Nije baš da smo propali, ali nismo daleko. Paralelizam kresanja „uvredljivog govora“ s jedne strane i uzgoja „politički korektnog“

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Nije baš da smo propali, ali nismo daleko. Paralelizam kresanja „uvredljivog govora“ s jedne strane i uzgoja „politički korektnog“ s druge prije svega u javnom i online prostoru čija je sloboda po definiciji neograničena uzima svoj danak u gluposti počevši od toga da je „javna privatnost“ smislena otprilike koliko i „privatni publicitet“.

Konceptualno remodeliranje „uvredljivog govora“ sve manje ima veze s time da određen govor „može vrijeđati“ ili je „vjerojatno da će vrijeđati“ nekoga tko ima pravo biti neuvrijeđen takvim pa sve i nenamjeravanim govorom (viktimologija uvredljivosti), a sve više ima veze s time da se ničim izazvan podignut prag senzibilizacije na vrijeđanje ili stupanj lako-uvredljivosti kao individualno i privatno svojstvo nastoji ozakoniti kao društveno i javno pravilo (kriminologija uvredljivosti) što je ravno spomenutoj besmislici privatnosti u javnosti mjerom publiciteta u privatnosti.

Promjena težišta tog remodeliranja koja se sastoji u promjeni iz „činjenično utvrdivog svojstva vrijeđanja nekog izraza prema nekoj skupini“ na „subjektivno svojstvo raspoloženja, utiska, dojma i osjećaja uvrijeđenosti“ kao novog mjerila dovest će do neugodne situacije koja će dokinuti svaki govor, jer doslovno svaki govor može vrijeđati nekog lako uvredljivog, čak i ako nije namjeravan kao uvreda, a s obzirom da smo svi sve lakše uvredljivi, sve ćemo manje smjeti govoriti kako ne bismo uvrijedili nikoga.

Na koncu, „sve“ će biti ubačeno umjesto „ono“ u lapidarnu stilsko-vježbeničku rečenicu „Ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“. Ipak, kako se ispostavilo da je ta rečenica uglavnom šašavoća i kako su laganje, psovanje, prostačenje, opscenost i sl. jezične igre kao i sve ostale, i oblici života kao i svi ostali, i imaju svoje precizno i profinjeno mjesto bilo u govoru kao izgovorenom, bilo u govoru kao prešućenom, proizlazi da će „čovjek koji neuvredljivo govori“ biti ubačen umjesto riječi „lav“ u rečenicu „Kad bi lav mogao govoriti, mi ga ne bismo mogli razumjeti“ za koju se pak nije ispostavilo da je šašavoća, ali mnogi slute. Potpuno „neuvredljiv govor“ onih i prema onima koji su na njegovu suprotnost potpuno osjetljivi postat će potpuno nerazumljiv.

Poznato vrijeđanje „mekog govora“ (engl. „soft talk“) pokojnog genija G. Carlina nije samo nabrajanje licemjernih izraza. Naime, zato što 70 godina star čovjek više nije grozni „old“ nego živahni „senior citizen“, to ne znači da se imalo bolje odnosimo prema starijima, vjerojatno još gore. Dakle, njegovo vrijeđanje nije samo nabrajanje licemjernih izraza političke korektnosti, nego također, a možda i prije svega, nabrajanje izraza govora koji abnormalno vrijeđa svojom korektnošću, pri čemu je zahtjev za korektnošću doveden do vlastitog paradoksa, jer ti i takvi izrazi postaju nerazumljivi i semantički nekorektni. Jezik nije zamišljen kao korektan, jer mu svrha niti nije pristojnost, nego pomoć pri preživljavanju, a preživljavanje je gadna stvar i nimalo pristojna. I često vrlo uvredljiva.

U tom moru pretjerivanja do obje krajnosti koje tvore umjetnu suprotstavljenost njihova umjetnost, estetika, a možda i poetika sastoji se u dijeljenju iste majke i istog oca koji se zovu stilska lijenost. Najlakše je predati se čarima pretjerivanja. Za to nije potreban poseban trud, pamet, volja, prilika, okolnosti, pa ni milost Kairosa. Dovoljan je ubrzani vikend-tečaj. Uz te krajnosti, koje su jednojajčani blizanci auto-incesta njihovog jedinog roditelja, stoji cjeloživotna vježba, trud, rad i mučno ispravljanje nebrojenih pogrešaka kako bi se usvojila prava mjera, ukus i stil vrijeđanja. Niz finesa koje odlučuju o sitosti i gladi, o napojenosti i žeđi, o odjevenosti i golotinji, o toplini i smrzotinama, o životu i smrti.

Ako je nametnut izbor između blijede, bezlične beskrvnosti i tu i tamo malo krvi, ljudske, tople, ljepljive krvi, odabirem malo krvi jer bez nje nikad ne bi mogle biti opisane i opjevane mnoge važe stvari poput sljedeće iz pera genija Franza K. „Padajući osjetio sam kako se on nepovratno ugušio u mojoj krvi što je ispunjavala sve dubine plavila sve obale.“.

Facebook Komentari