Zli patuljci u Hollywoodu: Današnji seksualni pervertit kao tipičan čovjek sutrašnjice, a današnji tipičan čovjek atipičan pervertit budućnosti

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Seksualnu perverziju, napose još uvijek protuzakonitu, uglavnom držimo poremećajem ili bolešću, što i jest, tj. „parafilija ili atipičan seksualni interes prema stvarima, situacijama i pojedincima“ (DSM-5, 302.9, pri čemu postoje i nekategorizirane, a kategoriziranih je više od 100), a pervertite najčešće zamišljamo kao čudake koje je lako prepoznati.

Već ovdje griješimo, jer kako se većinu kaznenih djela počini čovjek od prije poznat žrtvi (član obitelji, prijatelj, susjed i sl.), a i rijetko bilo kome iz okolice prije počinjenja pada na pamet da bi baš taj čovjek mogao biti počinitelj, tako i seksualne prekršaje i kaznena djela statistički najčešće čine takvi ljudi.

Seksualni pervertiti najčešće nisu nikakvi čudni, čudnovati ili čudovišni ljudi, npr. već samim izgledom, kretanjem, gestama, facijalnim ekspresijama, govorom itd., nego najčešće dobri, pametni, lijepi i brižni članovi obitelji, prijatelji, susjedi i poznanici iz raznih životnih okolnosti žrtve. Oni nisu ljudi s margine, iako su u nekom postotku i sami bili žrtvama seksualnih perverzija, nego su naši dragi sugrađani.

Najnoviji holivudski iskorak u smjeru otkrivanja i priznavanja seksualnih perverzija izmješta pojmovno težište iz starog centra i remodelira ga na nov javan način. Nije to ništa novo ako se sjetimo Romana Polanskog iz kasnih 1970-ih, no zgusnuće nekoliko poznatih slučajeva u tako reći par dana, iako je možda sasvim slučajno, daje čovjeku za misliti. Sve vrvi optužbama za seksualno uznemiravanje i moguću pedofiliju.

Prvo Harvey Weinstein, zatim Kevin Spacey, neki dan Dustin Hoffman, a između njih unazad do Planskog postoji cijeli niz zaboravljenih slučajeva koji su ponovno aktualni do praga pretpostavljanja kontinuiteta i standardne prakse, a ne iznimaka. To da Hollywoodu ništa ljudsko nije strano znali smo od njegovih početaka, a napose od uzleta velikih studija nakon 2. svjetskog rata, ali zadržati neke stvari za sebe, ne kršiti zakon i rješavati stvari na sudu jedna je stvar, a na skandalima činiti sebe-promociju nešto je sasvim drugo.

Pomak iz sfere privatnog i sudbenog u sferu javnog, skandaloznog i marketinškog zaista pridonosi popularizaciji seksualnih perverzija, a zbog moći, utjecaja i slave optuženih dvojbeno je kako će slučajevi sudski završiti što bi moglo negativno i ohrabrujuće utjecati na milijune anonimnih seksualnih pervertita. Licemjerno zgražanje filmske industrije nad svojih „nekoliko trulih jabuka“ pri čemu je jasno da se radi samo o „vrhu sante leda“ još više pogoršava stanje stvarnih ili potencijalnih žrtava (viktimologija ovdje ima posljednju riječ). Ne bi bilo nimalo čudno da se s vremenom ne promijeni i težište same seksualne perverzije do granice vlastitog paradoksa, jer tko nije seksualno perverzan, taj nije niti seksualno normalan što je svakako morbidno.

Nedavno sam zamoljen da među par enciklopedijskih natuknica za „Enciklopediju menadžmenta održivosti“ (u pripremi kod Springer Publishing Company, New York, 2019.) napišem i jednu na temu seksualnog uznemiravanja za koje se nerijetko tvrdi kako je sastavni dio velike većine seksualnih perverzija koje su kaznena djela, te da je često sastavni dio ranih stadija raznih seksualnih perverzija koje su kaznena djela.

Seksualno uznemiravanje poznato i zabranjivano još od antičke Grčke i Rima, ali svoj je novovjekovni proboj u sferu javnosti doživjelo, zanimljivo baš vizualnom umjetnošću, tj. slikom austrijskog slikara Johanna Michaela Nedera (1807.-1882.) „U taverni“ (1833.) na kojoj se jasno vidi kako gost seksualno uznemirava konobaricu. Nasuprot tom proboju organizacije poput EEOC (SAD), UN, EU i sl. od 1970-ih naveliko definiraju i određuju tipove seksualnog uznemiravanja koje su svakako kažnjive.

Rezultati su obećavajući jer se zadnjih desetljeća (1997.-2011.) postotak prijava i tužbi za seksualno uznemiravanje na Zapadu smanjuje, ali brine činjenica da se postotak istih od strane muškaraca povećava. Ipak, dominantan obrazac na radnom mjestu i dalje je nepromijenjen. Tipična žrtva je mlađa žena na početku karijere (79% prijava), tipični zlostavljač je muška, starija i nadređena osoba (51%), a tipična radna okolina su područja bankarstva, financija i trgovine (iako ti slučajevi jedva prelaze 25%). Zanimljivo je također da se više od 40% prijava odbaci kao neutemeljenih što sugerira zlouporabu prijave za seksualno uznemiravanje.

Sama definicija seksualnog uznemiravanja nerijetko zahtijeva eksplicitnu seksualnost uznemiravanja, opetovane i kontinuirane postupke zlostavljača, iako se i implicitna mogu računati pod nekim okolnostima, ali podosta je problematična jer treba jasno razlikovati ne samo seksualno uznemiravanje od ne-seksualnog uznemiravanja (npr. ucjene), nego i uznemiravanje od drugih vrsta seksualnih prekršaja i zlodjela (npr. silovanja).

Poteškoće s definicijom nisu samo pojmovne naravi, nego i praktične jer nalaze svoje primjene u praktičnim situacijama kad o konkretnim slučajevima odlučuju kakva interna tijela u organizacijama ili sudovi. Usprkos manjkavostima seksualno uznemiravanje ima stupnjeve i vrste, primjerice može biti verbalno, tjelesno (facijalnom ekspresijom, gestikulacijom, neprimjerenim dodirom i sl.), implicitno ili eksplicitno itd. U konkretnim slučajevima je dokazivanje „neželjenosti“ takvog čina od strane osobe koja ga trpi često presudno (ako je čin željen ili ponuđen, onda situacija spada ili pod druge prekršaje ili uopće nije uznemiravanje, iako je seksualno, ali nešto drugo seksualno).

Ako se sad vratimo temi u navedenom svjetlu promislimo o najnovijim holivudskim slučajevima, možemo samo pretpostaviti kakav će se cirkus oko toga tek proizvesti, jer teško da će velike filmske kuće propustiti priliku profitirati na spomenutim skandalima što će biti posljedica jednostavnog izračuna štete i vjerojatnih dobrobiti (financijskih i ostalih).

U cijeloj toj zbrci moguće je stvaranje praktičnih proceduralnih i sudskih presedana na koje će se moći pozivati odvjetnici mnogih budućih ne samo seksualnih uznemiravatelja, nego i pervertita svih vrsta, pri čemu će stvarne i vjerojatne žrtve ostati na vjetrometini bez ikakve zaštite i na pragu toga da i same postanu specifična vrsta pervertita koji uživaju u javnom prikazivanju sebe samih kao žrtava seksualnih perverzija. Dakle, situacija bi se mogla doslovno pervertirati u vlastitu pojmovnu i praktičnu perverziju.

Kako se protiv seksualnog uznemiravanja i ostalih seksualnih prekršaja i kaznenih djela bore uspješne kompanije sasvim je jasno, jer su njihove prakse određene ukupnom dugoročnom dobrobiti svih uključenih interesnih dionika pod uvjetom poslovnog uspjeha i stoga možda i temeljem pogrešnih razloga neće tolerirati bilo što a što donosi nepotreban trošak ili ukupnu štetu poslovanju, pa tako niti seksualno uznemiravanja, a zasigurno ne seksualne perverzije.

Nasuprot njima industrije koje ovise o skandalima mogle bi se temeljem sličnog motiva ponašati dijametralno oprečno, tj. tolerirati takvo ponašanje tako dugo dok donosi profit i istovremeno javno ga osuđivati što je također oblik sebe-oglašavanja.

Kako će to svršiti teško je nagađati, ali poučeni dosadašnjim sličnim slučajevima, ne bismo se trebali snebivati da današnji seksualni pervertit završi kao tipičan čovjek sutrašnjice pri čemu će današnji tipičan čovjek postati atipičan pervertit budućnosti.

Facebook Komentari