Jedno vrijeme to je bila Njemačka, zatim Kanada, a danas je to Irska. Pogađate, riječ je o zemljama u koje se najviše iseljavaju Hrvati. Trbuhom za kruhom neki su otišli privremeno, dok neki već znaju da će ondje ostati trajno. Mi smo upoznali Hrvate koji su svoj novi dom našli na samo tri sata vožnje od Hrvatske.
“Prije tri godine sam odlučio da dođem u Austriju zbog želje za boljim životom, da moja obitelj i ja lagodnije živimo”, govori Marin Arbutina, kuhar.
I tako se Marin, sasvim neočekivano, našao u statistici iseljenih Hrvata. Novi dom pronašao je u austrijskom gradiću Sonnleitenu, gdje radi kao kuhar.
“Svaki početak je težak, ali nakon nekog vremena čovjek se navikne raditi sve. Bolja je plaća, bolji je život, eto, zato sam odlučio biti ovdje. Istina je što ljudi pričaju, nije lako ovdje zaraditi novac, više se radi, ali više se i plaća, drugi je režim, puno je odricanja, radi se non stop, gleda se koliko radiš i šta radiš”, govori Marin.
No život u Austriji ima svojih prednosti.
“Za dobar rad uvijek budeš nagrađen. Šef uvijek vidi koliko radiš, trudiš li se na poslu, tako da uvijek bude nešto bonusa i slobodnih dana. Za razliku od Hrvatske gdje radiš i ne cijene te, u Austriji radiš i cijene te”, napominje Marko.
S ovim se slaže i Josip koji je rodnu Slavoniju napustio prije punih četvrt stoljeća.
“Ovdje je na prvom mjestu rad i dobrobit za firmu, jer kada firmi ide dobro, gazda uvijek kaže ide i tebi kao radniku”, govo. Oni žele neki cilj ostvariti i sve daju za taj cilj, dakle, postave svoj život u tom pravcu. Mi Hrvati, koliko ja shvaćam, mi bi to nekako između, malo bi radili, malo bi uživali”, govori Josip Mačinković, konobar.
Ipak, Hrvati su, tvrdi simpatični Slavonac, dobri i cijenjeni radnici. Njegov srdačan pristup gostima šefovi zaista cijene.
“Zato nas cijene u inozemstvu. To je što našim konobarima na moru nedostaje i što im gazde zabranjuju. Ovdje ti gazda dozvoli, čak te potiče da ti budeš prisan s gostom”, govori Josip.
Hrvati su silom prilika naučeni snalažljivosti, kaže Vlatka, koju je bratov dječački san o kolibi na skijalištu prije 15 godina odveo u Nassfeld. Trenutačno živi na dvije adrese pa promatrajući radnike, kaže da se naši ljudi lako uklapaju u zajednicu.
“Ovisi koliko radiš, koliko volje imaš, koliko želje imaš, koliko se želiš truditi.Jednostavnije je možda s poslovne strane, ovdje je jednostavnije raditi, baš zato što postoji uređenost, postoje pravila, postoje nagrade i postoje kazne, drže se nekakvih pravila. Kod nas su ljudi možda ipak topliji i znaju možda više uživati u životu”, govori Vlatka Marcijuš, vlasnica hotela.
Mladi ljudi se, kaže Vlatka, lakše odlučuju na preseljenje, a mahom rade u uslužnim djelatnostima.
“Mladi to možda vide kao nekakav početak, da si mogu uštediti za budućnost. U ugostiteljstvu je najčešće najlakše dobiti posao, doduše, postoje i druga deficitarna zanimanja. Tako da recimo medicinske sestre i bilo kakvo medicinsko osoblje, inženjeri”, kaže Vlatka.
Iako im svima nedostaju obitelj i prijatelji, mišljenja oko povratka u Lijepu Našu su podijeljena. Većina bi se vratila u starosti ili ako se situacija u zemlji značajno popravi, piše dnevnik.hr.
