Analiza: Ovako one koje obrazujemo nećemo učiniti boljima od nas

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Ono što visokoobrazovnu instituciju čini visokoobrazovnom nije činjenica da je privatna ili javna, jer ona govori samo o izvorima financiranja, a niti je činjenica da je sveučilišna ili veleučilišna, jer ona govori o omjeru teorijskog ili fundamentalnog i praktičnog ili primjenjivog. Itd. Ono što takvu instituciju čini visokoobrazovnom jest činjenica da nije ili nije samo istraživačka ili proizvođačka (npr. institut ili kompanija), nego jest ili većinski jest obrazovna, te da nije osnovno, srednje ili višeobrazovna, nego visokoobrazovna i da nudi stupnjeve visokog obrazovanja (tj. preddiplomski, diplomski i doktorski studij).

Ono što visokoobrazovanog čovjeka čini visokoobrazovanim je završetak visokog obrazovanja. Sama je nomenklatura već feudalna, staleška, nedemokratska i ne odgovara činjenicama. Iako se znalac uspinje stupnjevima obrazovanosti i postaje sve „više“ obrazovan, ipak puno više od „uspinjanja“ on ili ona sve se više kreće „u kruzima koji se šire“. U svojom sve užoj niši na krugu spoznatog pomiče granicu znanja i dakako samim time otvara sve veće polje nepoznatog.

Činjenica jest da je sveučilišno obrazovan znalac kompetentniji za fundamentalne stvari, a veleučilišno obrazovan za praktične. No poredba njihove kompetentnosti, prvog za prvo, a drugog za drugo podjednako je niska; možda tek trećinu do 50% kompetentnosti u daleko najboljim slučajevima. Ostatak kompetencije dolazi od samog rada, rezultata, pogrešaka, promašaja i iskustva. To nikakvo visoko obrazovanje ne može proizvesti, jer je obrazovanje, a ne rad. Zbog toga se kompetentnost povećava npr. iskustvom prije studija i tijekom studija (bilo iskustvom u fundamentalnim ili primjenjivim stvarima).

Zasad ne treba ići više, nego samo ponoviti staru i mudru izreku: „Theoria sine praxis sicut rota sine axis“. Okrenimo se prizemnijim stvarima. Ono što EU traži s obzirom na EKO (= Europski kvalifikacijski okvir) potpuno je jasno, nedvosmisleno i jednostavno, a ovdje je prikazano najjednostavnijim modelom (vidi ilustraciju). Razine sveučilišnog i stručnog studija su jednake u EU gdje razlike uopće ima (npr. Njemačka i Italija), a gdjegdje je uopće nema (npr. Švedska i Norveška). Tamo gdje razlike ime promjena iz jednog u drugi tijekom obrazovanja normalna je i redovita pojava (uzrokovana raznim uzrocima, razlozima i motivima od osobnih, preko gospodarskih, do nacionalnih i europskih).

Vrste i razine formalnog visokog obrazovanja dane su u dvije nijanse plave, a mogućnosti slovima A, B, C i D također u istim nijansama. Prema EKO i europskom tržištu rada ovo je nužno, ali i nedovoljno, a RH o tome tek raspravlja (HKO = Hrvatski kvalifikacijski okvir). Nasuprot tome dovoljno bi bilo remodelirati nužno proširenjem s dovoljnim, tj. sa situacijama kad se u višem stupnju uz vrstu obrazovanja mijenja i područje (što bi zahtijevalo tzv. razlikovne ispite). To je važno jer bi se po završetku doktorskog studija dobivali ljudi obrazovani u dvije vrste obrazovanja i u najmanje dva, a najviše četiri područja obrazovanja (dakle: „Theoria sine praxis…“).

Okrenimo se nakratko još prizemnijim stvarima, tj. borbi između sveučilišta i veleučilišta (da uopće ne spominjemo mogućnosti ako im pridodamo svojstvo javnih i privatnih, jer tad se elementarna ne toliko nepravda, koliko nedostatnost hrvatskog visokog obrazovanja pokazuje u svoj svojoj kaljužasto smeđoj). Na najnižoj razini radi se o vrlo jednostavnoj, priprostoj i nerijetko iracionalnoj borbi za monopol sveučilišta nad ostalima. Sveučilišta kao sveučilišta žele monopol na visoko obrazovanje i nadmoć nad veleučilištima, a kao javna žele monopol nad svim privatnim visokoobrazovnim institucijama. Usprkos neravnopravnoj borbi čini se da ju gube, jer teško je biti s jedne strane i u Europi obrazovni kozmopolit, europejac i slobodar, a s druge u kaljuži obrazovni feudalac, aristokrat i elitist.

Monopolizam iskazuje želju za apsolutnom nadmoći, samovoljom i osobnim probitkom koji zasljepljuju razum i nerijetko proizvode neznalačke i svakako neobrazovne reakcije (ili kako je rekao Ciceron u svom velebnom govoru „Pro Sexto Roscio Amerino“: „Nomina sunt odiosa.“). Kako to i biva, u tom moru iracionalnosti često isplivaju i činjenice. Tako sveučilišni prigovor veleučilištu kao „nedostatnom“ otkriva kako je prosječno sveučilište (da o pojedinim fakultetima, odsjecima, odjelima itd. i ne govorimo) isto tako „nedostatno“ (i kako to odgovorne ne brine baš Bogznakako). Takvih je činjenica otkriveno na pretek proporcionalno stupnju otvorenosti sukoba i postaju sve neugodnije.

Spustimo se u tom moru „visine“ na sasvim prizemne stvari. Potaknut profesionalnim obvezama dao sam si truda stručni doktorat iz poslovne administracije, u čijem izvođenju u suradnji s jednim europskim sveučilištem trenutno sudjeluje jedna ne-sveučilišna visokoobrazovna institucija iz RH, usporediti sa znanstvenim doktoratom na tom sveučilištu iz ekonomije, ali i sa doktoratom iz ekonomije na jednom sveučilištu u RH. Rezultat je bio šokantan. Naime, preduvjeti za upis doktorskog stručnog studija iz poslovne administracije DBA = Doctor of Business Administration), red studija, sadržaji i minimalni očekivani rezultat u obliku disertacije obuhvaćaju doslovno sve elemente doktorskog sveučilišnog studija ekonomije (PhD), tj. izvornost, znanstvene radove itd., ali i praktičan problem i modeliranje praktičnog rješenja koje je disertacijom tako reći spremno za provjeru u praksi.

DBA je tako u odnosu na PhD iz ekonomije doslovno više. No i da se vratimo na početak, on je možda više u smislu koji nas ne zanima, ali više je u smisli u kojem obuhvaća puno više primjene uz pretpostavljen fundament bez kojeg bi primjena bila nemoguća. On se tiče specifične niše, tj. one koja ne pomiče granicu znanja-da (činjenica i općih zakonolikih pravilnosti), nego znanja-kako (vještina, umijeća i tehnika). Da budemo okrutno direktni, to isto znanje-kako ako je uspješno primijenjeno (veleučilišno) na koncu stvara zaradu iz koje se plaća porez državi koja njime financira znanje-da (sveučilišno), pa samim time pro-sveučilišno orijentiran i protiv jednakost s veleučilišnim vrhunac je iracionalnosti jer si time ne samo pili granu na kojoj sjedi, nego si in džepa izbija financije za koje vjeruje da ih time predano čuva.

U raspravama se spominju monopoli, nadmoć, samovolja, nepravda, nejednakost i sl. Istina, sve se to treba raspraviti i prihvatiti ili odbaciti, ali prije svega toga dolazi nedovoljnost ili nedostatnost. Mnogi nemaju dovoljno. Hrvatska nema dovoljno visoko i najviše obrazovanih (sasvim svejedno u kojem području). Hrvatska nema dovoljno kvalitetnih visokoobrazovnih institucija (sasvim svejedno kakvih). Hrvatska ima nedovoljno. Sve u svemu, zadaća je vrlo jednostavna: nedovoljno učiniti dovoljnim, a dovoljno međunarodno kvalitetnim. Rasprava koja se o tome vodila jučer (10. 02. 2018.) u Saboru RH ne sluti na dobro barem ako one koje obrazujemo želimo učiniti boljima od nas samih i ako svijet koji nastojimo proizvesti želimo učiniti boljim u odnosu na onaj kakav smo zatekli.

Ima tome već nekoliko godina kako su dvoje mladih studenata, koji nikakve veze s tehnikom, inženjerstvom i matematikom nisu imali, doslovno izmislili malenu pločicu spužve u koju se povežu slušalice i utikač (npr. mobitela ili mp3 playera) kako bi spriječili zapetljavanje i uništavanje tih žica (nazvali su je inventivno kao i sam izum „Why Knot?“, URL: http://whyknot.biz/). Zanimljivo je kako je u teoriji čvorova u matematici skoro istovremeno, a ujedno i tek nedavno matematički dokazano zašto bi u praksi takva pločica morala spriječiti zapetljavanje, a još je zanimljivije kako to dvoje mladih nikad nisu bili pozivani na fakultete kako bi održali prezentacije o svom izuma.

*Autor teksta tekst je napisao u svojstvu zainteresiranog visokoobrazovanog državljanina RH i njegovi stavovi ni na koji način nisu uzrokovani stavovima instuticija na kojima radi, niti predstavljaju službene stavove tih institucija

Facebook Komentari