Život s Vlastom: Ti si ta koja odlučuje. Nitko ne zaslužuje fizičko i psihičko zlostavljanje!

Piše: Vlasta Janton

Čitam neki dan članak u kojem Mara Tomašević, supruga požeško-slavonskog župana, izjavljuje kako bi najbolje od svega bilo da žene šute i trpe nasilje jer se ništa ne poduzima po tom pitanju. Ono što me posebno iziritiralo je komentar jednog „gospodina“ ispod tog članka. Naime, dotični je u svom komentaru naveo kako do nikakvog nasilja u braku ne bi dolazilo da je gđa Tomašević držala jezik za zubima, odnosno da je sama svojim prigovaranjem dovodila do toga da do nasilja i dođe. Takvi i njima slični primitivni komentari nažalost nisu izuzetak, i nikako se ne mogu oteti dojmu kako kod nekih ljudi zdrav razum još uvijek nije prevladao.

Nitko i nikada, ni pod koju cijenu, ni pod kojima uvjetima, NE ZASLUŽUJE FIZIČKO I PSIHIČKO ZLOSTAVLJANJE. Jer upravo ta riječ „zaslužuje“ je ono što zlostavljanu osobu dotuče do kraja. Kada joj netko kaže da je to i zaslužila. Ne, to nitko ne zaslužuje. Ne, nasilje nije opravdanje za išta što se događa između dvoje ljude. Kakve god bile svađe, sukobi, razmirice, nepremostive razlike, jaz, netrpeljivost, ništa, ali baš ništa nije razlog da do nasilja dođe.

Nitko to ne smije trpjeti, nitko dozvoliti sebi da bude ponižen, zlostavljan, maltretiran, da mu se nanosi fizička i duševna bol. Ako se dogodi jednom, dogodit će se i drugi put. Žene često misle kako će se takav muškarac promijeniti, ali neće. Neće. Primanje batina, skrivanje modrica, trpljenje bolova, patnja u tišini i samoći, sve to dovodi do povlačenja u sebe, fizičkog propadanja, izolacije, tuge. A što je najgore od svega, zlostavljač te pokušava uvjeriti, a ponekad i uvjeri da si za to sve sama kriva, kako on to nikada ne bi učinio, ali ti si ta koja u njemu to izazivaš. I počinješ se preispitivati, počinješ slagati u glavi slagalicu kako si zaista možda ti nekom svojom rečenicom, potezom, nekim djelom učinila da do toga dođe. I tu počinješ biti netko drugi, da ne bi dolazilo do sukoba šutiš, povinuješ se njegovim željama, trpiš uvrede, sve odluke prepuštaš njemu. Sve da do žešćih sukoba ne bi dolazilo.

Svakodnevna maltretiranja, manipulacije, igranje tvojim osjećajima, podcjenjivanja, uvrede, omalovažavanja tebe kao osobe, posla kojim se baviš, tvog načina odijevanja, tvoje frizure, načina šminkanja, sve su to psihička zlostavljanja koja bole isto kao i batine, šamari, cipelarenja. I onda kažu –Ja nikada ne bih udario ženu. Nažalost, učine potpuno istu stvar. Samo na drugi način. Sram od okoline je najčešće taj zbog kojeg žene šute i trpe. Sram da će ih okolina osuđivati, sram da će ih okolina gledati kao uzrok svih tih zlostavljanja. Neke žene misle kako je bolje biti u braku i trpjeti to zbog djece. Ali u krivu su. Djeca sve vide, sve znaju. I poprimaju to kao obrazac ponašanja u braku. Misle da je to normalno, da se tako živi, da su brakovi takvi. Stječu krivu sliku obitelji, krivu sliku odnosa između muškarca i žene.

Nitko to ne smije trpjeti, trpjeti da pati kao životinja, da im se u očima ogleda samo tuga. Tuga i beživotnost. Dok taj drugi, zlostavljač, gradi sliku brižnog oca, krasnog supruga i divnog prijatelja. Nitko ne poznaje muškarca toliko dobro kao žena koje je prestala da ga voli. Može on glumiti neko vrijeme, ali istina će se saznati kad-tad. Savršeno građeni imidž najednom pada kao kula od karata.

Uvijek postoji rješenje. Ali uvijek. Možda ga u tom trenu ne vidite, možda mislite kako ne postoji svjetlo, ali postoji. Kada jednom odlučiš reći Dosta, ja ovo ne zaslužujem, ja to ničime nisam izazvala, sve prestaje. Sva bol, tuga, svaka neprospavana noć u suzama. Sve prestaje. Postaješ slobodna, sretna i sigurna. Ti si ta koja odlučuje. Odlučuje da budeš voljena, pažena i poštovana. Nikada ne pristaj na ništa manje od toga. Jer samo i jedino to zaslužuješ.

Facebook Komentari