Kome svjedok svjedoči: Blefer Mesić i privatizacija našičke cementare

Piše: Silvana Oruč

Pojavio se Stipe Mesić pred saborskim istražnim povjerenstvom u slučaju Agrokor i među ostalim i ispalio da se ni jedna privatizacija početkom devedesetih nije mogla dogoditi bez vrha HDZ-a, odnosno predsjednika Tuđmana i kruga oko njega. A onda dometnuo da je ukupna pretvorba bila inficirana nezakonitošću.

Dobro, daleko je Mesić od toga da bi ga se moglo tretirati kao iole vjerodostojnog svjedoka, ali ipak nevjerojatno je koliko je Mesić spreman daleko ići u svojim blefovima bez pokrića.

Evo, u ovom slučaj blefer Mesić, koji je na istom svjedočenju mrtvo-hladno kazao kako se ne sjeća je li mu ili nije Ivica Todorić bio na rođendanu, računa na zaboravljivost javnosti zaboravio je da je u skandale oko prvih privatizacija bio upleten upravo on. Riječ je o famoznoj privatizaciji Tvornice cementa Našice koja je bila jedna od prvih afera u privatizaciji uopće.

Tako se u središtu političko-financijskog skandala oko pokušaja privatizacije cementare našla Mesićeva kćer Dunja Mesić koja je pokušala kupiti značajan paket dionica no nakon izbijanja afere u rujnu 1993. – a što je jako naštetilo i Mesićevoj političkoj karijeri – morala je podviti rep i povući se iz igre. Prije toga, iako je imala plaću u iznosu oko tadašnjih sto njemačkih maraka, bez problema je digla kredit 447.195,95 njemačkih maraka što je bilo dovoljno za 10.000 založnih dionica našičke cementare.

No, to nije jedina stvar zbog koje bi se sve ono što izgovori ili učini Stjepan Mesić trebalo uzimati s velikim oprezom i zadrškom. Dovoljno se prisjetiti situacije iz 1992., a o čemu svjedoči snimka, kada je Mesić u Australiji u džep spremio čekove sa ukupno 150.000 australskih dolara za koje je kasnije utvrđeno da nikada nisu došla onome kome su bila namijenjena. Te novce su hrvatski iseljenici darovali Hrvatskoj za obranu, oružje, pomoć braniteljima i ljudima koji su u jeku velikosrpskog divljanja morali napustiti svoje domove, no zadnji im se trag i doslovno i metaforički izgubio u Mesićevom džepu. Na kasnije upite javnosti, Mesić naravno nije imao odgovor. Barem ne suvisli.

Tu je i nevjerojatni slučaj netransparentnog posuđivanja velikog iznosa novca. Mesić se, naime, nakon završetka predsjedničkog mandata iselio iz stana u zagrebačkoj Ilici i kupio dva stana u elitnom dijelu podno Medvednice. Novac za taj luksuzan prostor, a riječ je o oko 260 tisuća eura, obrazložio je posudbom od dvojice (tada nepoznatih prijatelja) i rekao da će ga vratiti kada proda stan u Ilici. I to bi bilo to. Ni riječi o tome je li možda svojim prijateljima u predsjedničkom mandatu čime pogodovao pa su mu na taj način vraćali uslugu!? Mesić, ali i institucije koje su zadužene za sprječavanje korupcije, pravili su se kao da ih se to ne tiče. A tom su se logikom povele i neke civilne udruge koje se kao bore protiv korupcije kao i pojedina lijeva novinarska pera. Isti oni koji se danas zgražavaju nad mogućnošću da se ne zna je li netko počastio aktualnu predsjednicu za njen rođendan.

Mnogi od njih su šutjeli i kada je vjerodostojnog Stjepana Mesića finsko tužiteljstvo dovelo u izravnu vezu, a tamošnji sud nepravomoćno presudio kako su Patrijini menadžeri davali mito tadašnjem predsjedniku RH Mesiću te tadašnjem direktoru tvornice Đuro Đaković Bartolu Jerkoviću. Radilo se o oko 1,6 milijuna eura kojima su, kako ih se teretilo, podmititili spomenutu dvojicu kako bi sklopili ugovor vrijedan 112 milijuna eura. Mesić je konstantno te tvrdnje opovrgavao. No, što bi se drugo moglo očekivati. Satisfakciju je dobio kada su na kraju, osam godina dugog procesa prepunog pravnih zavrzlama, menadžeri su oslobođeni svih optužbi.

Ipak, najružnija mrlja na Mesićevom javnom i političkom djelovanju zasigurno je njegovo sramotno svjedočenje na haaškom tribunalu u kojem je lažno i teško optužio prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, ali i svoju domovinu. Mesić je na tom sramotnom svjedočenju zastupao velikosrpsku politiku koja je i tada, kao i danas, pokušala umanjiti svoju krivnju za agresiju na Hrvatsku te ju je pokušala pretvoriti u običan sukob, odnosno nekakav građanski rat za koji je k tome kriva Hrvatska jer je širila nacionalizam. Izjednačavao je Tuđmana i Miloševića i širio neistine o njihovom navodnom dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine. Tako je 29. svibnja 2005. praktički rekao da su strašni rat izazvali Milošević i Tuđman. „Ta volja (tj. volja za promjenom granica), bila je izražena kroz politiku Slobodana Miloševića ali i Franje Tuđmana. Pokušaj promjene granica doveo je do brutalnog rata”, rekao je. Mesića i njegovo sramotno svjedočenje kasnije je demaskirala presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu u kojoj je nedvosmisleno utvrđeno da je jedini uzrok rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini genocidna politika Srbije, Crne Gore i JNA, koji su agresijom pokušali stvoriti tzv. veliku Srbiju.

Zato pozivati Stjepana Mesića da o bilo čemu svjedoči, pa i na istražnom povjerenstvu o Agrokoru, potpuno je deplasirano. Jer ni deset stručnih istražnih povjerenstava ne bi bilo dovoljno da razotkrije nevjerojatnu mrežu laži i muljaža ovog „svjedoka“.

Mesić pred Istražnim povjerenstvom za Agrokor: Smatram da bez vrha HDZ-a, bez predsjednika Tuđmana i kruga oko njega, nije mogla biti provedena velika privatizacija

Facebook Komentari