Stigla još jedna presuda za ništetnost s RBA regionalnim kreditno-štednim uredima iz Graza

Stigla još jedna presuda za ništetnost s RBA regionalnim kreditno-štednim uredima iz Graza!

Nije prošlo ni tri mjeseca od donošenja Lex Škibola a hrvatski oštećenici imaju razloga za zadovoljstvo. Stigla je još jedna presuda o ništetnosti ugovora koje su potpisivani u Hrvatskoj a odnose se na nelegalne i nezakonite kredite s RBA zadrugama iz Austrije.

Podsjetimo, u četvrtak se u Puli održava okrugli stol na temu Lex Škibola, u 19,00 sati u Dvorani Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Riječ je o tribinama koje se održavaju diljem Hrvatske na kojima se oštećenike upoznaje s pravnim mogućnostima poništavanja ugovora koje su potpisivali s austrijskim zadrugama.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj:15 P-269/2016-62

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Maria Bivola iz Zaboka, Naselje Borovčaki 1, OIB: 71862435987, Nade Bivol iz Zaboka, Naselje Borovčaki 1, OIB: 90148323978 i Roberta Bivola iz Zaboka, Naselje Borovčaki 1, OIB: 07223083922, koje zastupa punomoćnica Asja Piplović, odvjetnica u Bujama, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittleres Raabtal eGen, sa sjedištem u Republici Austriji, 8341 Paldau, Paldau 40, OIB: 25376204437, kao pravnog sljednika Raiffeisenbank Kirchberg – Edelsbach eGen, kojeg zastupaju punomoćnici Marko Kallay i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri iz Zagreba, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, očitovanja kao založne isprave te uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, nakon dana 27. rujna 2017. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja Roberta Bivola te zamjenice punomoćnika tuženika Jerke Perice, odvjetnice u Zagrebu, a u odsutnosti ostalih tužitelja i punomoćnice tužitelja, dana 30. listopada 2017.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ugovor o kreditu račun br. 2-04.010641 od 11. listopada 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika kao i očitovanje Javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca ovjereno pod poslovnim brojem OU-561/07 od 5. studenoga 2007. ništavi u cijelosti, a na temelju kojih je isprava vođen ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-746/09 ranijeg Općinskog suda u Zaboku.

II. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju rješenja o dosudi u ovršnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-746/09 ranijeg Općinskog suda u Zaboku temeljem rješenja o ovrsi koje je doneseno na temelju ugovora o kreditu i očitovanja iz toč. 1. izreke ove presude, tako da se ima brisati pravo vlasništva na nekretnini čkbr. 1802/5 upisane u z.k.ul.br. 3189, k.o. Zabok u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela u Zaboku, Općinskog suda u Zlataru sa imena tuženika uz istovremeni upis vlasništva na istoj nekretnini na tužiteljicu Nadu Bivol iz Zaboka, Naselje Borovčaki 1.

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja u dijelu u kojem je tužbenim zahtjevom zatraženo utvrđenje da je ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-746/09 ranijeg Općinskog suda u Zaboku vođen protivno odredbama ovršnog postupka i utvrđenje da je rješenje o ovrsi u istom postupku doneseno na temelju akata koji nisu ovršne ni vjerodostojne isprave.

II. Određuje se vrijednost predmeta spora u ovom predmetu s iznosom od 402.000,00 kn.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 21.240,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

Tužitelji su dostavili ovome sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, očitovanja kao založne isprave i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. U tužbi, između ostalog, navode da je tuženik registriran kao društvo s ograničenom odgovornošću u Republici Austriji i nikad nije bio registriran kao banka u Republici Austriji ni u Republici Hrvatskoj. Tuženik nije nikad imao odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje bankovnih usluga na području Republike Hrvatske, niti Ministarstva financija. Ugovor o kreditu potpisan je u uredu Javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca istog dana kada i očitovanje 5. studenoga 2007, a ne kako to stoji na samom ugovoru – 11. listopada 2007. Na temelju spornih dokumenata tuženik je pokrenuo ovršni postupak kod ranijeg Općinskog suda u Zaboku prijedlogom za ovrhu i ishodio rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovr-746/09 iako priložene isprave nisu ovršne ni vjerodostojne isprave. Pogrešnom primjenom materijalnog prava došlo je do prodaje i dosude nekretnine tuženiku i provođenja nove ovrhe predajom nekretnine koja se vodi pod poslovnim brojem Ovr-742/14. Potpuni gubitak prava na nekretnini za tužitelje predstavlja nesagledivu štetu jer svi žive u toj nekretnini. Tuženik ni tužitelji nisu predmetni kreditni posao prijavili Hrvatskoj narodnoj banci nisi su novčana sredstva prenesena na račun u bankama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, već je novčani iznos kredita isplaćen na ruke korisnika kredita. Smatraju da su ugovor o kreditu i očitovanje kao založna izjava ništetni.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nenadležnosti hrvatskog suda za odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima. Tuženik je pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu pri čemu je mjerodavna odredba 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Prema čl. 27. Zakona o parničnom postupku postoji nadležnost hrvatskog suda za suđenje u sporovima s međunarodnim elementom samo ukoliko je to izričito ugovoreno u međunarodnom ugovoru. U konkretnom se slučaju riječ je o ugovoru o kreditu u kojem nije izričito ugovorena nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, već je ugovorena i nadležnost suda u Feldbachu. Radi se o sporu s međunarodnim elementom budući da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. Prema čl. 46. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima u ovakvim je sporovima s međunarodnim elementom propisana nadležnost suda Republike Hrvatske, ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj, a što u ovom predmetu nije slučaj.

Nadalje je u odgovoru na tužbu tuženik podredno istaknuo da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, a prigovorio je i naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je da bi ugovor o kreditu bio potpisan u uredu javnog bilježnika istog dana kad i predmetno očitovanje jer je ugovor o kreditu potpisan 11. listopada 2007. u Austriji te su korisnici kredita predočili javnom bilježniku zaključeni ugovor o kreditu. Opreza radi, osporio je da bi očitovanje od 5. studenoga 2007. ne bi predstavljalo ovršnu ispravu jer je javnobilježnički akt pročitan i protumačen strankama te odgovara njihovoj pravoj volji. Tuženik nije bio obvezan od kontrolnih institucija za poslovanje i obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj zatražiti odobrenje za obavljanje svoje djelatnosti, sve obzirom da istu nije ni obavljao na području Republike Hrvatske, već u Republici Austriji, u kojoj je imao sve potrebne dozvole. Istaknuo je da se po čl. 20. Općih uvjeta poslovanja tuženika na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje austrijsko materijalno pravo. Smatra da tužitelji moraju dokazati pravni interes za utvrđenjem ugovora ništetnim po čl. 187. Zakona o parničnom postupku. Tužitelji su bili jedino ovlašteni tražiti utvrđenje uknjižbe pravno nevaljanom u zemljišnoknjižnom postupku. Predložio je odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u očitovanje i ugovor o kreditu, ugovor o jamstvu, izvadak iz zemljišne knjige, u ostalu dokumentaciju u prilogu tužbe i u prilogu odgovora na tužbu, saslušao zakonskog zastupnika tuženika Raimunda Klainhansla te tužitelje Maria i Roberta Bivola, kao i svjedokinju Jasenku Crnčec.

Tužbeni zahtjev je u pretežnom dijelu osnovan.

Prigovor nadležnosti nije osnovan, o čemu je već odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-1971/16 od 22. ožujka 2016. jer je po čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15) dodana odredba čl. 19.l. kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako je prebivalište tužitelja u Zaboku, to je ovaj sud nadležan u predmetnoj pravnoj stvari. U tom smislu propisuju i čl. 8. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (“Narodne novine” broj 72/17, u daljnjem tekstu ZNUK), koji je tijekom postupka stupio na snagu.

Nije bila sporna činjenica da je prijenos prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini izvršen temeljem rješenja o dosudi iz ovršnog predmeta ranijeg Općinskog suda u Zaboku poslovni broj Ovr-746/09, a što proizlazi i iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige.

Tužitelj Robert Bivol je iskazao da je imao u Erste banci hipotekarni kredit, bio je poštar i tako je nosio poštu i Branislavu Janjaninu. Jednom prilikom mu je imenovani Branislav Janjanin rekao da ima dobre kredite iz Austrije gdje se ne provjerava kreditna sposobnost i gdje je važna samo procjena kuće i da se kuća nalazi bliže centru. Pristao je na navedenu ponudu te mu je Branislav Janjanin složio sve papire za kredit, a prethodno mu je iste papire predao. On je napravio procjenu i sam je predao papire za njegov kredit. Nakon četiri mjeseca je k njemu došla Ivanka Kranjc. Tada ju je prvi put vidio. Došla je pred kuću i na terasu kuće, pogledala, u kuću nije ulazila i rekla da im je kredit odobren. Po proteku tri do četiri tjedna stigao je kod njih direktor tuženika koji je saslušavan na glavnoj raspravi uz prevoditelja i Ivanka Kranjc i tada su ušli u kuću i rekli da je kredit odobren. Ivanka Kranjc je poslala ugovor o kreditu Branislavu Janjaninu, koji je dao prevesti navedeni ugovor. Iste je ugovore vraćao Ivanki Kranjc, ne zna zašto. Preuzeli su ugovore u Čakovcu kod javnog bilježnika i dobili jedan primjerak tog ugovora. Dobili su poziv za dolazak u Čakovec kod javne bilježnice Jasenke, tamo ih je vozio Branislav Janjanin te su sve primjerke ugovora potpisali kod javnog bilježnika negdje oko 18,00 sati popodne. Bili su prisutni tužitelji, njegova bivša zaručnica Ksenija Špoljar i javna bilježnica. Branislav Janjanin nije bio prisutan tome. Bila je prisutna i suradnica javne bilježnice koja je slagala papire. Nitko drugi nije bio prisutan njihovom potpisivanju ugovora. Bilježnica ih je upozorila da kredit moraju plaćati da ne bi izgubili nekretninu, a ugovori su već bili u tom trenutku u uredu javnog bilježnika potpisani i “poštambiljani” od strane tuženika. Išao je u Austriju po novce. Tražio je 50.000 EUR kredita, a oni su digli iznos na 53.000 EUR time da su 3.000 EUR uzeli sebi za svoje troškove. U Austriji u jednoj prostoriji unutar zgrade banke direktor tuženika Raimund Klainhansl izvadio je novce iz ladice i predao 37.000 EUR koje je tužitelj primio u nazočnosti tog direktora i Ivanke Kranjc. Kako je imao kredit kod Erste banke u iznosu od 35.000 EUR i hipoteku, uspio je zatvoriti taj kredit i ishoditi brisanje navedene hipoteke u korist Erste banke iako je Erste banka tražila i naplatu od 4% za zatvaranje kredita. Nakon što je riješio papire u gruntovnici, faksirao je Ivanki Kranjc, koja je inače iz Ptuja, novi izvadak iz zemljišne knjige. Za tri tjedna je išao u Austriju po drugi dio novca te je na isti način u prisutnosti istih osoba kao i prvi put primio daljnji iznos od 13.000 EUR. Nije bio jedini, već je cijela grupa putovala u Austriju po novce te je cijeloj grupi Ivanka Kranjc na kraju platila večeru. Plaćao je kredit po 500 EUR Ivanki Kranjc na ruke svaki mjesec i to tako da je ona 3 ili 4 puta došla u Zabok ili joj je novce predavao na naplatnim kućicama u Zaprešiću. Ona je na čistom papiru potvrdila primitak njegovih novaca. Navedenu potvrdu nema. Inače je Ivanka Kranjc svaki mjesec dolazila u Zabok. Naknadno je platio još 67.000 kn Martini Liković po nalogu Ivanke Kranjc i za navedeni iznos novca ima potvrdu, a to je bilo 2012. godine. Naime, Ivanka Kranjc im je rekla da će im pomoći, kad ih je već u to uvalila. Rekla je da im nudi kredit kod neke švicarske banke za manju kamatu kako ne bi imali problema. To nije realizirano. U više navrata je isplaćivao tih 67.000 kn i to na primjer uplatama 1.000 EUR, zatim uplatama od 25.000 kn za verificiranu policu osiguranja i sl. U tri godine je uplatio na ime predmetnog kredita sigurno 7.000 EUR time da ima dokaz samo za 1.000 EUR. Ima dokaz za iznos od oko 3.000 EUR kojeg je uplaćivao u Sloveniji kod NLB banke. Novce je preko granice prenio bez potvrde i nitko ga za to nije pitao. I danas se ovrhom naplaćuje od njegovog brata i od majke 400,00 kn mjesečno. Ima ustege putem ovrhe i to radi naplate spomenutih 67.000 kn jer je isti novac pozajmljivao od trećih osoba. Brat je također plaćao 200 EUR na određeni račun iako ne zna kome i to u Raiffeisen banci jer je tamo bila najmanja provizija. Uplaćivao je 200 EUR mjesečno cijelu prošlu godinu. Kako je dvije godine nakon zaključenja ugovora o kreditu ispalo da nisu ništa platili od kredita, počeo je svaki mjesec ili svaki drugi mjesec plaćati određeni novčani iznos u slovenskoj banci NLB i to u Sloveniji. Tako je uplatio 3.000 – 4.000 EUR, a gospođa u toj slovenskoj banci mu je rekla da te novce uplaćuje na nečiji privatni tekući račun. Ipak je nastavio plaćati. U Austriji je dobio potvrdu za isplatu primljenih novaca time da je jedna potvrda ostala njima, a jedna njemu. Kad u Hrvatskoj traži kredit obavezno mora popuniti obrazac zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju za kredit u Austriji nije potpisao nikakav zahtjev. Ivanka Kranjc je bila posrednik tuženika, a Branko Janjanin je bio posrednik Ivanke Kranjc. Njih dvoje nisu bili djelatnici banke, a to je saznao u banci u Austriji kod isplate novaca. Branko Janjanin mu nikakvom iskaznicom nije potvrdio da bi bio ovlašten od banke za prikupljanje papira za kredit. To nije od njega niti tražio. Branku Janjaninu predao je platne liste za njih troje tužitelja odnosno za majku izvadak od mirovine. U to vrijeme je imao primanja oko 4.500,00 kn mjesečno, a uz ustege mu je isplaćivano od 2.000,00 do 2.300,00 kn mjesečno. Njegovom bratu je od plaće nakon ustege isplaćivano oko 1.000,00 kn, a majka je imala oko 1.700,00 ili 1.800,00 kn mjesečno mirovinu. S takvim primanjima nije u Republici Hrvatskoj mogao dobiti kredit. Za predmetni kredit je prevagnula lokacija nekretnine i njezina procjena od oko 200.000 EUR. Branko Janjanin mu je također spominjao da Nijemci i Austrijanci za odobrenje kredita traže određenu štednju od 2 do 3 ili 5.000 EUR te ga je pitao ima li on kakvu štednju. Rekao je da nema, a on mu je odgovorio da će onda to on riješiti. Valjda je napisao da ima štednju, ali taj dokument nije vidio. Jedini dokument koji je vidio u vezi kredita je ono što je vidio u Čakovcu. Njegovo postupanje u vezi predmetnog kredita nije bilo u skladu sa zakonom. Iznos od 67.000 kn uplatio je Martini Liković za tu drugu investiciju od strane švicarske banke koja mu je ponuđena. Nitko ga nije upozoravao niti bilo što govorio o kamatama. Inače po sjećanju mu je kamata kod Erste banke iznosila sigurno 9% godišnje. Nije bio upozoren da se u Austriji zatezne kamate pripajaju glavnici, a bez obzira koliko je plaćao, stanje duga je uvijek 50.000 EUR. Nitko ga nije upozorio da je u to vrijeme uobičajena kamata u Austriji iznosila 2% godišnje.

Tužitelj Mario Bivol je Ivanu Kranjcu jednom vidio kroz prozor svoje kuće kada je bila s još dvojicom muškaraca ispred njihove kuće. U Čakovcu je bio s bratom, majkom, Ksenijom Špoljar, a vozio ih je Branislav Janjanin. On nije bio prisutan u javnobilježničkom uredu. U uredu su bile javna bilježnica i tajnica. Prvi put je vidio Raimunda Kleinhainsla prošli put na glavnoj raspravi. Ovrhom mu se usteže iznos od 1/3 mirovine i to 400,00 kn mjesečno na ime predmetnog duga od 2013. ili 2014. godine. Do tada je samo njegov brat plaćao predmetni kredit, a ne majka ili on. Kad su počele ovrhe, posebno je još uplaćivao po 200 EUR mjesečno tijekom 7 ili 8 mjeseci prošle godine i to više ne plaća. U tih 7 ili 8 mjeseci u Raiffeisen banci je uplaćivao na IBAN kojeg mu je poslala odvjetnica Majda Damjanović putem e maila i tražila da još nešto dodatno plaća povrh 400 kn mjesečno kako bi se ovrhe smirile. To je bilo tih 200 EUR mjesečno. Bankovna službenica mu je kod uplate tih iznosa po 200 EUR navela da račun na koji plaća nije bankovni račun. Međutim, platio je na taj račun, da ne moraju van iz kuće. Kod javnog bilježnika bili su u večernjim satima, upozorila ih koliko iznosi glavnica, da mogu izgubiti nekretninu ako ne budu plaćali, nakon toga su kod javne bilježnice potpisali i police osiguranja na milijun kuna, a tih dokumenata nemaju. Ne zna tko je danas vlasnik njihove kuće, ali mama ju je naslijedila nakon očeve smrti. Ako nije mama, onda je banka.

Zakonski zastupnik tuženika Raimund Kleinhansl je iskazao da su načelno svi ugovori o kreditu zaključeni u Austriji, a svi ostali dokumenti vezani uz odgovarajuće upise u zemljišne knjige ovjereni su u Čakovcu kod javne bilježnice Jasenke Crnčec. Ugovori o kreditu se ne ovjeravaju kod javnog bilježnika, ugovor je potpisan između predstavnika -zastupnika uprave tog društva i korisnika kredita s druge strane, a isplata sredstava je obavljena također u Austriji. Prvo je, dakle, jedan određen iznos isplaćen i nakon određenog vremena ostatak, dakle sveukupno je isplaćeno u Austriji. Preko 100 godina posluje banka, naravno da imaju odobrenje u Austriji za obavljanje bankarskih poslova i sve poslove koje obavlja banka, također imaju odobrenje za davanje kredita u inozemstvu, međutim, ovdje se radi o tuzemstvu odnosno o isplaćenim kreditima u Austriji. Zbog toga nije postojala nikakva potreba ishođenja bilo kakvog odobrenja u Hrvatskoj od Hrvatske narodne banke. Svi ugovori o kreditu su zaključeni na jednak način. Prvih godina sve poslove i sve isprave koje imaju veze za zemljišnim knjigama potpisivali su i ovjeravali kod javne bilježnice Jasenke jer su ju poznavali i nisu htjeli mijenjati javnog bilježnika pa su sve to htjeli kod nje obavljati. Nazočni su uvijek bili Franc Trummer, direktor tuženika, koji je umirovljenik i on. Obojica su bili onda direktori. Ugovor o kreditu potpisali su Trummer i on.

U skladu s čl. 265. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) sud je saslušao samo tužitelje Roberta i Maria Bivola, a ne i tužiteljicu Nadu Bivol jer su tužitelji zbog njezine bolesti odustali od dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem.

Svjedokinja Jasenka Crnčec je iskazala da se zbog proteka 10 godina ne sjeća stranaka predmetnog ugovora niti se sjeća konkretnog ugovora. Ne sjeća se ničega niti u vezi okolnosti navedenog ugovora. Kad je primila poziv u ovom predmetu, pogledala je svoj spis od prije 10 godina i vidjela da je to njezin spis. Radilo se o očitovanju kojim su stranke dozvolile zasnivanje založnog prava na nekretnini. Ne sjeća se jesu li stranke u njezinom uredu potpisale predmetni ugovor, ali su sasvim sigurno u njezinom uredu potpisale očitovanje. U njihov ured su inače u uobičajenoj proceduri stranke donosile ugovore ili su ih poslale poštom ili su ih poslale po svom odvjetniku ili po nekoj drugoj stranci. Pojedini ugovori o kreditu su potpisivani u njezinom uredu, a pojedini nisu. Međutim, uvijek su u njezinom uredu sve stranke parafirale svaku stranicu ugovora i svaku stranicu ovjerenog prijevoda. Stranke nisu u više navrata dolazile u njezin ured. To znači da su prethodno komunicirali sa strankama u vezi angažiranja prevoditelja kojeg su nekad angažirale same stranke, a ponekad su to prepustile njima pa su u tom slučaju angažirali nekog s područja Čakovca jer im je to bilo najjednostavnije. Kad bi sve utanačili i dogovorili, pozvali bi stranke u njezin ured gdje su se ugovori od riječi do riječi čitali strankama, nakon čega su mnoge stranke odustale od zaključenja ugovora, a mnoge stranke im se nisu niti javile. Stranke su joj znale, prije nego su došle u ured, faksirati ili poslati e mailom primjerak ugovora i preslik osobne iskaznice, a ako su stranke njih angažirale za obavljanje prijevoda, u svakom slučaju je nastojala strankama prije nego dođu u ured, taj prijevod na određeni način dostaviti kako bi bile upoznate sa sadržajem ugovora odnosno prijevoda. Povrh toga su sve to još jednom prolazile nakon što su stranke pristupile u ured i nakon što su dostavile original dokumentacije. Isticala je strankama da su strane banke puno fleksibilnije u uvjetima od njihovih banaka i da sigurno neće odmah u ovrhu po zakašnjenju, ali da je važno da se oni javljaju tim bankama. Kad navodi “stranke” pri tome misli na stranku kao korisnika kredita jer je ta osoba njoj stranka, a predstavnici banaka nisu dolazili u njezin ured. Ugovori o kreditu unaprijed su bili potpisani od banke odnosno banka je na iste stavila datum i potpis predstavnika banke. Njezin prijatelj je dobio kredit od takve strane banke i ona isprva mogla vjerovati da je to moguće, a potom su i ostali ljudi dolazili i drugi ugovori, a pretpostavlja da je banka nju preporučivala strankama. Kasnije je to krenulo i po drugim gradovima, a u početku je imala stranku iz Makarske. Prethodno je proučavala propise i konzultirala se s gruntovnicom te je utvrdila da ne postoje zapreke da ovjerava takva očitovanja koja su podobna za gruntovnu provedbu. U početku su joj čak dolazili i predstavnici banaka, odnosno neke je i upoznala, ali je u svakom slučaju tražila izvadak iz sudskog registra kako bi utvrdila tko je osoba ovlaštena za zastupanje banke. Neke banke su joj donosile i punomoći npr. za ovlaštenje za podizanje rješenja o uknjižbi. Međutim, takve punomoći nije upotrebljavala jer su joj stranke davale punomoć za gruntovnicu u Čakovcu. Stranke su parafirale svaku stranicu ugovora, a ako je ona obavljala i prijevod, tražila je da joj stranke sve stranice prijevoda parafiraju. Što se tiče tzv. “posrednika” između banaka i stranaka navela je da poznaje gospođu Kranjc koja je u njezin ured došla prvi puta kad je došao i predstavnik banke, znala je njemački jezik, olakšavala im je komunikaciju, a dozvoljava da je ona ponekad donijela ugovor u njezin ured. Ponekad je čak i njezin zet i to dva, tri puta donio ugovor u ured. Sjeća se da je bila jedna “posrednica” iz Čakovca. S njom nije komunicirala odnosno rekla joj je da niti zna tko je ona niti može s njom komunicirati jer smije komunicirati samo s strankama. Ne zna kako su stranke dolazile do banaka, a čim bi joj došao neki ugovor u ured, odmah bi kontaktirala stranke. Te se osobe, međutim, nisu predstavljali kao posrednici. Zna također da se jedna osoba prezimenom Dujmić također pojavljivala u tim poslovima. Predstavnici banaka uglavnom nisu dolazili u njezin ured. Ne poznaje osobu imenom Raimund Kleinhansl, ali možda je bio u njezinom uredu, a možda i ne. Kad su ugovori bili potpisani, ne zna tko ih je slao bankama. Kad je bilo više stranaka, znalo se dogoditi da su ostale stranke jednoj stranci dale punomoć za obavljanje poslova u banci, svakako je stranke upozoravala da moraju dati upisati hipoteku, a u početku dok nije bilo elektroničke dokumentacije, znala je moliti stranku da joj dostavi gruntovni izvadak s upisanom hipotekom. Na ugovorima o kreditima je kao mjesto sklapanja kredita bilo navedeno određeno mjesto u Austriji. Isprva je i oznaku mjesta sklapanja ugovora čitala strankama, a kad se promijenio Zakon o bilježništvu, koji im je davao mogućnost da se ne čita izričito svaka riječ u ugovoru, tada je to i konstatirala, a prethodno je pitala stranke je li potrebno čitati cjelokupni ugovor. Svoje očitovanje uvijek je čitala strankama u cijelosti. Nekad su stranke znale reći da nisu dogovorile s bankom određeni iznos koji je pisao u ugovoru ili rok otplate ili visinu anuiteta, nakon čega su znale reći da nema veze, a znala im je reći da mogu s bankom dogovoriti i drukčije. To su ipak bili iznimni slučajevi. Uglavnom, stranke su jako dobro bile upoznate sa anuitetima, rokovima, plaćanja, kamatama i glavnicom.

Uvidom u ugovor o kreditu račun br. 2-04.010.641 (ovjereni prijevod) od 11. listopada 2007. utvrđeno je da je isti zaključen između korisnika kredita Roberta Bivola, Ksenije Špoljar i Nade Bivol te jamca Maria Bivola i Raiffeisenbank Kirchberg – Edelsbach kao kreditora za iznos kredita od 53.000 EUR uz aktivnu kamatu od 8,25% godišnje te zateznu kamatu od 5% godišnje, uz naknadu za obradu od 2.130 EUR, uz ugovoreno vraćanje kredita u 204 mjesečne rate u paušalnom iznosu od po 492 EUR svakog 20. dana u mjesecu, počevši od 20. prosinca 2007. Efektivna godišnja kamatna stopa iznosi 9,4%, a ukupno opterećenje iznosi 100.451,59 EUR. Kao instrument osiguranja ugovoreno je između ostalog, jamstvo Maria Bivola i založno pravo u visini od 53.000 EUR na nekretnini upisanoj u z.k.ul.br. 3189, čkbr. 1802/5, k. o. Zabok.

Uvidom u prijevod izvatka iz sudskog registra za tuženika na listu br. 71 spisa utvrđeno je da je tuženik pravni sljednik trgovačkog društva koje je s tužiteljima zaključilo ugovor o kreditu koji je predmet ovoga postupka.

Uvidom u očitovanje Javne bilježnice Jasenke Crnčec poslovni broj OU-561/07-2 od 5. studenoga 2007. utvrđeno je da je imenovana sudjelovala istoga dana u očitovanju, u nazočnosti tužitelja i Ksenije Špoljar u sastavljanju očitovanja nakon što su joj korisnici kredita predočili predmetni ugovor o kreditu, ugovor o jamstvu, prijevode istih po stalnom sudskom tumaču za njemački jezik, izvadak iz zemljišne knjige i nakon što su imenovani zatražili javnobilježničko očitovanje. Istim je utvrđeno da je Nada Bivol kao založni dužnik izdala tabularnu izjavu za upis prava zaloga na predmetnoj nekretnini za iznos kredita s kamatama, troškovima i naknadama, uz zabilježbu ovršivosti tražbine i zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja iste. Korisnici kredita i jamac ujedno su ovlastili davatelja kredita na neposrednu ovrhu na predmetnoj nekretnini, odnosno cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim tražbinama radi naplate tražbine po predmetnom kreditu. Isto je očitovanje kao javnobilježnički akt pročitan i protumačen strankama te su istog potpisali.

Tužitelji imaju pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 187. ZPP-a u ovom postupku jer se isto neposredno odražava na stanje u zemljišnoj knjizi i to na samo pravo vlasništva predmetne nekretnine tužiteljice Nade Bivol te na obveze tužitelja kao korisnika kredita i jamca temeljem spornih pravnih poslova.

Prema čl. 3. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (“Narodne novine” broj 72/17, u daljnjem tekstu ZNUK) propisano je da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika.

Prema čl. 4. ZNUK javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u vezi s ništetnim ugovorom iz čl. 3. istog zakona je ništetan.

U skladu s čl. 10. ZNUK ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima u smislu tog zakona kao i pravni poslovi između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sklopljeni do dana stupanja na snagu tog zakona (do 29. srpnja 2017.) koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima iz čl. 1. st. 1. tog zakona, ništetni su od trenutka njihova sklapanja s posljedicama iz čl. 7. ZNUK. Dakle, isto se proteže i na konkretni ugovor o kreditu iz 2007. godine, kao i na predmetno javnobilježničko očitovanje.

Po čl. 2. ZNUK “neovlašteni vjerovnik” označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjima odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i /ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske.

Nije sporna činjenica da je tuženik pravna osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, da predmetni ugovor o kreditu ima međunarodna obilježja jer je zaključen između austrijskog trgovačkog društva i osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj kao korisnicima kredita. Također nije bila sporna činjenica da tuženik nije raspolagao nikakvim suglasnostima ni odobrenjima nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj za stavljanje ponuda ili pružanje usluga odobravanja kredita jer je tuženik smatrao da ih nije trebao ni ishoditi, tvrdeći da nije obavljao takvu svoju djelatnost u Republici Hrvatskoj.

Sporna je činjenica je li tuženik nudio ili pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaze tužitelja i svjedokinje Jasenke Crnčec, kao logične, uvjerljive i okolnosne, time da je iskaz svjedokinje ocjenjivan u smislu općih podataka vezanih uz postupke sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom, u vezi čega je imenovana svjedokinja sudjelovala u brojnim javnobilježničkim poslovima jer se konkretnog slučaja zbog proteka vremena nije sjećala osim po uvidu u spis.

Iskaz zakonskog zastupnika tuženika u pogledu odlučnih činjenica mjesta i vremena sklapanja ugovora o kreditu, sud nije prihvatio. Dio njegovog iskaza da su svi ugovori o kreditu sklopljeni u Austriji suprotan je iskazima tužitelja, a isti je suprotan i iskazu svjedokinje Jasenke Crnčec koja je u tom dijelu iskazala da su neki ugovori već bili potpisani kad su dostavljeni u njen ured, a neki ne. Osim toga, iskazala je da ne poznaje osobu pod imenom Raimund Kleinhansl.

Iz iskaza tužitelja Roberta Bivola, tužitelja Maria Bivola i iz konteksta iskaza svjedokinje Jasenke Crnčec utvrđeno je da su u Republici Hrvatskoj postojale osobe u funkciji posrednika tuženika. Tužitelj Robert Bivol je i saznao za mogućnost dobivanja kredita kod tuženika preko Branislava Janjanina u Republici Hrvatskoj i to u Zaboku, što znači da mu je imenovani za tuženika ponudio predmetni kredit. Osim toga, u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sudjelovala je i Ivanka Kranjc, kojoj su za tuženika slani ugovori o kreditu i koja je i organizirala grupni odlazak korisnika kredita autobusom iz Republike Hrvatske u Austriju radi preuzimanja kreditnih sredstava. Istoj se osobi i isplaćivao određeni novčani iznos po toj osnovi od strane tužitelja. Prema tome, nedvojbeno je da je tuženik preko osoba iz Republike Hrvatske nudio usluge odobravanja kredita.

Nadalje je sporna činjenica je li predmetni ugovor o kreditu zaključen u Republici Hrvatskoj, a što je odlučna činjenica za primjenu čl. 3. st. 1. ZNUK.

Prema čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Prema čl. 292. st. 1. ZOO-a kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane. Prema čl. 1022. st. 1. ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Iz prethodno citiranih odredbi jasno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kad su istog potpisale sve ugovorne strane.

Iako se po čl. 252. st. 2. ZOO-a smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima sjedište, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj. Međutim, tužitelji su dokazali suprotno. Bez obzira što u ugovoru stoji da je isti zaključen u Edelsbachu u Austriji, iz rezultata dokaznog postupka je utvrđeno da u tom mjestu ispravu o ugovoru nisu potpisale obje ugovorne strane, što znači da tamo ugovor nije ni sklopljen, a posljedično da nije sklopljen ni na dan 11. listopada 2007. koji datum nosi.

Iz iskaza svjedokinje Jasenke Crnčec utvrđeno je da su u svakom slučaju korisnici kredita u njenom javnobilježničkom uredu parafirali svaku stranicu ugovora i ostale dokumentacije, bez obzira jesu li prethodno potpisali sam ugovor o kreditu. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da nikakav zahtjev za kredit nisu potpisali, već su ugovor potpisali u Čakovcu u uredu Javne bilježnice Jasenke Crnčec, gdje su i preuzeli ugovor i prvi puta vidjeli dokumentaciju vezanu uz kredit, a da je ugovor prethodno Ivanka Kranjc poslala Branislavu Janjaninu koji ga je dao prevesti i doveo same stranke u Čakovec. Navedeno potvrđuje da su tužitelji, kao korisnici kredita i druga ugovorna strana, ugovor o kreditu potpisali u Republici Hrvatskoj, čime je u skladu s čl. 292. st. 2. ZOO-a ugovor o kreditu sklopljen. Istim se također nalazi utvrđenim da su glavninu poslova vezanih uz ugovor o kreditu obavljale osobe koje su očito bile u određenim pravnim odnosima s tuženikom jer sve te radnje logično ne bi obavljale, niti bi ugovor o kreditu bio sklopljen, da za to nisu imale ovlaštenje tuženika i svoj interes.

U pogledu prigovora tuženika mjerodavnom pravu, valja reći da je prema čl. 8. st. 2. ZNUK propisano da je za ništetne ugovore u smislu tog zakona mjerodavno pravo Republike Hrvatske, a sud će po tužbi za utvrđenje ništetnosti ugovora, ne ispitujući postojanje drugim zakonima propisanih pretpostavki o mjerodavnosti prava u odnosu na mjesto sklapanja ugovora, primijeniti ZNUK.

U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva u primjeni je čl. 7. ZNUK, u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a sud je ocijenio osnovanim i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja usmjeren na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

Kako je utvrđeno da je predmetni ugovor ništetan, uslijed kojeg nije moglo biti upisano predmetno pravo u zemljišnu knjigu, sud je naložio uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kakvo je bilo u zemljišnim knjigama prije stupanja stranaka u ovaj ugovorni odnos.

Slijedom navedenog, sud je po čl. 3. st. 1., čl. 4. i čl. 7. ZNUK prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kako je to naznačeno u izreci ove presude.

No, tužbeni zahtjev tužitelja postavljen je u jednom dijelu na način da u sebi sadrži i dio koji se odnosi na utvrđenje činjenica, za što ne može postojati ni pravni interes tužitelja. Naime, po čl. 187. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave, što ne uključuje utvrđenje činjenice o zakonitosti provođenja ovršnog postupka odnosno činjenice jesu li u trenutku provođenja ovršnog postupka određene isprave bile ovršne ili vjerodostojne isprave te je u tom dijelu tužba odbačena.

Sud je odredio vrijednost predmeta spora s iznosom označenim u tužbi u skladu s čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a, bez obzira na protivljenje tuženika, a temeljem čl. 27. i 31. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine” broj 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 110/15), obzirom da se radi o parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manja od 10.000,00 kn.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 3. u svezi čl. 155. ZPP-a jer tužitelji nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužiteljima sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), dosudio trošak koji se odnosi na trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 – 500 bodova), trošak zastupanja na ročištu 7. travnja 2017. (Tbr. 9/1 – 500 bodova), što ukupno iznosi 1.000 bodova odnosno 10.000,00 kn. PDV na taj iznos jest 2.500,00 kn, što ukupno iznosi 12.500,00 kn.

Tužiteljima pripada i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 4.370,00 kn, što ukupno daje parnični trošak od 21.240,00 kn.

Tužitelji ničim nisu dokazali visinu materijalnih troškova, a ne pripada im ni trošak izbivanja njihove punomoćnice iz pisarnice jer isti trošak nije ocijenjen neophodnim troškom u smislu čl. 155. ZPP-a budući da u sjedištu suda ima dovoljan broj odvjetnika koje su mogli angažirati te ovaj trošak nije dužan snositi tuženik.

Po čl. 154. st. 3. ZPP-a tuženiku ne pripada parnični trošak te je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan u cijelosti.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 30. listopada 2017.
Sutkinja
Karolina Balen, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u Zagrebu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:
1. Odvjetnica Asja Piplović, Buje, Istarska 22, uz rješenje o pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 4.370,00 kn
2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III
3. eOglasna ploča suda
Za točnost otpravka – ovlaštena službenica
Agata Šutina

Facebook Komentari