Ugledni ekonomist Željko Lovrinčević objašnjava kud su nas dovele nesposobne političke elite (HDZ i SDP), ima li šanse stanje popraviti i kako

Istraživač Ekonomskog instituta Zagreb Željko Lovrinčević u intervjuu Obzoru objašnjava startne pozicije hrvatske ekonomije u 2018. godini i analizira gdje i zašto pozicionirati hrvatsku ekonomiju u odnosu na ostale zemlje.

Jesmo li zakoračili u stabilno razdoblje?

U Hrvatskoj su prisutna dva procesa, jedan je pod utjecajem povoljnog makroekonomskog okružja s niskim kamatnim stopama, niskim cijenama energenata i vrhunncem poslovnog ciklusa naših europskih trgovinskih partnera. Dio naših konkurenata još se nije vratio na turističko tržište zbog sigurnosnih razloga. Ti povoljni elementi guraju hrvatsku ekonomiju u kojoj se sada puno toga događa a da to i ne čini Vlada. S druge strane, postoje dijelovi koji ovise o radu hrvatske Vlade i provođenju reformi, ali tu se događa malo toga. Industrija je na godišnjoj razini rasla 2%, građevina 1,7%, a u poljoprivredi smo imali blagi pad. Te tri proizvodne djelatnosti koje uvjetno ovise o Vladinim reformama i poboljšanju konkurentnosti bilježe rast od samo 1,5%, što je najniža dinamika među europskim zemljama. Djelatnosti koje su pod utjecajem europskih trendova, a prije svega turizam, ugostiteljstvo, trgovina i djelomice transport, bilježe dinamku rasta oko 5%. Dakle, imamo spori segment na koji utječe Vlada svojim činjenjem odnosno nečinjenjem, ali zbog eksternih utjecaja ostvarena je dinamika rasta oko 3%, a za ovu godinu se očekuje 2,8 ili 2,9%. Inozemna situacija ostat će povoljna, domaća će ovisiti o Agrokoru i naporima Vlade da nešto učini s reformama i naporima za podizanje konkurentnosti.

Hoćete reći da imamo dva odvojena gospodarska segmenta?

Da, i ona daju zbroj aktivnosti koje vidimo kroz makroekonomske indikatore. Segment javnih financija čini se u ovom trenutku najbolji, ali treba napomenuti da je 2017. dinamika rasta proizvodnih djelatnosti, tzv. proizvodnog BDP-a, oko 2,5%, a sam porast poreznih prihoda donio je dodatnih 0,8%. Poreznom reformom namjerno je prebačen dio tereta prema neelastičnoj potražnji u turizmu, a povećano opterećenje u turizmu donijelo je proračunu oko tri milijarde kuna. Dodatnih milijardu kuna donijelo je smanjenje kamata i oko milijardu kuna bolja pozicija u povlačenju sredstava. To je taj dio što ministar financija govori da bi deficit trebao biti smanjen 4,5 do 5 milijardi kuna u odnosu na 2016. Poboljšanje javnih financija oslikava proširenje porezne osnovice i proširenje tereta prema onim djelatnostima koje rastu, turizmu prije svega. Javne financije ne crpe prihode u domaćem rastu ekonomije. Imamo javne financije koje stoje izuzetno dobro, ukupna ekonomija stoji prosječno, ali proizvodne djelatnosti stoje loše. Vlada najviše ističe javne financije, međunarodne institucije gledaju prosječnu ekonomiju, a domaći poduzetnici, a trebala bi to činiti i oporba, ustrajavaju na reformama. Takva slika Hrvatske prenosi se u 2018. sa sličnom dinamikom i strukturom kretanja.

Uza sve lošije demografske trendove…

Promjene na tržištu rada i ubrzani migracijski tokovi su novost. Europske zemlje, a posebno Njemačka usisavaju radnu snagu, a pojavljuje se konkurencija iz dojučer nezamislih destinacija poput Češke, Slovačke pa i Poljske kao potencijalnih imigracijskih središta. Hrvatska je imala najveće smanjenje nominalne plaće kroz dugu recesiju, plaće u većini zemalja našeg okružja rastu brže i primaknule su se našima. Nova je to situacija na koju ćemo morati odgovoriti uvozom radne snage. Hrvatska je postala najizraženija sezonalna ekonomija, sve se svelo na treći kvartal i jednu djelatnost. Treba zaključiti bilateralne ugovore sa zemljama iz kojih će se uvoziti radna snaga, ali i politika cijena i oporezivanja treba se prilagoditi sezonskom karakteru ekonomije.

Zar treba dizati cijene samo u sezoni?

Mi priželjkujemo da se bavimo genetskim inženjeringom i programiranjem, ali tržište traži konobare i animatore. Plaća koja se nudi u tim djelatnostima je četiri do 4,5 tisuće kuna, a naš obrazovni sustav proizvodi kadrove koji mogu obavljati poslove za plaće od minimalno deset tisuća kuna, ali ne u Hrvatskoj. Pojačat će se istodobno iseljavanje kvalificiranih i uvoz manje kvalificiranih radnika. Jedan dio zemalja ima manje porezno opterećenje za poslovne subjekte koji rade kraće od šest mjeseci u godini, isto vrijedi i za radnu snagu. Da bi se osiguralo rasterećenje domaćeg stanovništva preostala tri kvartala, treba razmisliti o sustavu sezonskih cijena gdje god je to moguće, ne samo kod cijena cestarina nego i cijena gorske službe spašavanja, sezonske cijene vode, pojedinih vrsta komunalnih usluga, mnoštvu ostalih usluga jer je u Hrvatskoj oko 28 posto cijena svih roba i usluga administrativno određeno.

Tko će doći raditi za naše plaće?

To će tržište riješiti, kad se poboljšaju primanja pojavit će se i dio domaće populacije koja će ih popunjavati. Ali, nama Europa ne konkurira samo robama nego i ponudom poslova, što će biti sve intenzivnije i stoga treba ići na selektivnu imigracijsku politiku.

Ministar financija najavio je veliko porezno rasterećenje za 2019., ove godine smanjene su trošarine i donekle se pogoduje radu u sezoni.

Mislim da ima prostora da se ide na sniženje PDV-a na energente, prije svega PDV-a na plin i druge vrste ogrjeva. Umjesto rasterećenja na automobilima i trošarinama, radije bih izabrao manji porez na energente jer u najvećem dijelu smanjuje regresivnost visokog PDV-a, tako se pomaže siromašnijima. Neugodno me iznenadilo da nije pripremljen potpuno novi sustav dječjeg doplatka jer se kroz porez na dohodak ne može rasteretiti najsiromašnije obitelji s djecom.

Zato ove godine gotovo 200 tisuća zaposlenih neće plaćati zdravstveni doprinos kao oblik rasterećenja poslodavca. Što kažete na to?

U principu nisam pristalica takvog izuzeća jer ono kasnije prelazi u kategoriju čistih političkih intervencija koje je teško korigirati u sustavu. Sretna je okolnost da jedan dio izuzeća sufinancira EU, financijski ona nisu toliko štetna, ali strukturno jesu jer razvijaju sklonost poreznoj evaziji i kompliciraju porezni sustav.

Kako gledate na rashodnu stranu proračuna?

U smislu reformi nije se dogodilo ništa. Novi zakon o braniteljima i povećani vojni izdaci preuzeti su u vrhuncu poslovnog ciklusa, ali takvo povećanje rashoda problem je kad ciklus krene dolje.

Premijer obećava da će 2018. biti godina reformi.

Taj se pojam zlorabi. Nije reforma kada vraćaš nazad platne razrede koje si 2001. ukinuo jer nisu funkcionirali zbog političkih manipulacija ili kada ponovo objedinjuješ državni inspektorat nakon što si ga prije toga razmjestio po ministarstvima. Dvije ključne odluke odnose se na mirovinski i zdravstveni sustav. Ozbiljno treba razmisliti što učiniti s mirovinskim sustavom. Ranije povećanje dobne granice za mirovinu na 67 godina ništa ne rješava jer nam nedostaje oko 280 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru da bi sustav bio održiv. Treba razmišljati o tome da se napusti drugi stup i ide prema konceptu trećeg mirovinskog stupa, kao u Sloveniji.

Zamrznuli biste uplate u drugi stup ili ga posve ukinuli?

Drugi stup treba potpuno transformirati u treći stup, uvesti mnogo konkurenata na to tržište. Cijela priča zamišljena je da drugi stup riješi problem prvog stupa, a sad smo došli u situaciju da moramo spašavati drugi stup na trošak prvog jer će se zbog 27 posto dodatka stvoriti golema razlika u mirovinama između onih u drugom i onih u prvom stupu.

Ali dodatak jest problem prvog stupa, a ne drugog!

Naravno, ali što je alternativa? Da smanjujete mirovine iz prvog stupa ili će Vlada ići na neka rješenja da isplaćuje dodatak i drugom stupu ovisno o vremenu uplata. Drugi stup također ima otvorenih pitanja poput nadzora nad poslovanjem, nadzora samih korisnika, pitanje garantiranih prinosa, obnavljanja licence upravljanja, povlačenja novca uz diskont… Naš drugi stup je čudan mutant koji druge zemlje napuštaju. Govorim o radikalnoj promjeni da se drugi stup ugasi i pretvori u treći stup. Bude li se išlo na povećanje izdvajanja za drugi stup, što neki zagovaraju, otvorit će se rupa u prvom stupu i doći će u pitanje kriteriji iz Maastrichta i uvođenje eura. Trebamo otvoriti smislenu raspravu o mirovinskom sustavu bez predrasuda i u nju uključiti promijenjene demografske trendove. Hrvatska danas nema više od 4 milijuna stanovnika prvi put u svojoj povijesti, što je izrazito problematično o kojoj god varijanti mirovinskog stupa razgovarali. Na jednom mjestu treba koordinirati zdravstveni i mirovinski sustav te politiku na tržištu rada jer ne možete mirovinski sustav temeljiti na pretpostavci o ljudima kojih nema ili zdravstveni graditi uz pretpostavku da nas ima 4,6 milijuna.

Kako god okrenemo, nedostaje nam ljudi koji bi uplaćivali doprinose…

Zdravstvo treba racionalnije poslovati, privatizirati dijelove sustava gdje god je moguće, povećati participaciju i razviti konkurenciju institucija osiguranja. Racionalizacija je pitanje zdravog razuma, druga dva procesa stvar su političke odluke. Ništa se bitnije ne može riješiti bez zadiranja u mirovinski i zdravstveni sustav. Sadašnje je efektivno porezno opterećenje dohotka, kad se uzmu svi porezi i prirezi, oko 7 posto, što je među najnižima u Europi i nema prostora za daljnje rasterećenje rada kroz porez na dohodak. Bitno je napraviti mapu deficitarnih zanimanja za javni sektor bez kojih će Hrvatska ostati u dogledno vrijeme i prema njima ići s posebnom politikom plaća. Kad isključimo šest godina ratnog razdoblja, zadnjih 20 godina Hrvatska je rasla u prosjeku 1,7% godišnje, Rumunjska oko 3%, a ostale uspješne tranzicijske zemlje više od 4%. Dijelili smo slično europsko okružje, različite tečajne režime, iste kamatne stope, iste šokove, cijene energenata, ali nismo dijelili istu kvalitetu političkog establišmenta. Nakon 20 godina dogodilo se ono što nitko razuman ne bi očekivao 1996. godine – da će nas Rumunjska prestići mjereno BDP-om po paritetu kupovne moći per capita. Možemo sad raditi ove ili one vrste analiza, ali činjenica je da Hrvatska nije uspjela u tranziciji. Druga šansa dobivena je ulaskom u EU, ali situacija nije ohrabrujuća. Možda će za 20 godina neka nova demografska i vlasnička struktura dobiti novu priliku.

Što će biti kad nam stignu radnici iz Afrike?

Novi će vlasnici poduzeća sebi tražiti radnu snagu ondje gdje je ima. Mi još nismo završili tranziciju i zato smo ostali iza Rumunjske. Činjenice su nedvojbene, politička garnitura nije uspjela osigurati ni prosječno stabilan rast gospodarstva i razvitak demokratskih standarda, a sve ostalo je politika.

Čija je to krivica, HDZ-a, SDP-a…?

Mandati su bili podijeljeni tako da je HDZ vladao 70% razdoblja, a 30% SDP uz manjinske partnere i odgovornost je podijeljena u tom omjeru. Ne treba čuditi što se ljudi okreću alternativama koje nisu dovoljno poznate jer imaju iskustvo 27 godina neuspjeha.

Što je novo premijer Plenković donio u politici?

Početkom 2016. globalna se politička slika počinje mijenjati, pogotovo na ovim prostorima, javljaju se novi takmaci i stvari se zaoštravaju. Riječ je o procesima koji se događaju između SAD-a s jedne i Rusije s druge strane. Dotad smo imali koncepte manje ili više uspješnih nacionalnih vlada koje su bile orijentirane prema Bruxellesu. Godine 2016. počinje borba za prevlast dviju sila i u tom kontekstu sve vlade koje su otad birane imale su implicitno ili eksplicitno potporu jedne od globalnih sila, neki će zlobno reći protektorata. Budući da je ovaj prostor, izuzev Slovenije, ekonomski neuspješan, on je lak plijen i tako će ostati dulje vrijeme. U tom kontekstu treba razumjeti globalne odluke koje se donose, a tiču se izdataka za vojsku, energetiku i preuzimanje transportnih pravaca jer pokrovitelji iskazuju interes za ta tri bloka.

Zar SAD ili Rusija, nema trećega?

Hrvatska nije u kategoriji zemalja koje lako mogu samostalno, uspješno, neovisno i suvereno opstati bez pokrovitelja, kao što to ne može ni jedna bivša jugoslavenska republika i zemlje dalje prema jugoistoku. Pokroviteljstva ne moraju uvijek biti loša, ali cijelom tom području prijeti velika opasnost da se postojeće političke elite, interesne skupine i njihove koruptivne aktivnosti integriraju u državnu politiku, daju pokroviteljima što njih zanima te zauzvrat dobiju smanjen interes za razvitak društva u cjelini. Ja pokrovitelju pružim ono što ga zanima, a u neopovoljan položaj dovedem vlastite građane sporijim razvitkom demokratskih institucija, toleriranjem korupcije, politički ovisnim pravosuđem. Opasnost da izostanu bilo kakvi korektivi koji dolaze u smislu razvitka demokratskih procesa i institucija prijeti svim zemljama nastalim raspadom SFRJ i šire s djelomičnim izuzetkom Slovenije koja je ekonomski jača i integriranija kroz euro i Schengen. Cijeli ovaj prostor ulazi u neizvjesno razdoblje, jačat će militarizacija društva, a pojedini segmenti koji nisu od interesa pokroviteljima, mogli bi biti gurnuti u drugi plan, poput kulture, umjetnosti, znanosti i drugih identitetskih sadržaja.

Zašto bi Hrvatska kao članica EU trebala pokrovitelje?

Mi već jesmo pod nekim oblikom političkog pokroviteljstva, ekonomski smo neuspješni i zaduženi. Slovenija je u boljoj poziciji da trguje svojim položajem i geografskom i političkom rentom u primjeni arbitražne odluke. Svi naši procesi od Schengena do eura vode kroz Ljubljanu jer smo zakasnili u procesima integracije i izgubili razdoblje ključno za dublje integriranje u EU.

Hoćete reći da Hrvatska mora biti dio “uspravnice”, kako to kaže predsjednica?

To je američka varijanta organizacije ovog područja.

Ali ta varijanta nije uperena protiv Rusije, nego protiv EU. Koliko je racionalno biti član EU, a priklanjati se politici koja radi protiv EU?

Sve ovisi o politici što hoćete. EU se nalazi u trenucima previranja i ako Hrvatska realizira dva temeljna cilja, a to je ulazak u Schengen i početak preuzimanja eura, moći će se smatrati da je ispunila strateški interes. Oba vode preko Ljubljane.

Želite li reći da bi bilo pametno prihvatiti arbitražu?

Očito je da mediji otvaraju prostor i pripremaju javnost za prihvaćanje arbitraže, koja je relativno povoljna za Hrvatsku, a procjena je politike hoće li se i kada odlučiti na taj korak ili ne. Pojmovnikom povjesničara, Vlada Zorana Milanovića može se smatrati posljednjom iz razdoblja narodnih vladara. Ona je djelovala u drugom ambijentu, u okolnostima koje su bile određene interesima lobiranja za EU, a ova dva interesa SAD-a i Rusije nisu na taj način postojala. Europa je na raskrižju hoće li krenuti prema intenzivnijim integrativnim procesima ili će veće europske zemlje stvari rješavati bilateralno. Za Hrvatsku je ključno da uđe u Schengen i uvede euro, a oba procesa vode preko Ljubljane. Srbija, Makedonija i Crna Gora, potaknute američkom inicijativom, također će ubrzati integraciju u EU, tako da će Srbija ulaziti u EU u vrijeme kad će se donostii odluka o euru u Hrvatskoj.

Kako će proći Agrokor?

Agrokor će završiti kad se okonča posljednja pravosudna presuda, talijanskom Parmalatu trebalo je 14 godina za to, ali moguće je da se globalni igrači oko Agrokora dogovore i prije. Izvjesno je da je Agrokor pogriješio u konceptu širenja, i to u smislu financiranja, jer je imao preveliku polugu duga, prekasno je pustio privatni kapital. I danas egzistiraju kompanije istog reda zaduženosti, ali nisu pogriješile u smislu financiranja.

Što je pogrešno, to što se Todorić obratio Rusima?

To je globalni kontekst i njega se nerado izgovara naglas. Nedvojbeno je napravio pogrešku u načinu financiranja, prekasno je izišao na tržište kapitala. Lex Agrokor je zakon bez presedana, tko kaže da zna točan ishod, daleko je od istine jer će ishod ovisiti o završetku sudskih tužbi. Za Agrokor se može reći da je bolesnik u induciranoj komi koji će se probuditi u travnju, s nadom da će preživjeti, kaže Lovrinčević u razgovoru za Večernji list.

Godina s Plenkovićem: Cementiranje savršenog reda u mrtvačnici

Analiza: Zašto Andrej Plenković i ovakav HDZ neće donijeti prosperitet Hrvatskoj

Facebook Komentari