasništvu države država u svojim rukama drži ispod 25 posto dionica u nekih 1600 poduzeća. Jedini razlog zašto to država kroz vrijeme svih dosadašnjih vlada nije prodala je taj što su im te dionice prilika da u njih imenuju barem 1600 parazitskih nadzornika.

Jedina vlada koja je pokušavala smanjiti broj državnih poduzeća je vlada Tihomira Oreškovića koja se u kratkom vremenu pokazala kao najuspješnija vlada od 2000 godine. Zahvaljujući smanjenom zaduživanju i prestanku nerealnog povećanja državnih troškova gospodarstvo se počelo oporavljati.

Narasli su svi ekonomski parametri; BDP, potrošnja i industrijska proizvodnja. Planirano trošenje novca na razne parazitske potrebe i udruge je smanjeno, te je rast proračuna planiran za samo 2 posto, dok su sve prethodne vlade nastojale proračun što više povećati kako bi država i dalje ostala glavni investitor u sve.

Planiran je i povijesno niski deficit od 7,5 milijardi kuna. U ovoj jednoj godini Tihomir Orešković je nastojao što više smanjiti javni dug i deficit kako bi nam pala visina kamate na strane kredite, a u tom cilju je počeo i s prodajom udjela u dijelu državnih tvrtki, te stavljanjem u funkciju neiskorištene državne imovine.

Za razliku od Milanovića, koji nas je zadužio za 73 milijarde kuna, te Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su se zadužili za 95,1 milijardu kuna, Orešković je pokušavao smanjiti dug prodajom udjela u državnim poduzećima uključujući udio u Končaru. Prodajom se nije nastojalo samo smanjiti dug države već je i povećana efikasnost poduzeća izlaskom države iz vlasništva. Za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića državna ulaganja su povećana samo u hotelske kapacitete što je u idućoj godini za vrijeme vlade Andreja Plenkovića dovelo do najvećeg prihoda od turizma.

Nažalost, Oreškovićeva Vlada je pala zahvaljujući Karamarkovoj naivnosti. Premijer Orešković je započeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu, ali to se nije svidjelo Putinu i Merkelici koja je izgradila svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi su, uz Njemačku pomoć uvjerili Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju s HDZ-om. A onda su se umiješali Amerikanci koji su po svoj prilici svojim kompromitirajućim obavještajnim podacima uvjerili Bandića i Vrdoljaka kako u tom trenutku nije dobro mijenjati saveze.

Nakon odlaska Oreškovića nikom nije padalo ni na pamet nastaviti njegovim putem, i zbog osobnih interesa, a i zbog vjerovanja samih birača. Prestankom uzimanja stranih kredita političari gube mogućnost da ostvare neku “nagradu”, a ako je “nagrada” samo jedan promil od ugovorenih kamata osigurani su im i unuci. A i sami birači ne žele daljnje privatizacije vjerujući kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se stave sposobni i pošteni direktori, kako su ih to nekadašnji učitelji učili na satovima marksizma.

Praksa u svim bivšim komunističkim državama je pokazala kako je sposoban i pošten direktor u državnom poduzeću vrlo rijedak izuzetak kojeg političari vide kao incident. U monopolskim poduzećima državni direktori doista mogu biti uspješni, pošto nemaju konkurenciju, ali samo ako nakon svakih izbora zaposle pobjedničke ljepitelje plakata, ako financiraju predizborne kampanje, i ako vole poslovati s privatnim poduzetnicima koje im preporuči onaj tko ih je postavio za direktora.

Ako Vlada doista i padne zbog Istanbulske Bizantske konvencije, ili možda zbog Dalićke, pitanje je hoće li buduća Vlada učiniti išta više. Sve naše vlade od 1997. vodili su strategiju jačanja velikih domaćih korporacija kako bi se one suprotstavile stranim velikim korporacijama.

Nakon propasti Agrokora svi ti napori su se pokazali kao promašeni. Male države se ne mogu oslanjati na velike korporacije pošto takve mogu rasti samo uz pomoć velikog tržišta, te poreznih, kreditnih i drugih pogodnosti matične države. Za izlazak iz sve dublje krize Hrvatska mora promijeniti kompletnu gospodarsku strategiju.

Za izlazak iz krize potrebno je snažno privilegirati domaće male proizvođače i male trgovce, kako bi oni u prvom redu supstituirali uvoz. Veličina je bitna samo kod velikih izvoznika koji čak i ne moraju biti proizvođači.

Nažalost, među aktualnim političarima nema nikoga tko bi se usudio (kao što rade u većini EU zemalja) ograničiti poticaje poljoprivrednicima na određeni iznos kako najveće kompanije ne bi dobivale najveći dio poticaja, ili na drugi način poticati male poduzetnike. A bez promjene dosadašnje neuspješne gospodarske strategije potpuno je svejedno hoće li Vlada pasti ili će ostati “stabilna”.

Stabilnost je važna samo onima koji su se ugurali u nadzorne i upravne odbore kako bi odatle mnogi zapošljavati svoje, a svima ostalima put u Irsku, Njemačku i okolne države je sve više otvoren.

Godina s Plenkovićem: Cementiranje savršenog reda u mrtvačnici

Facebook Komentari