Stručnjak za pomorsko pravo: Hrvatska smjesta treba prijaviti Sloveniju Sudu za pravo mora u Hamburgu

Hrvatska bi trebala što prije prijaviti Vijeću sigurnosti UN-a i Sudu za pravo mora u Hamburgu Republiku Sloveniju u odnosu na aktualne događaje u Piranskom zaljevu, tvrdi doktor znanosti Ivan Miloš, koji se već desetljećima bavi praktičnim pomorskim pravom. Za Jutarnji je list komentirao jednostranu provedbu za Hrvatsku pravno ništetne arbitražne odluke od strane Slovenije i opcije koje ima Hrvatska.

Kako komentirate aktualnu situaciju?

Kao konfuzni odnos dviju susjednih zemalja koje si nisu dopustile mogućnost i obvezu da se precizno informiraju o predmetu i implikacijama koje on generira.

Koje bi bilo rješenje?

Rješenje je poznato i gotovo zadano. Još u vrijeme bivše SFRJ republičke granice, na kopnu, bile su vrlo precizno određene i prihvaćene. Tada nisu bile utvrđene granice na moru jer je bivša Jugoslavija tretirala more kao jedinstveno dobro u općoj upotrebi nad kojim se ne mogu stjecati prava vlasništva niti bilo koja druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, a koje je dostupno bilo svim republikama pod jednakim uvjetima za održivo korištenje.

U razgraničenju na moru, sa susjednim državama, strogo je poštovano i primjenjivano međunarodno javno pravo, odnosno važeće međunarodne konvencije, a kojima je strogo propisano da se razgraničenja na moru utvrđuju principom crte sredine koja je jednako udaljena od svih tangentnih točaka obalnog kopna. To, praktično, znači da su sve granice, na kopnu i moru, između Republika Slovenije i Hrvatske određene i potvrđene još 25. lipnja 1991. g., kada su Hrvatska i Slovenija ostvarile svoju državnopravnu samostalnost, što znači da su granice između Hrvatske i Slovenije usvojene i da se primjenjuju.

Međutim, međunarodna zajednica omogućava susjednim državama da bilateralno i uz strogo poštovanje temeljnih odredbi međunarodnog javnog prava, odnosno međunarodnih konvencija, izmijene svoje granice, na kopnu i moru, i da te promjene ratificiraju u svojim parlamentima. Zašto je potrebno poštovati međunarodno javno pravo? Zato što se tu prvenstveno radi o općem i javnom interesu, a samim tim općem i javnom dobru pa svake improvizacije i samovolje pojedinih država generiraju nesagledive negativne posljedice za te zemlje i svjetsku zajednicu.

Kada pojedine države ne mogu usuglasiti izmjene postojeće granične crte, onda je najprihvatljivije koristiti odluke Međunarodnog suda u Haagu ili Suda za pravo mora u Hamburgu, ali se može koristiti i Arbitraža. Dakle, ne možemo reći da nema granice, ona postoji, međunarodno je priznata i mi je možemo promijeniti, ako smo s tim bilateralno suglasni.

Ali nismo?

Nismo još, ali to ne znači da nećemo biti kada se konačno svi korektno informiramo o svim implikacijama koje generira ovo stanje. Opće je poznato da je Slovenija zatražila od Hrvatske suglasnost za izmjenu granične crte u Piranskom zaljevu (Savudrijskoj vali) na način da sebi prisvoji najveći dio morske površine, što Hrvatska nije bilateralno prihvatila nego predložila korištenje odluka Međunarodnog suda u Haagu, a što nije prihvatila Slovenija nego je otvoreno ucijenila Hrvatsku da mora prihvatiti nekakvu Arbitražu o granici.

Ucjenu je materijalizirala kroz blokadu čak 14 pregovaračkih poglavlja za ulazak Hrvatske u punopravno članstvo EU, što je primoralo Hrvatsku da, protiv svoje volje, uđe u taj arbitražni cirkus. Zašto Hrvatska nije svojevoljno prihvatila Arbitražu? Prvo bi bilo jako važno sve nas informirati da Arbitraža ne predstavlja nikakvo pravosudno tijelo ili institut pravosuđa nego se radi o nekakvoj privatnoj namjenskoj komisiji koju formiraju države u sporu, koja svoje odluke ne temelji na pozitivnim zakonima i propisima nego na principima pravednosti, što praktično znači: uzmi onome koji ima više i daj onome koji ima manje, uz vrlo visoki stupanj mogućeg mita i korupcije po različitim osnovama i oblicima.

To je bilo razlogom da je međunarodno javno pravo strogo propisalo da Arbitraža mora raditi u strogoj tajnosti, bez bilo kakvog mita i korupcije, te da ne smije iznositi u javnost bilo kakve informacije o svome radu i odlukama prije njihova službenog donošenja i konačne objave. Budući da je Slovenija inflagranti otvoreno povrijedila međunarodno javno pravo na više načina, a najčešće hvalisanjem u sredstvima javnog priopćavanja da je Arbitraža donijela svoje odluke u korist Slovenije i da je Hrvatska izgubila najveći dio Piranskog zaljeva, da je došlo do korupcije u Arbitraži, Hrvatska je bila primorana prema Zakonu napustiti Arbitražu i zatražiti odgovarajuću odluku Sabora, koji je jednoglasno odbacio Arbitražu.

Slovenija je javno priznala teške povrede međunarodnog javnog prava kroz faktičnu smjenu svojih predstavnika u toj nepobitno kontaminiranoj Arbitraži, koja je nastavila svoj rad bez Hrvatske i jednostrano donijela pravno ništetnu odluku koju sada nasilno pokušava provesti Slovenija uz javnu prijetnju Hrvatskoj da joj neće dopustiti ulazak u: OECD, Schengen i eurozonu, ako odmah ne prihvati ovu ništetnu Odluku Arbitraže. Sloveniju također moramo informirati da međunarodno pravo propisuje ništetnim sve odluke, pa čak i pravosudnih tijela, ako su donesene pod prisilom, prijetnjom i ucjenama, a Vijeće sigurnosti UN-a sa svojim sudovima u Haagu i Hamburgu, sukladno odredbama Konvencije o pravu mora i Konvencije o neškodljivim prolazima, čiji su potpisnici i Slovenija i Hrvatska, jedino su predmetno nadležni, dok EU nema nikakvih nadležnosti po ovome pitanju, ali može i treba davati savjete dobre volje svojim članicama.

Kako komentirate činjenicu da je Slovenija počela jednostrano provoditi arbitražnu odluku?

Slovenija je navodno počela provoditi arbitražnu odluku kao čin koji obvezuje Hrvatsku da mora odmah prijaviti Sloveniju Sudu za pravo mora u Hamburgu. U toj prijavi Hrvatska mora posebno pokazati da je pod ucjenom i prisilom morala ući u tu kontaminiranu Arbitražu.

Što Hrvatska još može učiniti, osim prijave?

Hrvatska je na Skupštini UN-a javno izvijestila cijeli svijet da je Arbitraža kontaminirana i da je njezina odluka ništetna, prema međunarodnom javnom pravu, ali svejedno mora napisati i podnijeti prijavu Vijeću sigurnosti UN-a i Sudu u Hamburgu te mora izvijestiti Vijeće sigurnosti da će nastaviti čuvati svoje državne granice po važećim međunarodnim i hrvatskim pozitivnim propisima, uključujući i predmetnu granicu.

Koji je pozitivan, a koji negativan ishod nastale situacije?

Pozitivno je to što se došlo do spoznaje da se ta granica očito mora riješiti putem Međunarodnog suda i međunarodnog javnog prava, čime neće biti pobijeđenog i pobjednika nego će dvije susjedne zemlje nastaviti dobru suradnju bez pretenzija na tuđi teritorij, što im je bio veliki teret dugo godina. Negativan element predstavlja blamaža i jako ružna slika naših država koje nisu bile u stanju uljudno i na civiliziran način riješiti ovo važno pitanje od zajedničkog interesa kroz bilateralni dogovor, piše Jutarnji.

Facebook Komentari