Kako je počeo američko-ruski rat na našem otoku: Hrvatska u energetskom klinču SAD-a i Rusije

Kako je počeo američko-ruski rat na našem otoku – mogao bi biti naslov »filma« kojeg gledamo posljednjih dana, a u kojem su glavni likovi američki, i ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Robert Kohorst i Anvar Azinov. Nakon što je prvi konstatirao kako bi Hrvatska pogriješila kad bi Inu prepustila Rusima, »remetilačkoj sili u regiji«, rusko je diplomat uzvratio prozivanjem Amerikanaca da se miješaju u unutarnje poslove drugih država, krše načela slobodnog tržišta i provode politiku nepoštene konkurencije.

Rusi Inu žele odavno, no to je sve što znamo, a ne znamo najvažnije – jesu li, i što su nam konkretno za nju spremni ponuditi; jesu li spremni pomoći joj da modernizira svoju proizvodnju i proširi tržište. Za Amerikance znamo ono što nam ponavljaju – da je LNG na Krku za njih ovdje strateški projekt oko kojeg će nam ponuditi – svu moguću tehničku pomoć. Dakle, krčki im je terminal važan radi sve većeg izvoza američkog plina u Europu, a tehnička pomoć znači američku opremu i know-how u Omišlju. Jako su sretni, dodaju Amerikanci, što EU sufinancira projekt.

I dok američki veleposlanik s jasnim »da« odgovara na pitanje bi li bio protiv ulaska Rusa u Inu, na sjeveru Europe nezaustavljivo napreduje projekt Sjevernog toka 2, još jednog plinovoda kojim će ruski plin preko Baltika stizati u Europu, prvenstveno Njemačku. SAD je protiv tog projekta, jer jača rusku energetsku, a time i političku dominaciju u Europi, protiv su i Poljska i Ukrajina, koju ruski plin želi zaobići u širokom luku već od sljedeće godine, no Njemačka ide dalje, a upozorenja velikih zbog Rusa, dobiva mala Hrvatska.

Kome smo dužni?

Zašto je to tako, jesmo li nešto krivi, i kome smo dužni, pitamo prof. dr. sc. Igora Dekanića s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu. Energetika i dugoročna perspektiva energetskih tržišta uvijek su tema od ekonomskog i političkog interesa, a osobito u ovo vrijeme, kad se u Europi kreira energetska strategija, i kad se, figurativno govoreći, »slažu karte« energetsko-geopolitičkih interesa na jugoistoku Europe za iduća dva, tri desetljeća, napominje Dekanić.

»Dakako da Hrvatska nikome nije ništa dužna u energetskim sektorima. Štoviše, stjecajem okolnosti i temeljitoj deindustrijalizaciji u tranziciji te dugoj recesiji i stagnaciji u razdoblju između 2008. i 2016., Hrvatska ne samo da je ispunila ciljeve Kyotskog protokola u pogledu smanjenja emisija štetnih stakleničkih plinova, nego je i smanjila potrošnju energije i povećala udio obnovljivih izvora u većoj mjeri nego prosjek zemalja EU. Tako da Hrvatska, samo uz realizaciju projekata koji su već u tijeku, poput utiskivanja CO2 iz prirodnog plina u Podravini i Međimurju u naftna ležišta u Moslavini, te gašenje najstarijih termoelektrana na ugljen i loživo ulje, koje je ionako zbog dotrajalosti trebalo zatvoriti ili će trebati to učiniti vrlo skoro, može relativno lako ispuniti i ciljeve niskougljične strategije EU. U takvim okolnostima Hrvatska konačno dolazi u priliku da može realizirati vlastiti povoljan geografski položaj te postati važan dio energetske infrastrukture na jugu Europe, kao i tržišno energetsko čvorište na pravcima diversificiranog uvoza energije za energetska tržišta i energetsku sigurnost južnog dijela Europe«, ističe profesor, dodajući kako je možda i ta činjenica prouzročila energetsko-geopolitički interes svjetskih energetskih (i političkih) velesila za budući razvitak i pozicioniranje energetskih tržišta u Hrvatskoj.

Na pitanje kako je moguće da nas zbog Rusa »špota« američka diplomacija na čelu koje se nalazi Rex Tillerson, nekadašnji, dugogodišnji čelnik ExxonaMobila, blizak s Putinom, Dekanić odgovara kako u energetsko-geopolitičkim odnosima obično ništa nije doslovno.

Poput mačaka u veljači

– Svojedobno je jedan naftaš veteran, ne sjećam se točno je li to bio Daniel Yergin, T. Boone Pickens ili čak sam John D. Rockefeller, rekao kako su velike naftne kompanije poput mačaka u veljači – uvijek riču, ali se ne zna vode li ljubav ili se bore! Prema tome, i energetski motivirana diplomatska upozorenja, bila ona čak nediplomatski izravna, obično su znakovita i višeslojna. Nipošto ne treba zanemariti poslovno porijeklo državnog tajnika SAD-a. On je na sadašnji položaj došao nakon više od 40 godina provedenih u naftnim poslovima, i 15 godina na čelu najveće američke i svjetske naftne kompanije. Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako je njegovim imenovanjem po prvi put čelnik i baštinik poslovnog nasljeđa Johna D. Rockefellera došao u najuži krug operative američke državne politike. Standard Oil nekad, pa Exxon, i od 1998. ExxonMobil, oduvijek su imali poseban položaj i u naftnim poslovima i u strateškom namjerama SAD-a. Poslovnu suradnju ExxonMobila s ruskim naftnim i plinskim divovima, i poznavanje njegovog čelnika s ruskim predsjednikom treba prije svega promatrati u perspektivi kojih desetak i više milijardi dolara vrijednosti mega-projekta Sahalin, koji su zajednički razvijali ExxonMobil, Rosneft i Gazprom Neft. Radi se o suradnji u velikim projektima od strateškog značaja, i tu obje strane i njihovi predstavnici vode računa prije svega o vlastitim interesima, upozorava Dekanić.

Na pitanje zašto mi mali dobivamo »packu« dok Njemačka istovremeno gura projekt Sjevernog toka 2, Dekanić pojašnjava kako europske energetske tvrtke i vodeće zemlje EU žele osigurati sigurnu dobavu ruskog plina mimo tradicionalnih geopolitičkih putova i središta prijepora. To znači daljnji razvitak plinovoda Sjeverni tok, koji ide od Rusije do Njemačke, s izlazima prema Švedskoj i Nizozemskoj.

»One će to učiniti i opravdati nužnošću diversificirane dobave energije i energetskom sigurnošću sjeverozapadnog, najrazvijenijeg dijela EU«, zaključuje profesor. Pojašnjavajući kako se mi možemo, i trebamo ponašati nakon američke »packe«, odgovara kako »packa« može biti i prilika za izgradnju strateške plinske infrastrukture u Hrvatskoj za diversifikaciju dobave prirodnog plina za južni dio EU, koji tek treba dostići industrijsku i energetsku razinu razvijenosti, barem približnu onoj kojoj gravitira Sjeverni tok. Kao što je na sjeveru Europe, uz Sjeverni tok i plinovod Yamal-Europa 2, koji ide iz Rusije kroz Bjelorusiju i Poljsku do Njemačke, dobava plina diversificirana izgradnjom dvaju terminala za ukapljeni prirodni plin, u Litvi i u Poljskoj, zašto se slična diversifikacije dobave za južnu Europu ne bi obavila izgradnjom terminala na Krku u Hrvatskoj, smatra Dekanić. S obzirom na moguće koristi od projekta na Krku, ni hrvatski strateški interes realno ne odudara od toga, ističe.

Naše prednosti nad Srbijom i Bugarskom

Ako se proanaliziraju podaci iz energetske statistike Eurostata, navodi profesor, Hrvatska sama troši vrlo malo energije, svega oko pola posto primarne energije u potrošnji EU28. Struktura te potrošnje je također vrlo povoljna sa stajališta emisija stakleničkih plinova, jer se u Hrvatskoj troši mnogo manje ugljena nego primjerice u BiH, Srbiji ili Bugarskoj. Hrvatska je praktično ispunila čak i ciljeve niskougljične strategije EU, prije nego je ta strategija do kraja usuglašena i u EU. »Stoga možemo postati značajno čvorište za diversifikaciju uvoza energije za cijeli jug i jugoistok Europe, kao i mjesto tržišnog susreta zapadnih i istočnih energetskih kompanije. Hrvatska već je, i može postati još značajnije mjesto skladištenja i opskrbe naftom južne, i dijela središnje Europe; ona može opskrbljivati energijom sve turiste koji dolaze ili će dolaziti na Jadran, ne samo u Hrvatsku, i može postati sigurno i pouzdano mjesto za opskrbu i trgovanje energijom«, navodi Dekanić naše prednosti nad Srbijom i Bugarskom, zemljama u okruženju koje pokušavaju postati regionalni lideri na energetskoj karti.

No da bi mi ipak dobili zasluženo, zaključuje Dekanić, više ne smijemo gubiti vrijeme, jer čekanje ili predugo oklijevanje mogu upropasti i najbolje projekte.

Europi su puna usta diversifikacije dobavnih pravaca plina, krčki se LNG stavlja na tron najvažnijih energetskih projekata, jednako kao i Južni plinski koridor, no najdalje je od svih odmakao, i opet, Sjeverni tok 2, namijenjen dolasku ruskog plina. Južnim plinskim koridorom, dugim čak 3.500 kilometara, azerbajdžanski bi plin preko Turske, Grčke Italije trebao odlaziti i dalje u Europu.

Moskva odgovorila Turskim tokom

Namjera je da plin tim koridorom poteče 2020., kad bi s radom trebao početi i krčki LNG, no činjenica je da azerbajdžanskog plina nema koliko i ruskog, a Rusi tom koridoru već konkuriraju projektom Turskog toka, kojim bi njihov plin već od kraja 2019., kad planiraju obustaviti sve isporuke plina preko Ukrajine, ispod Crnog mora stizao do europskog dijela Turske. Nije još odlučeno kud će vodi drugi krak tog plinovoda – da li preko Grčke do južne Italije, ili balkanskom rutom, do granice s Bugarskom, što znači da bi i Srbija u tom slučaju imala svoj novi izvor ruskog plina, ali bi postala i novim plinskim čvorištem.

Za Južni plinski koridor, kojeg gura i SAD, nema puno nade ni zato što velike količine azarbajdžanskog, odnosno turkmenistanskog plina žele i Kinezi, dok bi ono što će pak prodavati Iran bilo isplativije u Europu izvoziti preko LNG terminala. Drugim riječima, kako se god priča okrene, lako spadne na jedno slovo – Rusiju, čijem plinu nečiji drugi plin, cjenovno, a pogotovo politički, još dugo neće moći konkurirati.

Standard Oil Company of New York još 1921. u Zagrebu

Američke naftne kompanije, otkriva prof. Dekanić, imaju dugu tradiciju poslovanja u našoj zemlji pa zašto, predlaže, tu tradiciju ne bi nastavile. Još 1921. je Standard Oil Company of New York osnovala u Zagrebu ured, a 1933. godine je osnovano dioničko društvo Jugoslovenska Standard – Vacuum Oil Company d.d. sa sjedištem u Zagrebu. Standard Oil New York, kasnije Mobil Oil, danas je dio ExxonMobil-a.

Zanimljivo da je, istražio je profesor Dekanić, zagrebačka podružnica bila organizirana kao dioničko društvo, i poslovala je sve do nacionalizacije u NDH 1941., što se vidi iz faksimila dionice, čiji se izvornik nalazi u Državnom arhivu Zagreb. Poslije Drugog svjetskog rata, u tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj, američke naftne kompanije prenijele su najveći dio znanja, iskustva, tehnologije, organizacije i opreme za razvitak hrvatske naftne industrije, čiji slijednik su danas INA, JANAF i Plinacro Grupa.

»Možda bi današnji slijednici nekadašnjeg Standard Oil New York (ExxonMobil) ili neke druge američke naftne kompanije ponovno organizirale nastup na hrvatskim energetskim tržištima? Time bi se nedvojbeno ojačao američki energetsko-geopolitički utjecaj na jugu Europe«, zanimljiv je Dekanićev prijedlog.

Njemačka se previše ne obazire na SAD

Kako općenito napominju energetski stručnjaci, geopolitički je važno odakle plin dolazi, no ipak je najvažnije – da dolazi, jer bez njega nije moguće funkcionirati. Zato se ni Njemačka ne obazire previše na to što SAD ne podržava Sjeverni tok 2, jer je svaki plin, bio on ruski ili nečiji drugi, potreban i dobrodošao, piše Novi list.

Facebook Komentari