Dan kad je novinar transparentno ostao sjediti protiv mržnje

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/01/15/dan-kad-je-novinar-transparentno-ostao-sjediti-protiv-mrznje/

„Nije NORMALNO da na PSOVANJE i prijetnje smrću na društvenim mrežama i u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora sankcionirati medije koji dopuštaju i potiču iživljavanje nad drugima.“ (A.S. NU2, 14.01.2018.) Zadržimo se na dijelu „Nije normalno da na PSOVANJE (…) u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora SANKCIONIRATI medije (…)“. Biti protiv mržnje je dobro, ali to ne znači da ne treba paziti što se priča.

Nekoliko stvari upada u oči na prvi pogled. Prvo, psovanje je jezična igra i govorni čin kao i svaki drugi. Štoviše, toliko je NORMALNO da ima svoj Priručnik (2005.) i Enciklopediju (2006.) Drugo, psovanje se ne uči, nego se prakticira. Treće, psovke se izriču uzvicima, a pišu uskličnim rečenicama, pa je većina pogrešno napisana, te je upitno koliko se uopće psuje u pismu. Četvrto, gramatika psovke sugerira kako se radi o osobitoj vrsti profanog djelovanja s istaknutim govorom, a koji se od ostalih razlikuje uporabom opće nepristojnih ili situaciji neprikladnih riječi. Peto, psovka ima vrste, a najpoznatije su one koje se rabe kao poštapalice u neuglađenu govoru, zatim one kojima se što izvrgava poruzi i na koncu one koje se kome ili čemu upućuju u gnjevu.

S obzirom na posljednje, očito je besmisleno SANKCIONIRATI neuglađen govor, poštapalice i među njima psovke, jer su ljudi po definiciji nepismeni. Doduše po uzoru na legendarnog Soup Nazija možemo zamisliti nekog Grammar Nazija, ali ne preko granice dobrog vica. Nadalje, SANKCIONIRATI porugu još je besmislenije od prethodnog jer to bi značilo sankcioniranje smijeha tj. smijanja smiješnim situacijama. Analogijom ovdje možemo zamisliti Humor Nazija. Na koncu, zabraniti gnjev još je besmislenije, pa samim time i psovke koje ga prate. Naime, zabraniti osjećaje, pa samim time i njihovo manifestiranje koje svakako uz fiziološka stanja uključuje posture tijela, facijalne ekspresije, gestikulacije, pa tim slijedom i razne uzvike ne samo da je besmisleno, nego i bizarno. To bi činio neki Osjećajni Nazi (slutimo citiranog).

Čovjek je čovjek ne samo po tome što ima emocije, npr. gnjev, po tome što pokazuje emocije, npr. može biti gnjevan, nego i po tome što ih može kontrolirati, npr. suzdržava gnjev kao ne bi eskalirao u nasilje. Ipak, SANKCIONIRANJE manifestiranja emocija, na početku predloženo u medijima, značilo bi potiskivanje emocija. Psovke su dio života, privatnog i javnog. U javnom prostoru psovke su uglavnom zabranjene, ali rijetko se koga goni po službenoj dužnosti ako gnjevan opsuje npr. na javnoj televiziji.

Vis-a-vis, podosta gostiju citiranoga bilo je gnjevno, nepristojno i psovalo je u emisiji, pri čemu ih voditelj nije transparentno ispravio, prijavio ili ne daj Bože SANKCIONIRAO. Dakle, slabo mu ide pokazivanje vlastitim primjerom ili možda misli kako je njegov osjećaj razlikovanja moralne laksnosti i rigoroznosti jedino mjerilo razlike između dopuštenog i zabranjenog. No, ostavimo se čovjeka, a držimo se zamisli i bona fide pretpostavimo kako se riječ „psovanje“ iz citata odnosi na psovke kojima se nekome psuje nešto ili nekoga.

Autor dalje u svojoj izjavi spominje psovanje majke i podosta se usmjerava na tu psovku. Nasuprot tome, činjenica je da uvjerljivo prvo mjesto u većini svjetskih jezika i kultura a među sadržajima psovki drže spolni organi (muški i ženski) i spolni čin. Drugo mjesto dijele članovi obitelji (majke, očevi, braća, sestre, strine, bake, djedovi, preci do 18. koljena kao u mandarinskom itd.) i životinje (ističu se domaće životinje poput konja, psa, svinja, koza i ovaca, ali ima i ostalih poput miševa). Treće mjesto su često kombinacije sadržaja psovki koje drže prvo i drugo mjesto. Visoka mjesta na vječnoj ljestvici drže psovke koje uključuju riječi koje su vezane uz određene struke, poslove i zabave, ali i religijske riječi no to varira od kulture do kulture a propos čega, psovka je u strogom smislu samo onaj uvredljiv uzvik koji spominje religijske termine jer je to doslovno i tehnički govoreći proklinjanje.

Psovanje u raznim kulturama može se različito ocijeniti. U nekima je popis psovki vrlo kratak, ali u njima se češće psuje. U drugima je popis dug, ali psuje se rjeđe. Neke se pak ističu po osobitoj neugodnosti sadržaja psovki koje nerijetko znaju biti podulje i kombinirati spolni čin, dijelove tijela, fekalije, člana obitelji, životinju, religiju, smrt itd. (po takvim psovkama poznati su Mađari i Hrvati, a najstarija hrvatska zabilježena psovka je na glagoljici i glasi „ebi ga vrag“). Sama riječ „psovati“ možda dolazi od riječi „pas“, pa bi psovati značilo „govoriti kome kao da je pas“. S obzirom kako je engleski jezik lingua franca današnjice može se spomenuti kako su najčešće psovke one koje uključuju engleske riječi shit, fuck, damn, bitch, crap, piss, dick, pussy i asshole. Treba imati na umu da su mnoge psovke skraćene kletve, npr. „Damn!“ (Proklet/stvo!) skraćeno je od „Damn you!“ (Proklet bio!), a to pak od „May God condemn you to Hell!“ (Nek te Bog osudi na pakao!).

Vratimo se predloženom SANKCIONIRANJU psovanja u medijima. Mediji kao dio javnosti svakako već zabranjuje mnoge vrste neuljuđenog i neprikladnog ponašanja, pa samim time i govora i to putem remećenja javnog reda i mira. Koliko se te zabrane po službenoj dužnosti identificiraju i sankcioniraju ili ne puno govori o kulturi. Što se medija tiče ne treba biti previše licemjeran jer licemjerje je na koncu konca samo „štovanje koje porok odaje kreposti“, pa treba reći kako se čak i najgore psovanje tolerira ako donosi najveću gledanost.

Sjetimo se u tom svjetlu kako na početku spomenuti nije podigao svoj transparent, održao moralnu prodiku i tražio SANKCIONIRANJE kad je njegova kolegica pobjednicu predsjedničkih izbora tijekom inauguracije nazvala „alfa ženkom“ što je vrlo osobita vrsta uvrede i inventivna psovka. Nije se na sva zvona javno gnušao nad divljačkim radnim okolišem u kojem više ne može izdržati. Posebno je ako ne i dvostruko licemjerno da nam javnu prodiku protiv psovanja i o javnom moralu u medijima drži novinar zaposlen na javnoj televiziji kojeg mi svi skupa financiramo iz pristojbe koju plaćamo, a što bi imalo smisla da je taj isti performans u ime neke već više puta dokazane mitske „tihe većine“ i vlastite autentičnosti prethodno održao na nekoj privatnoj televiziji. No ostavimo se čovjeka i držimo se zamisli.

Psovalo se, psuje se i psovat će se. Tako stvari stoje i ništa pod kapom nebeskom to neće promijeniti ili kako bi rekao Franjo T. „Svijet je takav kakav jest.“. Istovremeno, psovanje je bilo, jest i bit će prije svega uglavnom nekulturno, necivilizirano, ružno, neki su skloni reći i nemoralno i bilo je, jest i bit će zabranjeno u javnom prostoru u ime mitskog javnog morala. Nasuprot intuiciji koja kaže „Psovka nikad nije na odmet.“, treba reći kako prečesto, pretjerano i situaciji neprimjereno psovanje šteti samom psovanju kao supkulturnoj praksi rekli bi kulturni elitisti, jer „Psovku ne treba vrijeđati.“ otprilike onoliko koliko se niti „S vicom nije za šaliti.“.

Psovati jednom dnevno u kulturi u kojoj svi psuju cijele Božje dane nije samo kulturno, nego je i parodija kulture čak i u takvom društvu ili kraće, pretjerivanje s bilo čime na koncu dovodi do paradoksa i kiča. Tamo gdje svi stalno psuju zaista nitko nikad ne psuje. U skladu s hipotetskim prosjekom ljudi koji prečesto psuju kao i ljudi koji rijetko ili nikad ne psuju podjednako su čudnovati i strani onima koji psuju u odabranim okolnostima pod kojima su iscrpili sva dostupna sredstva, pa čak i šutnju, pri čemu situacija nalaže kako nešto ipak mora biti rečeno. Zahtijevati SANKCIONIRANJE psovanja u takvim situacijama ravno je ludosti zabrane govora i prisiljavanja na šutnju, ali u današnjem društvu nove političke korektnosti uopće ne bi bilo čudno da se čak i takvi suludi prijedlozi prihvate i počnu provoditi.

Naime, zahtijevati uvijek, svuda i svako psovanje u medijima doslovno zabranjenim i kažnjivim kao profinjen inkvizicijski čin toliko je besmisleno i protivno činjenicama da onemogućuje svaki racionalan odgovor, ali na svu sreću još uvijek dopušta kakvu sočnu psovku i to na dan kad je perjanica javnog novinarstva transparentno ostala sjediti protiv psovke, protiv mržnje, protiv zla.

Facebook Komentari