Stogodišnjica propalog komunističkog eksperimenta: Ne možeš danas uz svu bogatu građu kojom raspolažemo govoriti o pozitivnim konotacijama toga pothvata

Piše: Denis Kuljiš

Sutra je stota godišnjica propalog komunističkog eksperimenta. Trajao je oko 70 godina kao globalna pojava, ili, preciznije, od Lenjina do Denga. Teoriju o mačkama raznih boja (黑 猫 白 猫,能 捉 到 老 鼠 就 是 好 猫) formulirao je Deng još 1962. ali je počeo provoditi u praksi tek 1992. pošto je već 14 godina bio na vlasti, ali toliko mu je vremena trebalo da pripremi iskorak, otvaranje (开放) kompenziran sa ”Četiri principa”.

To je bio okvir promjena, programatski temelj političke diktature proletarijata, u stvari ozakonjenje centralizma ”novih mandarina”, koji će od proletera i kulija s vremenom opet načiniti ljude.

Znači, ukupni je vremenski opseg komunizma kojega definiramo marksovskim kriterijem iz 1948. (ukidanje privatnog vlasništva na sredstvima za proizvodnju, uz Lenjinov princip diktature proletarijata iz ”Države i revolucije 1917.) precizno, točno 74 godine, ne računamo li polukomične idejne rezidue na Kubi, u Sjevernoj Koreji (to baš i nije smiješno) i hrvatskoj Primorsko-riječkoj županiji. Stvar je, zapravo, trajala jako kratko, osim što je prekrila naše živote – iz povijesne perspektive, to je proplamsaj ludila, aberacija od linije razumnog progresa.

Nitko se tome nije načudio kao Svjetski duh, u čije se ime cijelo poduzeće pokrenulo. Hegela bi, naravno, užasnulo, a Marx bi možda bio polaskan što su primijenjene njegove divlje filozofske konstrukcije za kreiranje konkretnih politika, jer mu to nije bilo strano, uzme li se u obzir da je osnovao Prvu internacionalu. Ali u New Yorku, jer nije ni pomišljao da bi se njegova elegantna teorijska konstrukcija mogla primijeniti in partibus infidelium, u sibirskim pripizdinama.

Ali, nije ni bila za nešto drugo – u kulturnijim državama ipak te gluposti nisu mogle proći, zaljuljalo bi se pa vratilo u ravnotežu ili pak otklonilo u suprotnost fašizma, koji dopušta i, štoviše, jača ulogu poduzetništva (vidi kod Stephena Kotkina) te fetišizira civilizacijska dostignuća nacionalne kulture. Jedino u azijskim i balkanskim prostorima gdje je društvo u ratovima i poslije u revoluciji posve kolabiralo pa se sve gradilo iznova, a povijest brisala, započelo se doista ostvarivati taj projekt posve nejasnih kontura. Nisi znao što će ispasti na drugom kraju – tiranija i potonuće u barbarstvo, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo s afričkim ljudožderima, kulturna revolucija…

No, neizbježno, morao si proći kroz fazu velike gladi, genocidni inženjering i masovne deportacije, sveopće razvlaštenje, obespravljenost i gulage, što bi zatim zamijenila mirnija vremena, slijepa poslušnost masa i teror političke policije. U Istočnoj Europi gdje postoji fundament civilizacije, sve je iščezlo kao rukom odneseno nakon manje od 45 godina, čim je opresija popustila, ali ovdje i ondje, u Bivšoj i u Rusiji, još se bavimo nasljeđem, imperijalnim fantazmama zamalo ostvarenog ”idealnog društva”.

Ja mislim da je to ipak povezano s idiotizmom – ne možeš danas uz svu bogatu građu kojom raspolažemo govoriti o pozitivnim konotacijama toga pothvata, ako nisi posve mahnit ili neobrazovan provincijalni glupak.

Facebook Komentari