Udruga Franak: Najnovija privatna presuda u procesu za ništetnost CHF ugovora jest veliko ohrabrenje za sve CHF dužnike koji su prije konverzije otplatili ili refinancirali kredite

Najnovija privatna presuda u procesu za ništetnost CHF ugovora jest veliko ohrabrenje za sve CHF dužnike koji su prije konverzije otplatili ili refinancirali kredite. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev za ništetnost CHF ugovora, ali u obrazloženju sud izjavljuje da bi ugovor BIO NIŠTETAN DA NIJE BILO KONVERZIJE, tužitelj Goran Aleksić nastavlja proces žalbom na Županijskom sudu, kažu u Udruzi Franak čije priopćenje prenosimo u cijelosti:

Udruga Franak održala je konferenciju za novinare u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, na kojoj su govorili Denis Smajo, odvjetnice Nicole Kwiatkowski i Patricia Đurić te Goran Aleksić, o privatnoj presudi u procesu koji je Aleksić pokrenuo protiv Hypo/Addiko banke sa zahtjevom da se njegov CHF ugovor proglasi ništetnim.

U konkretnom slučaju radi se o prvoj privatnoj presudi kroz koju se provlače stavovi izneseni u presudi suca Radovana Dobronića, u presudi Ustavnoga suda kojom je revizija Udruge Franak vraćena na Vrhovni sud, u novoj presudi Vrhovnoga suda na temelju koje je ukinuta presuda Visokoga trgovačkog suda u slučaju franak te konačno u presudi Suda EU C-186/16 koja nalaže nacionalnim sudovima na koji način moraju ispitati nepoštenost ugovorene valutne klauzule. U svim tim sudskim pravorijecima nedvojbeno je utvrđeno da se kod ispitivanja nepoštenosti valutne klauzule CHF mora ispitati je li vjerovnik potrošača upozorio na rizike i posljedice ugovaranja takve valutne klauzule, a u konkretnom slučaju sutkinja Carmen Topalušić nedvojbeno je utvrdila da tužena Addiko/Hypo banka nije upozorila tužitelja Gorana Aleksića na rizike te bi zbog toga svakako ugovor trebao biti ništetan, ali je sutkinja odlučila da zbog konverzije CHF u EURO na temelju zakona, to više nije bitno.

Glavne tvrdnje sutkinje Topalušić iz obrazloženja presude, koje bude veliku nadu za 70.000 ljudi koji nisu konvertirali CHF kredite da će doći do pravde (dužnici koji su otplatili ili refinancirali CHF kredite prije konverzije), su sljedeći:

1. Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja iz kojih proizlazi da ga tužena banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, jer su tvrdnje tužitelja jasne, logične i životno uvjerljive.
2. Tvrdnje tužitelja nisu proturječne tvrdnjama financijske savjetnice tužene Hypo/Addiko banke, koja je svjedočila da niti ona nije znala za ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF. Svjedokinja je i sama podigla CHF kredit, jer nije znala za razlike između valutne klauzule CHF i EURO, dok danas razumije da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EURO, dok ne štiti u odnosu na CHF.
3. Sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu sa člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača, jer odredba nije bila razumljiva, budući da tužitelj nije upozoren na ekonomske posljedice ugovaranja VK CHF.
4. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, jer je odredba sastavljena unaprijed u tipskome ugovoru.
5. I konačno, primjena valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja Aleksića, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao u vrijeme ugovaranja kredita. Osim toga, niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.
6. Zaključno, zbog ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ugovor bi bio ništetan, jer ugovor ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

Ipak, unatoč svemu, sud je odlučio da u konkretnoj pravnoj stvari to više nije bitno, jer su tužitelj i tužena Addiko banka zaključili Aneks ugovora na temelju zakonske prisile te su retroaktivno izmijenili svoj ugovorni odnos, čime su se suglasili o bitnim sastojcima ugovora i nepoštene ugovorne odredbe zamijenili novim ugovornim odredbama suglasnošću svojih volja. Tužitelj se upravo protivi toj tvrdnji o suglasnosti volja, ali također tvrdi da pravo na ništetnost nikada ne zastarijeva niti nestaje.

Tužitelj je najavio da će svakako nastaviti proces u žalbenom postupku na Županijskome sudu, gdje će nastojati dokazati da ugovoreni aneks nije razlog za nedosuđivanje ništetnosti ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli CHF, za što su glavni razlozi:

a) prema Zakonu o obveznim odnosima, članci 145. do 148. propisuju što je to obnova ugovora te jasno i nedvojbeno govore o tome da ukoliko se sporazumom utvrđuje nova kamata i nova isprava o dugu, a aneksom se upravo to reguliralo, ne postoji obnova ugovora, a to znači da aneks nije novi ugovor, nego je on promjena određenih odredaba iz postojećeg ugovora koji je i dalje na snazi, pa i dalje postoje obveze iz prvoga ugovora
b) osim toga, propisano je i to da je obnova bez učinka, ako je prijašnja obveza bila ništetna, a to znači da i ukoliko bi se radilo o obnovi, ona ne bi imala učinke, ako je prvi ugovor ništetan
c) odnosni aneks nije nagodba kojom bi se utvrdila suglasnost volja da upravo taj aneks zamjenjuje ništetni ugovor, a sve i da jest nagodba niti jedna nagodba ne može ništetan ugovor učiniti valjanim jer je to protivno članku 157. Zakona o obveznim odnosima
d) aneks je potpisan na način uzmi ili ostavi te ukoliko ne bi bio prihvaćen, tužitelj bi ostao u CHF kreditu, s enormno velikom glavnicom i povećanim anuitetima uslijed rasta tečaja CHF-a
e) tužitelj u trenutku prihvata konverzije nije mogao znati kako će završiti privatni proces te nije htio riskirati gubitak sudskoga procesa i ostanak u kreditu s 40% do 50% većom glavnicom zbog povećanog tečaja CHF
f) tužitelj je morao prihvatiti i kamatne stope koje je tužena banka primijenila u konverziji, koje je banka u standardnome euro kreditu povećavala svojevoljno, jer inače ne bi bilo moguće smanjiti kreditne obveze na temelju zakona
g) tužitelj je morao nakon konverzije prihvatiti i enormno visoku kamatnu maržu od 6,85%, dok je kamatna stopa koja je bila primijenjena kao početna iznosila 6,1%, morao je dakle prihvatiti maržu koja je veća od početno ugovorene kamatne stope u istovrsnom euro kreditu, inače ne bi mogao provesti konverziju
h) tužitelj je kod konverzije predao tuženoj banci izjavu kojom izjavljuje da smatra da konverzijom nisu nestale ništetne ugovorne odredbe, jer su u konverziji primijenjene kamatne stope koje nisu poštene, kao i marža koja nije pošteno određena te je uglavljena odredba o izmjeni općih uvjeta u budućnosti koje tužitelj potpisom prihvaća, a to je neodrediva i time ništetna ugovorna odredba
i) i sama tužena banka morala je postupiti po zakonu i nije konverziju provodila zato jer je tako htjela, nego zato je je morala te u samome aneksu izjavljuje da je pokrenula ocjenu ustavnosti zakona na temelju kojeg je konverzija pokrenuta, čime izjavljuje da se ne slaže sa zakonskom prisilom te aneks ugovara samo zato jer ga zakonski mora ugovoriti
j) u skladu sa svime iznesenim može se reći da ne postoji suglasnost volja za ugovaranje konkretnog aneksa, nego je aneks ugovoren što se tužitelja tiče pod prijetnjom rizika daljnjeg rasta tečaja CHF-a te ostanka u već 40% do 50% skupljem kreditu uslijed prethodnoga rasta tečaja CHF-a, a što se banke tiče aneks je ugovoren zbog zakonske prisile, i nije nagodba s tužiteljem
k) budući da ne postoji stvarna suglasnost volja, nego je banka morala postupiti po zakonu, a tužitelj se nije želio kockati svojom budućnošću pa je zbog toga prihvatio nepošteni aneks, svakako je ugovor ništetan i sud ga treba proglasiti ništetnim na temelju već iznesenih nedvojbenih tvrdnji u presudi o tome da bi ugovor bio ništetan da nije bilo konverzije.

To su glavni temelji za žalbeni postupak.

Aleksić je najavio da neće odustati od postupka sve do EU suda za ljudska prava, ako bude potrebno.

Udruga Franak

Facebook Komentari