Vrhovni sud odlučio o slučaju CHF, ukinuo dio presude VTS-a koji je pobio kultnu Dobronićevu presudu, ali agonija se nastavlja

U svojoj sjednici održanoj 3. listopada 2017. vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pobijanom dijelu ukinulo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i u tom dijelu predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje. To, u principu znači s obzirom na brzinu hrvatskog pravosuđa još najmanje dvije godine agonije za dužnike.

Iz odluke proizlazi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nije osnovan prijedlog tužitelja za upućivanje zahtjeva sudu Europske unije za pokretanje postupka za tumačenje odredaba čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, obzirom da su sporni pravni odnosi nastali prije 1. srpnja 2013., dana kada je Republika Hrvatska postala članicom Europske unije.

Također, zauzeto je shvaćanje da je odredba navedene Direktive, u procesu pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji potpuno implementirana u nacionalno zakonodavstvo, međutim na navedene odnose primijenjeno je domaće pravo koje je vrijedilo u trenutku nastanka odnosa koji su predmet spora, a to je razdoblje od 2004. do 2008.

Međutim u skladu sa odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa svim tadašnjim članicama Europske unije, domaće zakonodavstvo, tumačeno je prilikom njegove primjene na način da to bude što je moguće bliže duhu prava Europske unije, što uključuje i praksu suda Europske unije.

Iz odluke Vrhovnog suda, ukinuti dijelovi:

“I. 1. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA za utvrđenje da su prvotuženik Z. B. d.d. u
razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. & S. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31.
prosinca 2008., petotuženik H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. G.-S. B. d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

2. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 8., dijelu točke 9. i u dijelu točke 10. izreke koji se odnosi na osmotuženika S. d.d. i sudi: Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ
UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA – za utvrđenje da je osmotuženik S. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta
uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, – za utvrđenje da je osmotuženik S. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotuženika S. d.d., o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te – 9 – Revt 575/16-5 – da sud naloži osmotuženiku S. d.d. prekinuti s opisanim postupanjem i da mu zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

Vrhovni sud je uputio Visoki trgovački na pitanja koja treba u ponovnom odlučivanju povodom žalbi.

….Odlučno za ovaj spor postavlja se pitanje: jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?

U tom smislu postavlja se i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?

Ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale, odnosno morale znati (obziromda su dio svjetskog financijskog sustava), a takve informacije uskratili klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo njihovo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo, a tim u svezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

Ove sporne, a za ovaj spor odlučne činjenice potrebno je u nastavku postupka raspraviti i ocijeniti, a to do sada nije učinjeno, zbog pravnog shvaćanja i tumačenja odredbi ZZP bez sagledavanja daljnjih okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi.

Suvišno je isticati da su banke u odnosu na klijente kao potrošače s kojima sklapaju ugovor o kreditu u superiornom položaju, zbog čega se od njih očekuje savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora sa klijentom izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. No isto tako treba reći da se postupanje kako banaka tako i klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovorni odnosi nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati i sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili
odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani.

U smislu prednjeg, a u primjeni odredbe čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 99. ZZP i njegovog tumačenja u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. Pritom treba uzeti u obzir oglašavanje tih informacija koje su banke učinile dostupnim u sklopu pregovara koji su doveli do sklapanja ugovora o kreditu s
potrošačima kao korisnicima kredita.

Dakle, za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja, a vezano za pitanje valjanosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, u nastavku postupka odlučno je jesu li sklapanju tih ugovora potrošačima kao korisnicima kredita bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njihovih obveza i na temelju kojih su oni mogli realno sagledati koliki će biti iznos njihovog zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Isto tako čini se potrebnim ocijeniti jesu li banke prilikom pregovaranja s klijentima kao budućim korisnicima kredita jasno ih upozorile na njihove obveze vraćanja kredita u slučaju porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka), odnosno smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, bez obzira na okolnost što potrošač svoje prihode ostvaruje u domaćoj valuti.

Konačno, ako ocjenom navedenih elemenata se ocijeni da je u pregovorima s potrošačima, banka nije ispunila sve prethodno navedene obveze, a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom, a zbog čega bi bilo mjesta ispitivanju (ne)poštenosti iste, potrebno je ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri, te je li se sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pritom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema švicarskom franku.

Pobijanom presudom drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je 8.tuženik S. d.d. nedopuštenom ugovornom odredbom iz ugovora o kreditu sklapanih u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2004., a kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze, a prema jednostranoj odluci te banke, a o kojoj odredbi
se nije pojedinačno pregovaralo, povrijedio kolektivne interese potrošača, ocijenivši da formulacija odredbi iz ugovora o kreditu sklapanih sa 8.tuženikom je sadržavala dovoljno elemenata na temelju kojih je ona za korisnike kredita bila uočljiva, jasna i razumljiva i kao
takva izuzeta od ispitivanja njezine poštenosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP.

Takvu pravnu ocjenu prihvatio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o reviziji protiv pobijane presude. No, kako je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom ukidnom odlukom ocijenio da glede jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenim sa 8.tuženikom bankom nema dovoljnih argumenata na temelju kojih bi se mogla prihvatiti osnovanost takve ocjene sudova, to je, i u odnosu na taj dio pobijanu drugostupanjsku presudu trebalo ukinuti.

U smislu prethodno navedenih razloga iz ovog rješenja, u nastavljenom postupku, a radi ocjene i jasnoće razumljivosti tih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklapanih sa 8.tuženikom bankom, a odnose se na ugovornu promjenjivu zateznu kamatu, potrebno je raspraviti te ocijeniti jesu li na temelju podataka koji su potrošačima predočeni, te uneseni u ugovore o kreditu, a odnosili su se na formiranje ugovorne zatezne kamate tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, oni objektivno mogli sagledati njihovo kretanje ubuduće ili ne, te na temelju toga ocijeniti je li ova ugovorna odredba podliježe ocjeni poštenosti ili ne.

Budući da je ukinuta odluka u pogledu glavne stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a. Zagreb, 3. listopada 2017.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v.r.

Cijela odluka OVDJE.

Banke su ogulile građane, ne zna se kad će odluka Vrhovnog suda, Aleksić kaže: Nije jasno zašto odugovlači s donošenjem pravorijeka

Facebook Komentari