Košić: Ponovno su se podigli oni koji su rušili našu zemlju…. A naši vlastodršci nisu složni, nemaju mudrosti pa se ne mogu dogovoriti

Zavjetno hodočašće vjernika Sisačke biskupije „Putevima bl. Alojzija Stepinca“ u Zagreb i Krašić održano je u subotu 2. prosinca. Hodočašće kao i svečano misno slavlje u zagrebačkoj katedrali predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i četrdesetak svećenika, a na početku više od tisuću hodočasnika pozdravio je rektor katedrale mr. Josip Kuhtić.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na hodočašću na grob bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačku katedralu

Zagreb, katedrala, 2. prosinca 2017.

Draga braćo svećenici, dragi đakoni, dragi bogoslovi, drage časne sestre, draga braćo i sestre, dragi hodočasnici Sisačke biskupije!

“O, koliko bi se ledenih srdaca otopilo, koliko zločina spriječilo, koliko suza pokajnica izvabilo na oči, koliko sreće na zemlji pojavilo, kad bi Isus Krist postao uistinu Kraljem naših srdaca, kad bi Njegov zakon postao pravilom ljudskog života, kad bi Njegova ljubav postala princip ljudskog djelovanja.” – rekao je bl. Alojzije Stepinac 26.10.1941., na svetkovinu Krista Kralja. Slaveći ovu svetu misu na grobu blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, u zagrebačkoj katedrali želimo iskazati poštovanje tom velikanu hrvatske katoličke vjere, želimo mu preporučiti našu djecu, mlade, naše obitelji, naše muževe i žene, starce i starice, naše bolesnike i nemoćne, naše umiruće, naše drage poginule i preminule. Utječući se njemu molimo za sve naše drage kako u prošlosti i sadašnjosti, ali moleći i za nadu budućnosti i vječnosti.

Bl. Alojzije Stepinac uzor je izdržljive borbe za vjernost Kristu, papi i Crkvi; on je strpljivi podnositelj nepravdi i mržnje koju je morao ponijeti u ime Crkve jer je režim koji ga je zatvorio i ubio želio uništiti katoličku Crkvu i vjeru u Boga; on je izvanredni uzor vjernosti papi kao nasljedniku sv. Petra i glavi Crkve, budući da je bio podvrgnut progonu i trpljenju jer nije želio Crkvu u Hrvatskoj odijeliti od Rima; on je uzor ljubavi prema bližnjima koji trpe i koji su u nevolji jer je velikodušno pomagao, osobito u vrijeme Drugog svjetskog rata svima progonjenima, ne gledajući na vjeru i naciju, a ne priznajući ni koju drugu rasu osim Božju, kako je rekao, smatrajući sve ljude djecom Božjom i braćom; on je utjelovio svu patnju naše hrvatske nacije jer je trpio i od totalitarizma jugoslavenskog kralja koji je Hrvate i katolike smatrao građanima drugog reda; zatim u vrijeme rata trpio je od totalitarnog režima NDH koji je zatirao prava ljudi iz nacionalnog, vjerskog i rasnog razloga osvećujući se za prijašnja ubojstva i progon Hrvata; on je na kraju bio progonjen od komunističkog režima koji ga je psihički mučio lažnim optužbama i montirao sud, za koji je još papa Pio XII. rekao da je „prežalosni proces“, osudio na 16 godina robije, od čega je bio pet godina u strogom zatvoru u Lepoglavi, gdje je sustavno trovan, te do smrti u kućnom pritvoru u župnoj kući u Krašiću bez građanskih i vjerskih te nadbiskupskih prava; on je postao simbol patnje ali i pobjede čitave naše katoličke Crkve u Hrvatskoj, ali i čitavog našeg hrvatskog naroda ma gdje on bio, kao najizvrsniji primjer onog plemenitog, hrabrog i izdržljivog katoličkog bića. Sam papa sv. Ivan Pavao II., kada ga je 1998. proglasio na Mariji Bistrici blaženim, rekao je za njega da je on naš „kompas i putokaz“. Zato je ovo mjesto gdje leže njegove kosti izvor velikog blagoslova za čitav naš narod i Crkvu.

Molimo blaženog Alojzija da nam njegova patnja bude na duhovnu korist, da i mi znamo nositi svoj križ života vjerujući u pobjedu Kristovu i u smisao svakog trpljenja jer po križu dolazi Uskrs.

Mi dolazimo, dragi naš Kardinale, iz krajeva koji su Tebi bili posebno mili, koje si rado posjećivao, gdje si propovijedao, podjeljivao svetu Potvrdu, slavio Euharistijske kongrese, gdje si posvećivao nove crkve i utvrđivao braću i sestre u vjeri. Bilo Ti je stalo do krajeva koji danas pripadaju Sisačkoj biskupiji, gdje je nekad sveti Tvoj predšasnik sisački biskup i mučenik sv. Kvirin propovijedao, bio osuđen i kao mučenik ostavio divno svjedočanstvo vjere. U našoj biskupiji imamo dvije župe Tebi posvećene: Budaševo i Kutinsku Slatinu. Također u mnogim je crkvama Tvoj lik, slika ili kip, u Lasinji i Budaševu je Tvoje poprsje, u Popovači i spomenik Tebi u čast. Želimo ove pastoralne godine, koju smo u našoj biskupiji Tebi posvetili, podići Tvoj spomenik i pred našom katedralom u Sisku.

Naše su krajeve pohađali ratovi: s Turcima, s četnicima i partizanima, sa srpskim i jugoslavenskim agresorima – i svi su ti osvajači ubijali, razarali, pljačkali, palili i rušili sve hrvatsko i katoličko. Tako su nam Turci srušili cistercitsku opatiju u Topuskom, uništili templarsku crkvu u Gori i tolike župe Gorskog arhiđakonata, zauzeli su Gvozdansko gdje su naši branitelji svi junački izginuli, lomili su i protjerivali naše stare, ali su u Sisku pod zapovjedništvom bana Tome Bakača – čije kosti počivaju u ovoj katedrali – 1593. porazili neprijatelja i otada Osmanlije gube i povlače se. Onda je došao Prvi svjetski rat koji nije ostavio velikih rana kao Drugi svjetski rat, kada je nakon više od 20 godina srpske diktature i progona Hrvata – nakon što je 1928. ubijen naš Stjepan Radić iz župe Martinske Vesi – došlo do novih progona i ubijana naših ljudi. Tako su u Glini ubijali četnici već prije Drugog svjetskog rata. I župnika Vedrinu ubili su u Bučici. U Trebarjevu Desnom žandari su ubili tri Radićeve nećakinje. A onda rat i pokolj u Gvozdanskom za Božić 1941., te 1943. uništenje župe Zrina, u kojoj je ubijeno gotovo 300 mještana, a ostalih 600 raseljeno i tako je do danas ova naša jedina župa bez ijednog župljanina. Ti si spašavao koliko si mogao: i pravoslavne žene u Glini, i kozaračku djecu u Sisku, i tolike Židove i sve progonjene. No, nagrada nije bila priznanje nove vlasti nego zatvor i suđenje. A na kraju rata i poslije zaredala su ubojstva – tako su samo iz sisačke bolnice odvedena i ubijena na Savi kod Crnca 114 bolničkih pacijenata, iz Siska je odveden kateheta Petar Žagmeštar, a na području čitave Sisačke biskupije ostali smo još bez 20 svećenika i jednog bogoslova, koje su pobili partizani. Jednog slovenskog svećenika ubili su i ustaše u Jasenovcu. Sve su to rane koje još nisu zacijeljele, a najviše je boljela osuda i Tvoj zatvor, dragi sveti naš Blaženiče. Nepravedno su Te nevina optužili i zatvorili jer nisu podnosili Tvoje kritike na račun njihova progona vjere. Osobito ih je boljelo pastirsko pismo iz rujna 1945. A koliko je tek ljudi stradalo po šumama i različitim mjestima naše Biskupije poslije 1945. na Križnom putu. Postavljamo bijele Križeve istine na mjestima stradanja. Do sada smo postavili samo desetak, a znamo da ima čak 119 masovnih grobnica s preko 40 tisuća pobijenih, što zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika, što najviše civila koji su jednostavno morali nestati jer nisu prihvaćali komunističku ateističku i protunarodnu ideologiju. Jedno od najvećih stratišta je i šuma Brezovica, gdje leže kosti oko 6 tisuća pobijenih od partizanske ruke. A u okolici Gvozda još oko 2 tisuće – oni su zazidani u tunelu. Najviše ih je stradalo u šumama oko Čemernice, oko 14 tisuća. I sve su te, i tolike još nezacijeljene rane, nosili naši ljudi strpljivo i s nadom da će nam se Bog smilovati, a morali su o svemu tome i šutjeti sve vrijeme do pada Berlinskog zida i dolaska demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. I kad su opet drugi narodi mogli odahnuti od teškog totalitarizma, mi smo ponovno doživjeli teški i krvavi rat, agresiju Srbije, Crne Gore i JNA.

Prognano je s prostora naše Sisačke biskupije više od 35 tisuća katolika, a porušene su ili zapaljene sve hrvatske kuće, sve su župne crkve, kapele, samostani i župne kuće bile posve razorene – ni jedna nije ostala na okupiranom području… pa ipak je naš narod i u tim prilikama opstao, stvorena je Hrvatska vojska koja je s krunicom oko vrata 1995. oslobodila Domovinu i naš se narod vratio na zgarišta i počeo podizati kuće, škole, bolnice, dakako i svoje porušene crkve. U našoj Biskupiji od 21 srušene župne crkve još su dvije koje nismo podigli i još puno više kapela. Ali pomalo se gradi, crkve se uređuju, nabavlja se inventar, uništene orgulje… Ipak, najteže je podizati i graditi živu Crkvu, naše zajednice koje se okupljaju na nedjeljna misna slavlja, na kojima ne sudjeluje većina naših vjernika, osim povremeno… Najviše nas sve zabrinjava što se rađa sve manje djece. Kad obilazim župe, neprestano mi govore kako u školama iz godine u godinu ima sve manje učenika, a to vidim i na krizmama na kojima nema toliko djece koliko još samo prije deset godina. A onda i mnogi mladi ljudi, a sada sve više i čitave obitelji, odlaze u Njemačku, Irsku, Kanadu… To će opustošiti ovaj naš lijepi kraj. Moslavina tj. Kutinski i Ivanić-gradski dekanati se još dobro drži, ali Banovina – osim Petrinje, a osobito Pounje sve je praznije.

A ponovno su se podigli oni koji su rušili našu zemlju i terorizmom ugrozili našu slobodu, započeli rat protiv nas i pobili našu mladost i razorili Domovinu.

Neprestano nas optužuju i izmišljaju lažne ugroze, žele povijest – kako davnu, tako i iz Domovinskog rata – prekrojiti po svojoj mjeri i optužiti naš narod i tako nam nametati krivnju da mogu nama vladati. A naši vlastodršci nisu složni, nemaju mudrosti pa se ne mogu dogovoriti, tako da kao spasitelji uvijek dođu oni koji nas najmanje vole i onda nam nameću sve ono što je protiv našega naroda i naše katoličke vjere.

Tako su izmislili optužbe i protiv Tebe, protiveći se Tvojoj svetosti i kanonizaciji. Nemaju oni argumenta jer bi Ti trebali biti beskrajno zahvalni budući da si spašavao i mnoge pravoslavne, kako episkope, tako i svećenike i vjernike, dapače i mnoge komuniste čiji su životi bili ugroženi. Papa Franjo je dobronamjerno prihvatio razgovor o tom vremenu i želio saslušati njihove prigovore, a kad nisu imali što iznijeti, naljutili su se jer da te dokumente skriva Sveta Stolica u tajnim Vatikanskim arhivima. Uvijek je netko drugi kriv. A nikada oni koji stvarno siju laž, hrane se nepravdama i zameću zlu krv potičući mržnju i nesnošljivost. Ali i oni će morati progledati, prihvatiti istinu i pokloniti se Tvojoj svetosti kada Te sveti Otac proglasi svetim pred čitavim svijetom. Na tu se nakanu i mi danas molimo na ovom hodočašću. I da to bude što skorije.

Mi smo tu. Došli smo Ti, dragi naš sveti Blaženiče, vjerujući da je Tvoje mučeništvo zalog naše jače vjere i nove snage Crkve u našem hrvatskom narodu. Molimo Te da nas zagovaraš. Molimo Te za naše obitelji, da ne sustanu, da prihvaćaju brojnu djecu, da se mole i zajedno ustraju i kad je lako i kad je teško, u dobru i u zlu. Molimo i za duhovna zvanja u našoj Biskupiji. Zahvaljujemo Tebi na zagovoru, što imamo 12 bogoslova i 10 sjemeništaraca. Molimo i za nova zvanja, i za redovnička muška i ženska zvanja. Neka nam ovo naše hodočašće svim donese plodove strpljivosti, da mognemo nositi svoj križ, da se borimo poput Tebe protiv svake nepravde i zatiranja ljudskog i narodnog dostojanstva, da u prvom planu uvijek imamo konkretnog čovjeka koji je u potrebi, da mu pomognemo jer u njemu ljubimo samoga Krista našega Gospodina. Amen.

Facebook Komentari