Šef Rosnjefta: Želimo ući u Inu. Ako se to dogodi, točno znam i što ćemo s rafinerijama u Sisku i Rijeci!

Prošloga četvrtka, na dan kad se velika skupina hrvatskih poduzetnika pod vodstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović okupila u Moskvi na Rusko-hrvatskom gospodarskom forumu, i Igor Sečin pojavio se na forumu. Ali ne moskovskom, nego onom u Veroni.

U tom talijanskom gradu održavao se jubilarni deseti Euroazijski gospodarski forum, a čelni čovjek Rosnjefta – najveće svjetske naftne kompanije čije dionice kotiraju na burzi – na njemu je bio ključni govornik. To i ne čudi.

Ako ijedna kompanija svojim poslovanjem utjelovljuje ideju euroazijske gospodarske integracije, onda je to baš Rosnjeft. Ta kompanija pod Sečinovim vodstvom je u svega nekoliko godina od regionalnog ruskog igrača kroz niz uspješnih akvizicija i golemi investicijski ciklus izrasla u svjetskog “supermajora” te predvodnika industrije po proizvodnji, dokazanim rezervama i tempu rasta. Rosnjeft danas obuhvaća gotovo pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte te oko 40 posto udjela u ukupnom volumenu nafte proizvedene u Rusiji. Sa 65 milijardi dolara godišnjih prihoda i po toj kategoriji spada među 50 najvećih svjetskih kompanija, s time da bi uz nešto veće cijene nafte taj iznos bio značajno veći.

S ciljem da internacionalizira svoje poslovanje, tvrtka vrlo agresivno širi svoje poslovanje, kako geografski, tako i na vrijednosnom lancu. Provode se proizvodni projekti u prekomorskim zemljama, Vijetnamu, Venezueli, Brazilu, Kanadi, Turkmenistanu, Sjedinjenim Američkim Državama… Nedavnim ulaganjem u nalazišta i ključni naftovod na području iračkog Kurdistana Rosnjeft je osigurao pristup novoj proizvodnoj bazi na području Bliskog istoka.

S druge strane, golem novac Rosnjeft je uložio u razvoj i modernizaciju svoje imovine u tzv. downstream segmentu prerade i trgovine derivatima. Značajno su unaprijeđena postrojenja u Rusiji, poput velike rafinerije u crnomorskom Tuapseu, no i kupovali imovinu u drugim zemljama, kao što je golemi indijski Essar Oil koji je Rosnjeft nedavno preuzeo u konzorciju s još nekoliko tvrtki. U Njemačkoj, pak, kroz vlasničke udjele u tri postrojenja Rosnjeft kontrolira oko 12 posto ukupnog rafinerijskog kapaciteta te države. Taj streloviti poslovni razvoj pratila je i evolucija Rosnjeftove vlasničke strukture. Nekoć stopostotno vlasništvo ruske države, danas je reducirano na 50 posto, a ostatak drži skupina velikih međunarodnih partnera. Oko 20 posto u vlasništvu je britanskog BP-a, a ostatak je podijeljen između katarskog državnog investicijskog fonda, švicarskog Glencorea – vodećeg svjetskog trgovca sirovinama, te CEFC-a – najveće privatne kineske energetske kompanije.

Sečinova poslovna vizija utoliko se čini poprilično jasno definirana: Rosnjeft bi se horizontalno trebao širiti kao platforma za spajanje euroazijske energetske potražnje i golemih ruskih energetskih resursa s jedne, a s druge strane vertikalno rasti kao interkontinentalni integrirani energetski koncern. Odraz takve strategije jest i nedavn aobavijest kako će predsjenik Nadzornog odbora tvrtke postati bivši njemački premijer Gerhard Schröder koji je bio i jeda od govornika na Veronskom forumu. Zajedno sa Sečinom i bivšim talijanskim premijerom i šefom Europske komisije Romanom Prodijem tamo je govorio o štetnosti utjecaja europskih sankcija na gospodarske odnose s Rusijom. Hrvatskih predstavnika u Veroni nije bilo, no interesa Rosnjefta za Hrvatsku jest.

Kad je Sečin prije tri godine posjetio Hrvatsku, sastao se s premijerom Milanovićem i odaslao jasnu poruku kako je u toj strategiji Hrvatskoj otvorena mogućnost da zauzme važnu regionalnu poziciju. Ta ponuda ostala je bez ikakvog konkretnijeg odgovora s hrvatske strane, no težnje Rosnjefta za poslovanjem u Hrvatskoj nisu oslabile. Dapače, tvrtka je danas spremna ući u vlasničku strukturu hrvatske naftne kompanije Ine.

Taj interes tijekom ekskluzivnog razgovora na marginama foruma u Veroni potvrdio je i sam čelnik Rosnjefta. Koncentriran u odgovorima te očito iznimno dobro informiran o događajima u Hrvatskoj, Sečin nije precizirao detalje takvog eventualnog aranžmana, no više je puta naglašavao želju za strateškim partnerstvom s hrvatskom Vladom te izričito naveo da bi, u slučaju da Rosnjeft uđe u vlasničku strukturu Ine, obje njezine rafinerije bile modernizirane i nastavile s proizvodnjom.

Ranije ove godine na ekonomskom forumu u St.Peterburgu upozorili ste na nestabilnost svjetskog naftnog tržišta te ustvrdili kako bi cijene nafte mogle ostati niske još dugo. Danas se cijene kreću u rasponu od 50 do 60 dolara po barelu, no u svojim planovima za 2018. planirate prosječnu cijenu barela od oko 40 dolara. Na čemu temeljite tako konzervativne prognoze?

– Tradicionalno se držimo konzervativnog pristupa u planiranju i spremni smo na poslovanje u uvjetima niskih cijena nafte. Osim toga, čak i u slučaju da cijena nafte sljedeće godine nadmaši ovogodišnju prosječnu cijenu godine, bit će to samo za vrijednost inflacije. Ovakav pristup temelji se na našem dugogodišnjem iskustvu i planiramo ga se držati i u budućnosti.

Inače, naši poslovni planovi i prognoze kretanja cijene nafte uvijek obuhvaćaju više mogućih scenarija. Smatramo da je razumno donji stresni scenarij usuglasiti s donjim scenarijem Ministarstva gospodarskog razvoja Ruske Federacije, prema kojemu će prosječna cijena nafte marke Urals biti 35 dolara za barel.

Kada analiziramo situaciju u državama članicama OPEC-a, vidimo da na tržištu postoji više od milijun barela nafte dnevno iznad potražnje. U slučaju da se situacija vrati povijesnim prosječnim trendovima, onda cijena nafte od 60 dolara za barel može biti sasvim realna za gornji scenarij.

Stječe se dojam da je tržišna situacija iznimno neizvjesna…

– Glavni igrači na globalnom tržištu i druge burzovno listane naftne kompanije naglašeno prate kratkoročne cjenovne indikatore te na kraju i računaju spekulativnu volatilnost u svojim planovima ulaganja. To je vrlo opasno. Od 2014. do 2016. godine ulaganja velikih kompanija u istražno bušenje smanjila su se 2,7 puta, no sada ubrzano rastu.

Zar se mogu opravdati tako nagli skokovi u branši koja radi s dugačkim investicijama? Rad na stabilizaciji tržišta otežan je jer ne postoji pouzdana i transparentna informacija i analitika o rezervama i o stvarnoj situaciji s ponudom i potražnjom. To stvara bazu za spekulativne manipulacije zbog kratkoročne brze zarade. Ključna zadaća sada je stvaranje jedinstvenog sustava mjerenja rezervi i savladavanje “prekomjernih” rezervi.

Što bi scenarij dugoročno niskih cijena nafte značio za svjetsku naftnu industriju, a što konkretno za Rosnjeft?

– Rosnjeftov trošak proizvodnje, po svim pokazateljima, među najnižima je u svijetu, s time da stalno radimo na povećanju učinkovitosti u svim segmentima poslovanja.

Još jednom ću naglasiti da će uz dulji period cijene nafte na nivou od 40 dolara za barel polovica proizvodnje nafte u svijetu postati nerentabilna. Proizvodnja će postati nerentabilna u dubokovodnim pijescima Brazila, u naftnim pijescima Kanade. Problema će imati i proizvođači nafte iz škriljevca, osim visokoučinkovitih dijelova Permskog bazena. Samo proizvođači u Rusiji, Saudijskoj Arabiji, niz efikasnih projekata u SAD i drugim državama koji imaju relativno niske troškove bit će u stanju sačuvati stabilnost uz niske cijene nafte. Ostali proizvođači morat će nestati.

Takav scenarij, dakako, otvara nove mogućnosti za Rosnjeft i Rusiju. U zadnjih pet godina naša je kompanija iz regionalnog igrača izrasla u najveću “kotiranu” svjetsku naftnu kompaniju po proizvodnji, rezervama i veličini poslovanja te najefikasniju u operativnim troškovima. Siguran sam i da trebamo postati još uspješniji i još učinkovitiji.

Ipak, američki proizvođači nafte iz nekonvencionalnih ležišta pokazali su se iznimno uspješnima u snižavanju cijene proizvodnje. Vjerujete li da “shale” može u budućnosti ugroziti Rosnjeftovu ekonomiku?

– Višak proizvodnje u odnosu na potražnju i konzekventne zalihe koje su formirane 2014. godine uspjeli smo većim dijelom eliminirati zbog ograničenja proizvodnje uvedenih u nizu država te brzog rasta svjetske potražnje za tekućim ugljikovodicima. Ali taj balans je krhak i nestabilan. Proizvodnja iz škriljevca u SAD-u gdje se skupilo puno izbušenih, ali nezavršenih bušotina može uz odgovarajuću cijenu dati u 2018. veliki porast proizvodnje i ponovo destabilizirati tržište.

No, s druge strane, dakle, želim naglasiti da uz sadašnji tempo proizvodnje na poljima škriljevca u SAD-u opskrbljenost dokazanim rezervama iznosi oko 10 godina. Naravno da će stvarni pokazatelji ovisiti o razvoju tehnologija, brzini proizvodnje i nizu drugih čimbenika. Prema procjeni američke državne agencije za energetsko informiranje (EIA), dokazane rezerve nafte iz škriljevca u SAD-u smanjile su se sa 14,4 milijarde barela u 2014. na 11,6 milijarde barela u 2015. Taj trend će se najvjerojatnije zadržati te će određivati razvoj američke naftne industrije SAD-u, osim ako cijene nafte značajno ne poraste.

Dakle, ne vidite nekonvencionalne proizvođače kao dugoročnog konkurenta?

– Pogledajte podatke koje je nedavno objavila renomirana tvrtka Wood Mackenzie. Pet najvećih proizvođača nafte iz škriljavca u SAD-u koji su ujedinjeni u sintetsku korporaciju Tight Oil Inc. imaju dosta velike financijske probleme. Od 2010. do danas ove tvrtke u 28 od 29 kvartala zabilježile su negativan novčani tok. A to su tvrtke koje su u prošlih šest godina potrošile više od 50 milijardi dolara na istraživanje i akvizicije. Povijesno visoki troškovi za infrastrukturu i velike količina bušenja rezultirali su time da su investicije u razradu nafte iz škriljevca za trećinu premašili investicije u projektima tradicionalne nafte. Pozitivni novčani tok u branši neće se pojaviti prije 2020. godine i to samo uz uvjet da će cijena nafte značajno porasti.

S druge strane, opet se pozivam na podatke Wood Mackenzieja, proizvodnja iz škriljevca u SAD-u može narasti od sadašnjih 6 milijuna barela dnevno do 10 milijuna barela dnevno u 2025. te ostati na tom nivou do 2035. Pa onda, s obzirom na trenutnu neprofitabilnost i crpljenje ležišta, jasno je da će za održavanje te razine proizvodnje biti potreban rast cijene nafte, koja će naveliko premašiti 100 dolara za barel. A kada tržište prijeđe taj prag, nama će to biti signal da u proizvodnju uključimo dodatne rezerve nafte, među ostalima i one u arktičkom šelfu.

Ranije ove godine predlagali ste jaču suradnju globalnih proizvođača na usklađivanju proizvodnje s potražnjom. Vjerujete li da je to moguće, s obzirom na aktualne odnose u međunarodnoj zajednici?

– Mislim da je važno da se oko toga postigne suglasnost. Želi li naša branša održivu i dugoročnu stabilnost, onda mora postojati efikasna regulacija proizvodnje. A da bi ta regulacija bila efikasna i dugoročno održiva, u njoj moraju sudjelovati svi veliki proizvođači. Pogledajte samo što se na tržištu događalo lani. Tijekom godine je s jedne strane bilježen stabilan rast potražnje dok je proizvodnja u SAD-u zbog niske cijene padala. Ipak, nije došlo do balansiranja ponude i potražnje, jer je istodobno rasla proizvodnja iz ranije započetih projekata u non-OPEC državama, ali i u nekim državama članicama OPEC-a koje su povećavanjem proizvedenih količina pokušavale nadoknaditi pad svojih prihoda.

Takozvani Sporazum OPEC + glavnu ulogu u kojem imaju Saudijska Arabija i Rusija daje tržištu predah. Međutim, niz velikih proizvođača koji ne sudjeluju u ovom dogovoru aktivno koriste konjunkturu da ojačaju vlastite pozicije na tržištu.

Prema mojem mišljenju, postepeno povećanje proizvodnje u državama OPEC + i pametno upravljanje tržištem može nam pomoći da izbjegnemo nepovoljne posljedice za pozitivne trendove koje sada vidimo. U slučaju nedovoljnog smanjenja rezervi nafte na tržištu bilo bi korisno produljiti sporazum. Krajem prvog tromjesečja sljedeće godine bit će provedena analiza objektivnih tržišnih indikatora i temeljem toga će se donijeti odluka o prekidu ili produljenju sporazuma.

Tijekom posljednjeg desetljeća vidljiv je trend među državama izvoznicima nafte da nastoje zauzeti veći dio lanca vrijednosti te umjesto sirovina izvoziti gotove ili barem poluprerađene proizvode. Kako će dulji period niskih cijena nafte utjecati na to?

– Pronalaziti i koristiti sve mogućnosti alate za razvoj branše je osnovni zadatak menadžmenta naftne industrije danas. Primjerice, moramo stvarati vertikalno integrirane lance uz sudjelovanje potrošača i proizvođača, surađivati u ulaganjima… Vjerujemo u budućnost naftnog tržišta koje je naš osnovni biznis, ali istovremeno se i mijenjamo zajedno s njim. Smatramo da će ključni poticaj potražnje na tekućim ugljikovodicima u bliskoj budućnosti dolaziti iz petrokemije. Očekujemo da će rast potražnje u tom sektoru nadmašiti rast potražnje u sektoru transporta.

Rosnjeft ima vrlo povoljnu sirovinsku bazu sirovina, koja nam daje konkurentnost na svjetskom tržištu i u Rusiji, a ta se proizvodnja sirovine nalazi blizu velikih i brzorastućih tržišta azijsko-pacifičke regije. Zato je naftna i plinska kemijska industrija vrlo perspektivan smjer razvoja poslovanja Rosnjefta.

Tijekom posljednjih nekoliko godina ste, kao i ostatak ruske naftne industrije, pod udarom zapadnih sankcija. Koliko opterećenje te sankcije predstavljaju za Rosnjeft?

– Da budem iskren, ne volim govoriti o sankcijama. Smatram da su potpuno neutemeljene i čak i protuzakonite. Ne možemo prebacivati političku odgovornost na korporacije. Mi nismo dio međunarodne politike. Mi ne stvaramo politiku. Potrebno je reći da su se ruske tvrtke adaptirale na sankcije i navikle su raditi u novim gospodarskim i financijskim okolnostima. Kako svi znamo, glavni cilj sankcija je pogoršanje socijalne i gospodarske situacije te pokušaj utjecaja na izbore. Međutim, problemi koji su se mogli pojaviti u Rosnjeftu rješavaju se bez poteškoća.

Posebno ću naglasiti da sva ta umjetna ograničavanja koja su uvedena protiv naše kompanije nas nisu spriječile u našim namjerama da postanemo većim globalnim igračem. Kako što znate, Rosnjeft je 2017. godine formirao svoju konačnu dioničku strukturu u koju su ušli kompanije iz Europe, Bliskog istoka i Kine, potpisan je ugovor o akviziciji indijske rafinerije Essar oil od strane međunarodnog konzorcija kojem smo bili na čelu. Usprkos pritisku sankcija, na peterburškom forumu Rosnjeft je potpisao sporazume s najvećim američkim i europskim kompanijama.

O kojim se kompanijama radi?

– Primjerice, s General Electricom o servisiranju bioloških pročišćivača u tvornicama u gradu Ufa, te razradi projekta “azimuth thruster” – jednog od glavnih elemenata u brodogradnji i njihove lokalizacije na području Rusije. S južnokorejskom tvrtkom Hyundai – svjetskim liderom u brodogradnji i- dogovorili smo zajednički projekt ekološki čistih Afromax tankera pogonjenih plinom, koji će biti realiziran u brodogradilištu Zvijezda na Dalekom istoku. S francuskom inženjering kompanijom Gaztransport & Technigaz (GTT) dogovorili smo gradnju teretnih sustava za brodove koje prevoze ukapljeni plin (LNG). S britanskim BP-om, koji je i značajan dioničar Rosnjefta, postigli smo sporazum o strateškoj suradnji u plinskom sektoru. Iz svega toga je jasno da nam sankcije ne smetaju u pronalasku partnera za značajne projekte.

Kakav god bio utjecaj sankcija, Rosnjeft je proteklih godina bio vrlo aktivan u globalnom širenju aktivnosti. Osim na tradicionalnim tržištima Europe, zadnjih ste godina napravili veliki iskorak u Aziji, na Bliskom istoku, prisutni ste u Africi i, posebno, Južnoj Americi. Koji su dugoročni ciljevi globalizacije poslovanja Rosnjefta i koje regije vidite kao područja vašeg posebnog interesa?

– Tržišta zemalja azijsko-pacifičke regije oduvijek smatramo jednim od prioriteta. Suradnja Rosnjefta s tom regijom ima strateški karakter. Kompanija je jedan od najvećih isporučitelja nafte u Kinu. Samo u 2016. godini u tamo smo isporučili oko 34,5, milijuna tona nafte što je oko 10 posto ukupnog uvoza nafte u Kinu. Planiramo razvijati postojeća polja i nove perspektivne projekte, koje imaju za cilj neprekidne isporuke nafte u Kinu. Također, nastavljamo investicije u proizvodne projekte u Vijetnamu.

Jedan od prioriteta je i osvajanje novih tržišnih niša i perspektivnih pravaca korištenja ugljikovodika, uključujući naftnu i plinsku kemijsku industriju. Prema stručnim procjenama, upravo će azijsko-pacifička regija u idućim godinama biti glavni pokretač globalnog rasta potražnje za naftnim derivatima i petrokemijskim proizvodima. S obzirom na to da imamo značajne resurse petrokemijske sirovine možemo razvijati taj biznis na Dalekom istoku. Dakle, imamo jedinstvenu priliku zauzeti dio novog, brzorastućeg tržišta.

Planirate li biti investicijski aktivni u toj regiji?

– S obzirom na planove koje sam spomenuo, ključna je gradnja našeg Istočnog petrokemijskog kompleksa IPK koji će osigurati isporuku petrokemijskih proizvoda u regiju Dalekog istoka i u države APR. U rujnu 2016. potpisan je Sporazum o zajedničkom poduzeću s kineskom nacionalnom kemijskom korporacijom ChemChina, koje će se baviti realizacijom tog projekta. Rosnjeft također razmatra mogućnost gradnje istočno-sibirskog naftno plinsko kemijskog kompleksa (ISNPKK) u gradu Bogučani zajedno s kineskom kompanijom Sinopec.

Kada govorimo o stranim ulaganjima, razmišljamo o gradnji više rafinerija i petrokemijskih kompleksa: s korporacijom Pertamina u indonezijskom Tubanu, s kineskom tvrtkom CNOOC rafineriju i proizvodnju aromatika u Tianjinu (Kina). Indijski Essar Oil, u kojem je Rosnjeft preuzeo 49 posto vlasništva, sa svojom logistikom i razvijenom infrastrukturom maloprodaje postat će osnova za stvaranje središta za opskrbu brzorastućih tržišta u regiji te će najvjerojatnije razvijati i petrokemijsku proizvodnju. Naša strategija pronalaska partnera za velike projekte koji zahtijevaju velika ulaganja omogućava nam da smanjimo investicijski pritisak, osiguramo maksimalno brzu realizaciju i riješimo pitanja prodaje gotovih proizvoda.

Poznato je da Rosnjeft ima vrlo razvijenu suradnju s venezuelskom državnom naftnom kompanijom PDVSA, a zapadni mediji spekuliraju da ste zainteresirani i za preuzimanje dijela njezine imovine. Imate li takvih planova?

– Naše aktivnosti u Venezueli temelje se na sklopljenim ugovorim. Stalno razmatramo ulaganja koja mogu donijeti dobit, povećati učinkovitost i dati sinergetski učinak. Trenutno Rosnjeft vodi 5 projekata u Venezueli, radovi idu prema planu i vidimo značajni potencijal rasta. Venezuela ima najveću bazu rezervi na svijetu tako da naša dugoročna strategija uključuje aktivno sudjelovanje u proizvodnim projektima u toj državi. Osim toga planiramo isporučivati tešku venezuelsku naftu u indijsku rafineriju Vadinar, koja radi preradu upravo takve nafte.

Nedavno je u dioničku strukturu Rosnjefta ušao CEFC, najveća privatna kineska energetska kompanija. Što to znači za vašu kompaniju?

– Za nas je to veliki događaj koji završava formiranje dioničke strukture Rosnjefta i jako smo zadovoljni da je to upravo kineska kompanija. Nadamo se da naš novi partner donijeti i nove mogućnosti sinergije te kao nastavak ovog ugovora potpisali smo dokumente o sudjelovanju kineske korporacije kao manjinskog dioničara u nizu projekata Rosnjefta na teritoriju Rusije.

O kojim je projektima riječ?

– Prije svega govorimo o nizu proizvodnih projekata u istočnom Sibiru. Dokument također uključuje suradnju u takvim područjima kao što su prerada nafte i petrokemija, trgovina naftom i naftnim derivatima. Kineska energetska kompanija izrazila je namjeru investirati u strateški važne projekte ruskog naftno-plinskog sektora. S kineskim partnerom potpisali smo petogodišnji ugovor za isporuku ruske sirove nafte koji otvara nove mogućnosti za strateško partnerstvo.

Spomenuli ste sporazum o zajedničkoj opskrbi europskog tržišta prirodnim plinom koji ste sklopili s BP-om. Ipak, da bi on bio realiziran treba još dobiti regulativne dozvole ruske države. Očekujete li da će regulatorna situacija biti riješena uskoro i što bi početak vašeg izvoza plina u Europu značio za kontinent?

– Plin je jedan od najekološkijih dostupnih goriva pa je i plinski biznis za nas jedna od najperspektivnijih grana rasta. Rosnjeft je najveći neovisni proizvođač plina u Rusiji i dalje planiramo povećanje proizvodnje. Suradnja s BP-om osigurat će učinkovitije kanale povećanja dobiti i stvoriti temelje za razradu novih polja uključujući i polja s teško pridobivim rezervama plina. To je važno i da se zadovolji rastuća potražnja u europskim državama za čistim izvorima energije.

S druge strane, ovaj sporazum će osigurati dodatne isporuke ruskog plina u Europu na ime novog potrošača ruskog plina, koji nije klijent Gazproma i nema planova rada s tom kompanijom. No, kao što ste i primijetili, značajno pojačanje udjela Rusije na međunarodnim tržištima prirodnog plina moguće je samo ako se ukine izvozni monopol. Trenutno se na europskim tržištima zbog smanjenja vlastite proizvodnje pojavljuje deficit plina koji će, ako Rusija ne poduzme adekvatne mjere, biti pokriven isporukama prirodnog ukapljenog plina (LNG), prije svega iz SAD-a. Dakle, ako nećemo poduzeti ništa s naše strane, to će dovesti do novih investicija u projektima vezanim za LNG.

Krajem prošle godine povećali ste i svoje operacije u Njemačkoj, gdje sada držite oko 12 posto ukupnih rafinerijskih kapaciteta. Planirate li širenje poslovanja na području centralne i istočne Europe?

– Ove godine počeli smo razvijati vlastiti biznis u Njemačkoj u novoj tvrtki-kćeri Rosneft Deutschland. To je dio naše strategije da izravno prodajemo naftne derivate njemačkim potrošačima i to je sigurno jedan od perspektivnijih naših projekata. Dakle, mi tamo želimo razvijati vlastiti integrirani biznis u europskim državama, a u Njemačkoj imamo i preduvjete – sudjelovanje u distribucijskim mrežama, vršimo opskrbu brodskim i avionskim gorivom… Sigurni smo da će početak izravnog poslovanja Rosnjefta na njemačkom tržištu povećati konkurenciju, dati nove mogućnosti za isporuku, poboljšati uslugu i rezultirati konkurentnim cijenama za potrošače. No, slično kao u Njemačkoj, mi stalno tražimo nove kanale za plasman svojih proizvoda i razmatramo različite varijante suradnje s europskim državama.

Prije četiri godine posjetili ste Hrvatsku, susreli se s tadašnjim državnim vrhom te tom prilikom najavili mogući poslovni angažman Rosnjefta u Hrvatskoj. Ipak, od onda se nije po tom pitanju dogodilo puno. Zašto?

– U pravu ste, 2013. godine imali smo sastanke s predstavnicima hrvatske Vlade, predlagali smo vrlo konkretne stvari i razgovarali o zajedničkim projektima. Zašto se nije ništa pokrenulo s mrtve točke? To je pitanje za hrvatsku stranu. Već tada smo naglasili da Hrvatska zauzima središnje mjesto u Rosnjeftovoj strategiji regionalnog razvoja. Ima više razloga za to, od strateške vrijednosti Inine imovine do lokacije naftnih terminala preko kojih naša kompanija može trgovati svojim proizvodima u okruženju. Sve to može biti temeljem stvaranja središta trgovine usmjerenog na tržište Mediterana i središnje Europe.

Hrvatska Vlada najavila je svoju namjeru da prekine strateško partnerstvo s mađarskim MOL-om u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini. Odluči li hrvatska Vlada nakon konsolidacije vlasništva tražiti novog strateškog partnera u Ini, bi li Rosnjeft bio zainteresiran za takvu ulogu?

– Kao što sam već rekao, mi smo zasigurno zainteresirani u učinkovite investicije u ovoj regiji i razmatramo mogućnosti ulaska u vlasničku strukturu Ine. To je klasična vertikalno integrirana kompanija, no, iz naše perspektive ključna imovina Ine su dvije velike rafinerije u Rijeci i Sisku.

To je potpuno suprotan stav od aktualnog strateškog partnera u Ini koji rafinerije smatra najproblematičnijim dijelom kompanijinog poslovanja.

– Upoznat sam s činjenicom da je hrvatska Vlada već nekoliko puta izjavila da očekuje modernizaciju rafinerija, no da je mađarski MOL, kao najveći dioničar Ine, najavio planove za zatvaranje postrojenja u Sisku tvrdeći da proizvodnja navodno nije isplativa i da radnika ima previše. Uprava Ine očito se fokusirala na riječku rafineriju koja je blizu mora i može se lakše uključiti u trgovački lanac.

Međutim, mi smatramo da nema razloga zatvarati rafineriju koja nakon modernizacije može zauzeti važnu poziciju na europskom tržištu prerade nafte. Dapače, ona zapošljava visoko kvalificirane, iskusne stručnjake i ne može se dozvoliti da oni ostanu na cesti. Ako Rosnjeft uđe u vlasničku strukturu Ine, kompanijina postrojenja bit će modernizirana i moći će proizvoditi naftne derivate u okvirima tržišne rentabilnosti.

Zvučite vrlo decidirano, no hrvatska javnost već godinama prima informacije o tmurnoj budućnosti europskog rafinerijskog sektora, a pogotovo malih igrača kao što je Ina. Na čemu temeljite svoje prognoze o tome da Inine rafinerije mogu biti konkurentne?

– Primjećujem da pad cijena nafte nije doveo do pada cijena naftnih derivata u Europi jer je pojeftinjenje sirovine bilo kompenzirano povećanjem trošarina. U tom kontekstu rafinerije na Mediteranu imaju značajni potencijal zahvaljujući prednostima u logistici. Zbog toga razmatramo mogućnost jačanja svoje nazočnosti na ovom tržištu. Kroz stvaranje integriranog lanca “proizvodnja – prerada – prodaja” želimo doprijeti do krajnjeg potrošača. To možemo ostvariti u Hrvatskoj i zato sam siguran sam da potencijal za razvoj postoji te da ćemo uspjeti izgraditi strateško partnerstvo s hrvatskom Vladom u Ini, piše Jutarnji.

Facebook Komentari