Pod skutima mentora: Sramim se što Hrvatska nije pokazala Kataloncima da ih razumije

Piše: Marina Biti, onenastupaju.hr

Odluka Katalonaca o proglašenju neovisnosti ne čini se dobro povijesno tempirana, no postoji li uopće dobro vrijeme za ijedan razlaz? Zar je vrijeme u kojemu smo se mi razilazili s Jugoslavijom bilo “dobro”? Kao da se ti procesi, jednom kad krenu, uopće mogu zaustaviti…

Uglavnom, Katalonija je proglasila neovisnost. Odluka je objavljena nakon prvolistopadskog referenduma kojemu se, unatoč izravnoj intervenciji španjolske policije, koja je rezultirala s više od 700 ranjenih civila, i zatvaranju dijela glasačkih mjesta, odazvalo oko 43 posto Katalonaca. Unutar toga odaziva, bez sumnje u određenoj mjeri obuzdana intervencijom sile, za odcjepljenje se izjasnilo njih 90 posto. Kakav bi bio ishod toga referenduma da sila nije bila primijenjena, ne možemo znati.

TRNOVIT PUT DO SAMOSTALNOSTI

Iako je i prije referenduma bilo poznato da velik broj Katalonaca teži samostalnosti i da je tema prava na nacionalno samoodređenje u toj zemlji povijesno prisutna, zamislivi su doista i oprečni ishodi. U Škotskoj se, primjerice, u neometano provedenu postupku, referendumu sličnoga sadržaja odazvalo oko 85 posto glasača od kojih se većina (oko 55 posto) izjasnila, za neke očekivano, a za druge iznenađujuće, protiv škotske neovisnosti. Razlog tome mogu, barem parcijalno, biti iskustva zemalja koje su u recentnoj povijesti krenule neovisnim putem. Ta iskustva naime ne daju mnogo nade u skoro blagostanje novonastale zemlje već svjedoče o trnovitu putu do samostalnosti i vjerojatnijem padu nego porastu standarda građana.

Dok vlada mir i dok ljudska prava nisu nepopravljivo ugrožena, procjena je budućeg ekonomskog prosperiteta ne samo legitiman parametar nego za mnoge i presudan faktor pri formiranju stava o napuštanju ili nenapuštanju postojeće višenacionalne državne zajednice. Nitko ne želi postati ekonomski siromašniji i živjeti u slabijim uvjetima od onih u kojima živi, osim ako te uvjete ne ocjenjuje u temeljnom smislu riječi neprihvatljivima.

Tko se, međutim, osjeća ugroženim u tom svojem pravu na temeljne vrijednosti, taj o egzistenciji prestaje razmišljati kroz prizmu ekonomskih projekcija sutrašnjice, iako je možda sve do jučer svoju viziju budućnosti gradio upravo kao plan svog materijalnog osnaživanja u relativno predvidivim uvjetima koje definira dani državni okvir i pozicija građanina pojedinca u tom i takvom okviru. Mi, Hrvati, na tu bismo temu, nekad nam jako važnih, a kasnije odbačenih, projekcija mogli puno priča ispričati. Sjećate li se, dragi sugrađani, situacije koja je prethodila hrvatskom proglašenju neovisnosti? Sjećate li se brojnih sastanaka republičkih čelnika koji su se održavali diljem tadašnje zemlje, i svih onih pokušaja da se “nekako dogovorimo”? Sve dok nisu krenuli balvani, pa onda i tenkovi, trudili smo se pronaći zajednički jezik s ostatkom Jugoslavije.

Da je referendum o hrvatskoj samostalnosti bio raspisan u bilo kojem trenutku prije vojne agresije, u koju – sve dok se nije doista dogodila – nismo željeli vjerovati, rezultat našega izjašnjavanja zacijelo ne bi bio ravan onome koji je izbrojen 19. svibnja 1991. godine, a koji je pokazao da se čak 83,5 posto birača odazvalo, od kojih se 94 posto izjasnilo za odcjepljenje od Jugoslavije.

PRED SILOM NESTAJU KALKULACIJE

Trenuci su to u kojima se luksuz kalkuliranja odbacuje, a procesi koji se pokrenu postaju ireverzibilni, i to do te mjere da nam se danas može činiti da je upravo proglašenje naše nezavisnosti bilo uzrokom raspadu Jugoslavije. Ne znam tko će se sa mnom složiti, a tko neće, no ja mislim da je istina u stvari obrnuta i da je sama upotreba sile, najprije neizravnim, a kasnije šokantno izravnim putevima, u svojoj dubokoj neprihvatljivosti bila i stvarni, primarni uzrok toga raspada.

Hrvatska, naravno, ima i svoju povijest težnje za samostalnošću baš kao i povijesnu priču o svojoj državnosti, pa teško da bi se odluka takve težine uopće mogla tako jasno i jednoglasno artikulirati da nije imala temelj baš u osjećaju članova zajednice na pravo na vlastito samoodređenje. Taj osjećaj da ti to prava pripada svoj legitimitet dijelom može nalaziti u odrednicama trenutno važeće legislative, no on postoji i nezavisno od toga, poničući iz povijesno zasnovana legitimiteta neodvojiva ne samo od simbola državnosti već i od jezika i kulture kroz koju se nacija identificira kao nacija. Slučaj Katalonaca u svim tim aspektima teško da je tanji od hrvatskoga.

Koncept katalonske državnosti nalazi svoj oslonac u 9. stoljeću kada su katalonski grofovi stekli nezavisnost, a ima argumenata i za tumačenja da temelje treba tražiti već u 8. stoljeću tijekom kojega su Katalonci bili formalno pod Francima, budući da je podložnost zemlje Karlu Velikome bila više nominalna nego stvarna. Sve do 1714. kada je uspon Burbona rezultirao potpunim ukidanjem katalonske autonomije, Katalonija je uspijevala održavati elemente svoje državnosti kroz razne saveze u koje je ulazila putem kraljevskih brakova i drugih oblika političkih sporazuma.

DUGA POVIJEST KATALONSKE SAMOSVOJNOSTI

No, katalonska se svijest o vlastitoj samosvojnosti ne gasi ni tijekom narednog perioda, posebno se rasplamsavajući u 19. stoljeću kroz jak kulturni pokret poznat pod nazivom Renaixensa, i kroz tzv. karlistički pokret po čijem porazu Katolička crkva svoju podršku usmjerava prema katalonskim stremljenjima. Uz konzervativnu (katoličku) separatističku tradiciju među Kataloncima se razvijala i ona liberalna, sekularna, koja će posebno doći do izražaja početkom 20. stoljeća kroz lijevi politički savez Esquerra Republicana koji je 1931. godine, u vrijeme de Riverine diktature, odnio premoćnu pobjedu na municipalnim izborima, što je za posljedicu imalo događaj sličan zbivanjima kojima danas svjedočimo: proglašenje Katalonske Republike. Taj je čin rezultirao pregovorima Katalonaca I centralne vlasti te doveo do uspostave katalonske autonomije u okviru Španjolske.

Katalonci su imali istaknutu rolu i u španjolskom građanskome ratu između 1936. i 1939. godine, što ih je je još jednom stajalo nacionalnih prava koja su im pod generalom Francom bila oduzeta. Iako je padom Francove diktature i uspostavom demokratskog ustroja u Španjolskoj, ograničena autonomija vraćena Kataloniji, tek im je 2006. godine bio priznat status nacije, da bi već 2010. godine to pitanje bilo podvrgnuto reviziji od strane Ustavnoga suda Španjolske i iznova podvrgnuto ograničenjima. Bilo je to pred samo sedam godina. Duga je i preduga borba Katalonaca za pravo na vlastito i u svim relevantnim aspektima priznato nacionalno postojanje. Što se dublje zađe u tu povijesnu priču, to se jasnije kristalizira uvijek isto načelo: kad sila stisne, iz stoljeća u stoljeće i iz dekade u dekadu ta svijest uvijek iznova nalazi načina aktivirati se i prodirati na površinu. U povoljnijim se pak povijesnim periodima ta težnja stišavala ustupajući mjesto raznim oblicima suživota sa Španjolcima, što samo pokazuje da srž problema nije u samoj težnji nego u sili koja te osjećaje koje je nemoguće suzbiti, suprotno vlastitim nakanama i ciljevima, uvijek iznova potpiruje. A sila – napose ona fizička, okrenuta protiv civilnog stanovništva – nije obranjiva civiliziranim argumentima. Ako je neki zakon i dopušta, onda je i taj zakon izraz spremnosti sustava da sebe održava nasiljem, i takav se zakon ne može smatrati demokratskim.

KATALONCI IMAJU PRAVO SAMI ODLUČITI O SEBI

Ne, nemam odgovor na pitanje kako Katalonci trebaju ili ne trebaju postupiti, niti sam u stanju prognozirati ishod konkretne situacije u kojoj se Katalonija trenutno nalazi, pogotovo stoga što se ona iz dana u dan mijenja. Smatram međutim da o tome imaju pravo odlučivati samo i isključivo Katalonci, a sva mišljenja kojima se temeljno pravo naroda na samoodređenje relativizira smatram neprimjerenima samome pojmu demokracije iza kojega se najčešće perfidno skrivaju. U tome pogledu mogu samo cijeniti očitovanje koje je stiglo iz Škotske, zemlje koja se sama 2014. godine referendumski izjasnila protiv odcjepljenja od Ujedinjenog Kraljevstva, no u kojoj nije zbog toga zamrla svijest da odluka o budućnosti nacije, ma kakva u konačnici bila, svoj stvarni legitimitet može graditi samo na stvarnoj volji stvarnih građana, a ne na pragmatičkim preferencijama trenutnih političara uvijek sklonih podržati vlastite interese i/ili stranu koju ocjenjuju jačom odnosno na neki način sebi bliskijom.

I doista žalim, pomalo se i srameći, da Hrvatska nije Kataloniji i u svijet odaslala poruku razumijevanja sličnu onoj škotske političarke Fione Hyslop: „Mi razumijemo i poštujemo poziciju katalonske vlade. Dok s jedne strane Španjolska ima pravo suprotstavljati se neovisnosti, katalonski narod mora imati mogućnosti odlučivanja o vlastitoj budućnosti. To nametanja direktne uprave ne može biti rješenje i trebalo bi zabrinjavati sve demokrate, svugdje.“

POLITIKA BEZ KIČME

Što znači pokazati razumijevanje? Bez sumnje, u situaciji koja je još uvijek daleko od razrješenja, to ne znači nužno ni neposredno priznati gotovost nekoga stanja, no svakako bi predstavljalo čin nepriznavanja nasilnih rješenja i ponudilo stvarniji poticaj traženju modaliteta za ravnopravni dijalog dviju nacija između kojih su izbile tenzije.

Ujedno, to bi predstavljalo i međunarodnu artikulaciju vlastita stava koji, bez obzira na svoj ponajviše simbolički karakter, govori nešto i o onoj strani koja ga izriče. No Hrvatska je odabrala, po ne znam koji put, misliti kako misle njezini jači mentori, propustivši još jednu među već nebrojenim propuštenim prilikama da sebe predstavi kao zemlju možda malu i možda realno slabu, ali ipak zemlju integriteta u kojoj se politika ne vodi bez kičme.

Doista rastužuje to što Hrvatska – umjesto da slijedom principa demokratičnosti na koje se naši političari inače sveudilj pozivaju, ali i slijedom iskustava vlastite ne tako davne povijesti – tako dosljedno preferira pametovati uprazno, i tako dosljedno bira sigurniju poziciju, onu pod skutama od sebe jačih kojima se ne želimo nimalo zamjerati. Taj mentorski kompleks ima i druge manifestacije, jedna od kojih je u javnom prostoru sve prisutnija kritika katalonskoga kao “nacionalističkoga” pokreta. Što se time govori, osim što se peru ruke od svake odgovornosti? Hoće se valjda reći da smo mi sami, ili barem neki od nas (valjda oni koji sebe smatraju pa raznim osnovama superiornima) prerasli „dječje bolesti“ nacionalnog samooformljenja, pa gradeći takvu samozadovoljnu sliku, pozerski i krajnje ne-empatijski zaboravljamo na krucijalnu distinkciju između prava na nacionalno samoodređenje kao civilizacijske potrebe svake nacije i nacionalizma kao oblika sebeljublja koji je ujedno i oblik netrpeljivosti prema drugim nacijama, i koji kao takav predstavlja bolesni ekstrem na kakav se nažalost može naići u svim društvima.

U svijetu u kojemu živimo, civilizirano demokratsko rješenje može biti samo jedno, i to ne samo u slučaju Katalonije nego i u svim drugim srodnim slučajevima: jača strana treba olabaviti čizmu, dapače, izuti je, i ravnopravno razgovarati. Ponuditi izbor demokratskim kanalima, odgovorno i dogovorno pripremiti za to okvire te prihvatiti neizvjesnost, a na koncu i implementirati stvaran rezultat demokratskog odlučivanja. Takva solucija nije nipošto jednostavna, no da je ona ipak moguća potvrđuje primjer Škotske, jasno upućujući na veću produktivnost nenasilnoga pristupa. Škoti su naime ostali u okvirima Ujedinjenog Kraljevstva jer su sami tako odlučili. Odluke, bile takve ili suprotne, legitimno je sporiti ili podržavati, no nije legitimno nasilno ih kršiti.

*Marina Biti je sveučilišna profesorica i spisateljica iz Rijeke, tekst je prenesen s portala onenastupaju.hr

El Clásico ili koju posluku porati Iberijskom poluotoku?

Facebook Komentari