Stanje je alarmantno, ovo je 10 razloga zbog kojih su naše ceste 60 posto pogibeljnije od europskih

Stanje je alarmantno, ovo je 10 razloga zbog kojih su naše ceste 60 posto pogibeljnije od europskih.

Prema podacima koji nisu konačni (možda će se pribrojiti preminuli do 30. siječnja 2018., koji su imali nesreću u 2017.) na hrvatskim je cestama tijekom prošle godine smrtno stradala 331 osoba. To je 7,8 posto više nego u 2016., kad je u prometnim nesrećama skončalo 307 osoba, a i tom smo brojkom, po razmjernim pokazateljima smrtnosti na cestama, bili 60 posto iznad EU prosjeka! Sigurnost cestovnog prometa, dakle, vozi u rikverc, premda je Hrvatska od 2000. u cestovnu infrastrukturu, razmjerno broju stanovnika i BDP-u, uložila najviše, ne samo u Europskoj uniji, nego u svijetu.

Kad se uračuna odljev stanovništva, intenzivan proteklih godina i to upravo prometno najaktivnijeg dijela (što bi trebalo smanjiti broj nesreća), realna je smrtnost na našim cestama 80 na milijun stanovnika. U Europskoj uniji, čiji prosjek Hrvatska obara (!), jer je među dvije ili tri najgore zemlje, broj poginulih je oko 50 na milijun stanovnika. Opravdanje kako je tijekom 2017. bilo neusporedivo manje poginulih nego prije 10 ili 15 godina, neutemeljeno je i promašeno.

Naime, drastično smanjenje smrtnosti na cestama europski je i svjetski trend, prvenstveno zaslugom aktivno i pasivno sigurnijih automobila, većeg udjela autocesta i viših standarda sigurnosti svih prometnica, programu europske komisije za promet EuroRAP, da ceste ‘opraštaju greške’. Dakle da postoje kvalitetne ograde na svim potrebnim dionicama te da u zonama izlijetanja nema stabala, čeličnih i armirano-betonskih stupova, okomito postavljenih zidova i ostalih čvrstih i masivnih objekata.

Kako se brojke utemeljenog i očekivanog smanjenja smrtnosti na cestama proteklih desetljeća ne bi uzimale kao alibi, odnosno ublažavanje lošeg stanja, evo usporedbe: od 2005. do 2015. na europskim je cestama smrtnost smanjena 61,7 posto, a na hrvatskim 41,7 posto! Plaćamo danak starenju voznog parka, usporenom i nepoštenom pravosuđu, manjkavim propisima, preskupim taksijima, manjkavom nadzoru, prevelikom broju obijesnih vozača i recidivista u prometu…

Ovo je deset razloga vrlo lošeg stanja sigurnosti na našim cestama:

1. Prestar vozni park, zbog nerazumno visokih davanja
I nakon stupanja na snagu umanjenih davanja, budući da je riječ o gotovo zanemarivim, ‘kozmetičkim’ promjenama, automobili na našim cestama i dalje će stariti te će uskoro, prosječno, biti 14-godišnjaci. A većina naših građana kupovat će rabljene, ne zato što žele, nego što za nove nemaju novca. Od ukupno 52 tisuće registriranih novih auta u 2017. tek 15 tisuća kupili su privatni kupci. Ostalo otpada na rent-a-car, vladine institucije, ministarstva, državna i javna poduzeća te posebice reeksport, dakle mešetarenje dilera automobila, u svrhu preživljavanja. Na iznos u kojem je prodajna marža, iz koje država već višestruko uzima, plaća se jedan od najvećih PDV-ova na svijetu, potom trošarina (PPMV) i pri registraciji (to je, eto pojednostavljeno, jer ne dolazi na kraju godine s posebnom uplatnicom) još jedan, godišnji porez. Dakle, ako hoćete kupiti siguran auto, trebate platiti.

2. Neučinkovito i nepošteno pravosuđe
Skandalozno neučinkovito pravosuđe generator je smrtnosti na cestama, zbog loše organiziranosti, nestručnosti i neaktivnosti te vrlo izvjesne djelomične korumpiranosti. Egzaktno to pokazuju slučajevi niza vozača koji i nakon desetaka brutalnih i pogibeljnih evidentiranih kršenja prometnih propisa i dalje imaju važeću vozačku dozvolu. Time se udara u temelje nacionalnih interesa, pa navedeno gotovo ukazuje na ‘petu kolonu’ u sustavu. Stanje bi bilo i gore, da nije djelovanja medija, odnosno alarmiranja javnosti.

3. Nedovoljno oštre kazne za obijesne vozače
Pooštrene sankcije za najteže prometne prekršaje, kojima se MUP hvali, i dalje će mnogi smatrati ‘dozvolom za ubijanje’. Stoga za najpogibeljnije prekršaje, poput prolaska kroz ‘puno’ crveno svjetlo (izvan sigurnosnog vremena od 2 do 3 s), pretjecanja preko dvije pune linije, brzine dvostruko veće od dozvoljene, upravljanje s više od 1,5 promila alkohola u krvi, vožnje u kontra smjeru, treba propisati po 12 bodova! To znači izravno poništavanje vozačke dozvole nakon samo jednog brutalnog, pogibeljnog prekršaja. Istodobno treba osmisliti mjere za nagrađivanje vozača, kroz smanjenje godišnjih davanja, koji su pet i više godina bez prekršaja.

4. Nesigurne prometnice, pogibeljne zone izlijetanja
Hrvatska je neslavni rekorder u Europskoj uniji po udjelu nezaštićenih stabala, čeličnih i armirano-betonskih stupova, okomito postavljenih zidova i ostalih čvrstih masivnih objekata uz cestu, opasnih prometnica bez odgovarajuće zaštitne ograde…, zbog kojih auti padaju u provalije, a izlijetanja koja ne bi trebala biti smrtonosna završavaju tako. Usto je Hrvatska pri europskom dnu po udjelu kružnih tokova na prometnim križanjima, koji bi trebali biti apsolutni prioritet u svim budućim prometnim rješenjima i rekonstrukcijama.

5. Neučinkovit i manjkav nadzor prometa
Premalo korištenje dostupne i razmjerno jeftine elektroničke tehnologije za nadzor, koja bi potpuno mogla zamijeniti presretače na autocestama, uz sankcioniranje prekršitelja na naplatnim kućicama ne omogućava kvalitetan nadzor prometa i obuzdavanje prekršitelja. Integralni videonadzor svih bitnih prometnica višestruko je koristan: učinkovito bi se disciplinirali najteži prekršitelji, policija bi se rasteretila i mogla preusmjeriti na ‘nepokrivene’ dijelove sustava, vozače koji dožive nesreću tuđom krivnjom zaštitilo bi se od manipulacija i lažnog okrivljavanja te bi se olakšali pravni postupci (točno utvrđivanje činjenica, odnosno krivnje za nesreću).

6. Manjkavi i nelogični prometni propisi
Najveći je problem krajnje nestručno i neodgovorno definiranje zimske opreme, koje zadovoljavaju ljetne gume (!) s utorima od 4 mm i lanci u prtljažniku, umjesto zimskih. One bi, uz poželjno smanjenje PDV-a na 10 posto, trebale biti obvezne u zimskom periodu računanja vremena, za cijelu Hrvatsku. Znatno bi se smanjila stradavanja, državi bi se smanjena davanja višestruko isplatila, čak bi i priliv iz PDV-a bio veći. Nerazumnom kombinacijom manjkavog članka 54. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (ne kažnjava se prekoračenje izvan naselja do 10 posto)i policijskom tolerancijom mjerenja od 10 posto, odozgo na dolje (!), na autocesti je realna dozvoljena brzina 155 km/h (160 po brzinomjeru). Na na običnim cestama 111 km/h (115 po brzinomjeru), što je još veći problem. Najapsurdnija je tolerancija mjerenja od 10 km/h do 100 km/h, dakle, u pješačkoj zoni, gdje je ograničenje 30, legalno se može voziti 40 (33 posto brže!), kad brzinomjer pokazuje blizu 45. Osim što je to nerazumno i pogibeljno, naše vozače, navikle na takvu praksu, izlaže se riziku, da, primjerice, u Švicarskoj i Švedskoj, za isto budu kažnjeni s, preračunato, više od 1000 eura, uz dugotrajnu zabranu vožnje u tim zemljama.

7. Preskup taksi prijevoz
Itekako je dobrodošla najava liberalizacija taksi prijevoza, koja će građanima ponuditi opcije jeftinijeg prijevoza te će prisiliti one koji se bave tom iznimno korisnom i potrebnom uslugom na bitno sniženje cijene usluge, uz racionalnije poslovanje i gospodarenje resursima (dijeljenje automobila kako bi 24 sata na dan bio u pogonu). Bit će manje pijanih, obijesnih i umornih na cestama, mladež će se s provoda više vraćati taksijima, a manje automobilima onih koji se pod utjecajem opijata i drugih nedopuštenih supstanci iživljavaju na cesti i žele dokazivati obijesnom vožnjom.

8. Previsoke cestarine, pogotovo izvan sezone
Većini građana i poduzetnika preskupo je korištenje autocesta, pa se prometni tokovi, mimo mogućnosti infrastrukture i prometne logike, preusmjeravaju sa sigurnih autocesta na znatno manje sigurne državne i županijske ceste. Stoga svakodnevno imamo tisuće, realno nepotrebnih, opasnih pretjecanja i interakcija automobila i gospodarskih vozila s pješacima, biciklistima, mopedistima. Državi bi se, u zimskim mjesecima, itekako isplatilo prepoloviti cestarine.

9. Loše medicinsko zbrinjavanje unesrećenih
Udio onih koji su preživjeli nesreću, a preminuli su do 30 dana nakon nesreće, u ukupnom broju smrtno stradalih, od blizu 40 posto (!), pokazuje da je medicinsko zbrinjavanje nakon nesreća katastrofalno. Hrvatska je među rijetkim zemljama, ne samo u Europi, nego u svijetu, bez organizirane službe hitnog helikopterskog medicinskog zbrinjavanja HEMS (Helicopter-based emergency medical service), a i zemaljska služba nije optimalno organizirana ni opremljena.

10. Upravljanje sigurnošću prometa u MUP-u umjesto u MPPI-ju
Neproporcionalno i nesnošljivo velika smrtnost na našim cestama, koja je iz godine u godinu 60-ak posto iznad europskog prosjeka, pokazuje kako je krajnje je vrijeme za shvatiti da MUP, kao važan čimbenik, koji treba samo provoditi Zakon o sigurnosti prometa na cestama, nikako upravljati njime, što apsurd svjetskih razmjera. Ne samo stoga što je i sam, itekako, podložan kritikama. Za to treba odmah ustrojiti Agenciju za sigurnost cestovnog prometa, a upravljanje sigurnošću prometa na cestama prebaciti u ministarstvo prometa, piše Autoportal.

Marušić: Postat ćemo deponij rabljenih vozila, novi su preskupi, nema novca za sigurnije automobile

Crni početak godine, četvero poginulih u prometu i dva na kupanju

Facebook Komentari