Život s Vlastom: Jesen našeg djetinjstva

Piše: Vlasta Janton

Sagnem se da uzmem jabuku koja je pala na požutjelo lišće u voćnjaku, obrišem je o nogavicu i sočno zagrizem. Njezini sokovi prolili su se po ustima, osjetila sam onu davno zaboravljenu slast.

Slast i okus djetinjstva. U trenu su me prožele uspomene, uspomene na bezbrižno djetinjstvo, šetnje voćnjakom, uživanje u plodovima jesenskog voća. Zastanem i osmjehnem se. Pomislim kako je lijepo uživati u malim stvarima, osjetiti okuse na nepcu zamotane u boje jeseni.

Miris otpalog lišća stopljen sa mirisom voća raznosi blagi vjetar na sve strane.

Stojiš i samo udišeš tu ljepotu. Okreneš se, a oko tebe jabuke, kruške, smokve, dunje, orasi, lješnjaci, a na vinovoj lozi ostavljeni tamni grozdovi da se ubere koja bobica za slast. Kupina još ima, i pažljivo ih berem i spremam u teglice, volim ih onako pojesti zgnječene sa šećerom. Maline i ribizle su isto crvenim plodovima krasile svoje grmove. Sad su pretvorene u pekmez i gusti sok. Nešto i u slatki malinovac. Gledam i pomišljam….kao da sam usred raskošne gozbe. Svega u izobilju. Jesen je zaista najraskošnije doba, puna je darova koje nesebično dijeli. Kao da te nagrađuje za trud kroz godinu, za sve ono što si joj davao, brinuo se oko nje, volio je, pažljivo njegovao. Sada ti se ona odužuje, u svom najljepšem zdanju. Daruje te.

Berem jabuke s obiračem, spremam pažljivo u sanduke da ne bi počele trunuti prije vremena, nema tu bacanja, to mora biti složeno brižljivo da čim duže preživi zimu u podrumu. Kada sam bila mala to mi je bilo mrsko, branje voća i spremanje istog za zimu. Tako mi se nije dalo, i nisam to baš radila s uživanjem. Gledam danas i razmišljam koja sam suprotnost samoj sebi, naravno, ipak su tu godine i na neke stvari sada drugačije gledaš nego kada si dijete. Sada to sve radim s užitkom, mogla bi tako danima, bez prestanka, brati i slagati voće, zatim sve te sanduke odnijeti u podrum, a tamo već cijeli jedan zid pun staklenki zimnice. Cikla, ajvar, krastavci, paprika, miješane rezane salate, sitni luk, pinđur, ciganski grah, rezano crveno zelje, kompoti od bresaka, višanja, krušaka, marelica, šljiva, pekmez od šljiva, kupina, marelica. Svega ima. Ideš polako od teglice do teglice, i svakoj se veseliš, koja rapsodija okusa, koje znanje i umijeće se krije u spremanju svega toga.

Obožavam spremati zimnicu (ne znam baš sve spremati, ali ono što volim znam), opušta me to, veseli. Od onih prvih koraka, branja voća pa sve do same završne faze, meni je užitak. I ništa me toliko ne veseli kao rad u vrtu i voćnjaku. To je jedino vrijeme kada ne razmišljam o ičem drugom.

To je moje sredstvo za smirenje. I zato toliko volim jesen. Njezino crvenilo, njezino žutilo, njezino zelenilo, njezinu paletu toplih boja.

Pogledam i staru trešnju, kad se sjetim koliko sam se puta penjala na nju, i s najviših grana uživala u njenim slatkim plodovima, gledala okolicu sjedeći na najdebljoj grani. I još uvijek se penjem na nju, podsjeća me na bezbrižne dane, na djetinjstvo. I tako sam sretna, osjetim točno ono što sam nekada osjećala dok sam se tako ljeti u igri skivala u njenim krošnjama. Volim tu trešnju….ima neku posebnu draž. Njezino ogromno deblo odolijeva zubu vremena, ali grane, polako se suše, još uvijek je tu, još uvijek nam daje slatki plod, ali bojim se da ću samo još koju godinu uživati u njoj .

Uvijek spremim ribizla, malina, višanja i trešanja u škrinju, za spremanje kolača zimi, ali nikad to nije to. Svježe je ipak najbolje. I posebno cijeniš to što je domaće, što se osjeti ta punina, slatkoća, više okusa stopljenih u jedan. Voće slatko kao med, u ustima osjetiš svu raskoš kruške viliamovke, koja ti uvijek, ali uvijek curi niz usta, jer toliko je sočna, toliko puna sokova.

Mogla bih danima opisivati svoj voćnjak, svoje šetnje i rad u njemu, mogla bih danima opisivati svaku voćku, svaki list, svako stablo. I na kraju svega, nema mi draže sjesti na ljuljačku u voćnjaku, vinuti se u vis, visoko, visoko, zaparati nebom pod oblake.

Facebook Komentari