VIDEO Vedran Jakšić: Glazba, život u tragovima (nacionalne) svijesti

Piše: Vedran Jakšić

Spavajuć dok hodam
često budan trošim noći,
u potrazi za smislom i suštinom,
a opet olako prepustim se samoći.
Ja ne vjerujem u slučajno,
nisam od takvih,
a protutežu svom ovom ludilu
jos uvijek neumorno tražim.
Sklad u kojem ljudi
rastu jedni za druge,
uz druge…

Po meni nije bitno znati samo nositi se s određenim problemom postavljenim pred samim sobom, već je bitan i način na koji se nosiš s tim problemom. Je li to spuštene glave, jedva dolazeći do zraka, je li to zgrčenih ruku i stisnutih misli, drhteći zbog onoga što je pred tobom i s onim poznatim gropom u želucu, ili je to prisustvo srcem, s jakom vizijom o ostvarivosti tebi zacrtanih zamisli i ideja, uz dosljednost i kontinuitet.

Govorim iz nekih svojih osobnih iskustava, jer ta su najbolja, i realno jedina moguća, i to gotovo mikro-makro se može replicirati na mentalni sklop većine naroda.

Pojedini ljudi se u sukobu s teatrom apsurda, zvanom sustav ističu i preuzimaju inicijativu kako bi izborili i ostvarili prava pravednim buntom, motivirani svojim boljitkom i boljitkom svoje obitelji. Međutim većina se ljudi povlači, svjesno nazaduje kako bi očuvala kakvu-takvu održivost u ovom kaosu nesigurnosti. I bilo bi, i je glupo zamjeriti i jednima i drugima.

Gotovo da je oku vidljivo nazadovanje u tom silnom progresu, stabilnosti društva i dezintegriranje istog. Determinirani kaos privatizacije i pravnog legalizma opustošio je narod u svakom segmentu, posebno onom duhovnom. Narod i novi vid homogenosti postao je inertno tijelo koje je gotovo do savršenstva dovelo svakodnevno preživljavanje. Sporo, nepokretno tijelo i za konzumaciju vizija manjine. Te iste manjine koja gotovo da nam osporava pravo na disanje u svojoj domovini.

Svi mi služimo i kao oslonac i kao vezivno tkivo nekome, drugim bićima koja ovise o nama. To je pakt, nevezan za državu, jer država je odovojena od tog tkiva, od naše svijesti i naše stvarnosti.

Naši pokreti, isprekidani usklici i rečenice, naši planovi traženja puta postajli su samo simboli grubi, banalni prikazi sumnji i traženja čovječanstva. Slijepi, ali s vjerom da ćemo neminovno prije ili poslije sagledati svoj put i naći svog vodiča.

Moj vodič je moja glazba, iako je i ona danas ugrožena i polako umire. Dodatno je ubijaju, osakaćuju, vrijeđaju svi oni koji nemaju svoju misao već kupe tuđe tragove. Glazba je stil, finoća, individualnost koja te razlikuje od drugih.

Kad sviram prožima me dom. Kad pišem mislim o domu. Glazbom pokušavam predočiti ples Juga i Bure. Taj vječni kaos u promjeni što utječe na karakter ljudi, maštovitost, kreativnost snalažljivost. Glazba ta hirovita cura iz „Ljudskog pitanja“ je ta koja me vodi u neka prostranstva nesagledive slobode. Moj put stvaranja i postojanja. Put opstanka. Način na koji koji se želim zahvaliti svm domu, osjećajem kojim mene moja okolina čuva i nadopunjava.

Kada pišem pa i onda kad sam skučen u samo nekoliko kvadrata, često mislim o domu i prikazujem ga u slikama prirode kao i slikama propalih tvrornca i pročelja.

Dom je moja stvarnost, država mi je upitna. Više ne znam na čijoj je strani i kome sve račune polaže. Možda i znam, ali pomlo mi je mučno o tome i pisati.

* Riječki akustično ambijentalni bend “Komfor” u koje je Vedtan Jakšić frontmen djeluje od kraja 2010. godine

Facebook Komentari