Piše: Ana Zibar, Ženski svijet
Najčešći problem s kojim roditelji muku muče je uspavljivanje djeteta. To se događa upravo onda kada dijete ne želi zaspati, a roditelji su već na kraju snage.
Naravno da ako je dijete bolesno razlog ne spavanja leži u emocionalnoj naravi te se ovisno o aktualnim emocionalnim problemima i ovisno o uzrastu djeteta razlog nespavanja može podijeliti na dvije faze.
U prvim je mjesecima potpuno normalno da dijete noću ne spava, kao i da je nespavanje praćeno jakim plakanjem.
Normalno je da mala beba ne spava onda kada roditelju paše jer dijete još uvijek nije uspostavilo normalan ritam adrenalina koji regulira spavanje i budnost. Ono što je potrebno je da beba u narednim mjesecima polako usklađuje svoje prirodne fiziološke ritmove s majčinim i da usklađuje svoju fiziologiju. To će se postići kroz normalnu ovisnost o majci, iskustvo snažne povezanosti i kroz puno dodira.
Ali ako je to praćeno jakim plačem, znači da postoji dublji emocionalni razlog. Djeca se kao i odrasli razlikuju u ponašanju ovisno o doživljaju i iskustvu porođaja te senzibilnosti s kojom su rođena.
Najčešće je plakanje uzrokovano nemoći da uspostavi nevidljivu vezu s majkom i da se emocionalno poveže s njom.
O emocionalnoj otvorenosti majke ovisi sposobnost uspostavljanja, a potencijal za to je određen u njenom djetinjstvu kroz njeno povezivanje s majkom. Ako je uz dijete emocionalno otvorena, posvećena, stabilna, prisutna i sretna majka prvo će povezivanje s djetetom biti uspješno zbog čega će se dijete osjećati sigurno.
Dijete koje ima majku koja ga po potrebi tješi i umiruje i koja je emocionalno regulirana gradi povjerenje u život i majku zbog čega i lakše tone u san jer osjeća sigurnost. Ako dijete nema takvo iskustvo s majkom kao rezultat javlja se strah zbog neuspijevanja povezivanja i jakog osjećaja nesigurnosti zbog čega plače i tako zove majku kako bi se povezalo i dobilo utjehu.
I baš iz tog razloga bebe imaju moćne glasnice koje često zvuče iritantno, pa ih je teško ne ćuti i ignorirati. Taj poziv u pomoć i vapaj djeteta većina roditelja krivo shvaća te smatra kako je riječ o bez veznom maltretiranju i manipulaciji djeteta.
Ono što je nažalost i dalje prisutno u našem društvu su ideje i savjeti koji govore o tome kako dijete treba staviti u krevet samo i ostaviti da plače jer će tako jačati pluća. To je toliko krivo i trebalo je već odavno postati poviješću.
Plakanje nema uvijek veze s roditeljskim nesavršenostima ili greškama, a to znaju oni koji razumiju da ponekad dijete ima potrebu isplakati svoje frustracije koje su roditeljima neshvatljive. Plakanje je jednostavno prirodan način djeteta kako bi proradile povrede, nezadovoljstva i strahovi koje doživljava te se ne treba baš uvijek truditi da dijete prestane plakati.
Plakanje donosi olakšanje i odraslom čovjeku te se nakon plakanja osoba osjeća puno bolje. Onome koji plače je potrebno samo da može isplakati svoju bol koja ga tišti, osoba koja će biti uz njega i osjećaj sigurnosti da se može prepustiti. Kada dijete plače ne smije ga se ušutkavati, gurati dudu u usta ili vikati na njega kako bi prestalo. Djetetu koje plače je potreban posvećen i stabilan roditelj koji će pomoći svom djetetu i koji će biti prisutan kako bi dijete moglo isplakati svoj strah i tugu.
Nemojte odbacivati dijete koje plače i nemojte ga ušutkavati! Djetetu u takvom stanju treba rame za plakanje sve dok se ne smiri jer će tek tada moći mirno zaspati. Kada se plakanje pred spavanje javlja prečesto to najčešće znači da je upravo majka ta koja treba raditi na svojoj emocionalnoj prisutnosti i otvorenosti jer kada se mama počne mijenjati na bolje, beba postaje smirenija, lakše se uspavljuje i ima mirniji san.
Kada dijete ima između dvije i tri godine javlja se problem da ne želi zaspati baš onda kada ga majka uspavljuje zato što nema svoju majku u danu onoliko koliko mu je potrebno.
Majke koje su fizički cijeli dan s djetetom nemaju uvijek prisutnu posvećenost, a s obzirom na to da tada nisu emocionalno dostupne i otvorene djetetu, njihova fizička prisutnost može samo pojačati nezadovoljstvo djeteta. Upravo u tom uzrastu je odlazak na spavanje drama jer dijete ne želi zaspati. To jednostavno znači da dijete nije dobilo preko dana ono što mu je od roditelja bilo potrebno zbog čega san predstavlja odvajanje za dijete.
Kada se dijete nagovara da spava samo ga se potiče da ostane budno kako bi bilo sigurno da roditelj opet neće nestati. Roditelji mogu često doživjeti kako ih dijete pred spavanje doziva što potvrđuje da nije potpuno sigurno u roditeljsku prisutnost koju nije dobilo dovoljno.
Tek onda kada dijete osjeti povezanost i prisutnost roditelja moći će se lakše odvojiti i zaspati. Ona djeca koja imaju milijun ideja čega bi se u tom trenutku mogla igrati i što bi sve drugo mogla raditi imaju potrebu da osjete povezanost i bliskost s roditeljem koje iščekuje cijeli dan i koje želi nadoknaditi.
Dijete se ne može natjerati da ima manju potrebu za roditeljima, a ta njegova potreba samo pokazuje da roditelji nešto ne rade dobro te da nisu emocionalno dovoljno prisutni, otvoreni i dostupni. Djetetova potreba za povezanošću ne znači manipulaciju, razmaženost i fazu. Djetetu je potrebna povezanost isto kao što nam je potrebna voda i hrana kako bi preživjeli.
Neka su djeca rođena kao hipersenzibilna što automatski znači povećane potrebe koje se teško mogu zadovoljiti. Takvo dijete će plakati, zahtijevati, biti neugodno, i nastojati natjerati roditelja da dobije ono što osjeća kako bi se izborilo za ono što mu je potrebno. Ako roditelj ne poduzme ništa po tom pitanju dijete postaje senzibilnije i udaljenije od roditelja kako bi se obranilo od bolnog osjećaja za kontaktom koji ne može ostvariti.
U takvim situacijama dijete prestaje vjerovati svom roditelju, udaljenije je i poslušno jedino zbog motiva nagrade ili straha od kazne, a ne zato što ono to želi.
Takva djeca kada odrastu najčešće imaju problema s partnerom zato što ne uspijevaju emocionalno ostvariti stvarnu bliskost. Neka djeca imaju bolna sjećanja da nisu dobila dovoljno pa kad odrastu funkcioniranju kroz neprestano traženje bliskosti, u sebi nose osjećaj nezadovoljstva i često zahtijevaju od partnera i okoline da im se daje.
Ona djeca koja su malo jača razvijaju stav u budućnosti da im bliskost nije potrebna jer ne žele ponovo osjetiti tu bol zbog čega žive život tako da se distanciraju od kontakta s vlastitim emocijama i stvarnog kontakta s drugima. I zato treba imati na umu da su problemi s uspavljivanjem simptomi da roditelj nešto treba promijeniti u svom načinu života ili u sebi jer će tek nakon toga problemi s uspavljivanjem nestati.
Kada se roditelj posveti djetetu, promjeni dnevni ritam, istovremeno mu daje sebe onoliko koliko mu je potrebno i na spavanje odlazi sa stavom da će ujutro opet biti zajedno i da će uz njega biti cijelu noć problemi sa spavanjem će nestati, a dijete će se moći u potpunosti opustiti. Kako bi to funkcioniralo roditelj to sve mora raditi od srca jer će dijete prepoznati svaku laž i neće mu više vjerovati.
I koliko god se nekim roditeljima takav odnos činio kao ugađanje djetetu i maltretiranje trebaju razumjeti dugoročne i kratkoročne dobrobiti, i to ne samo za dijete već i za roditelje jer se na kraju isplati.
U današnjem užurbanom stilu života roditelji su na sto strana te ih more razno razne brige zbog čega često i ne stignu sve. Ali u takvim se situacijama i trenucima samo treba prihvatiti da nije problem u djetetu već u ritmu i načinu života.
Kada se to shvati i prihvati roditelji će se moći ispravnije postaviti prema problemima koji ih muče, a koji su povezani s djetetom.