Za Todorića je bila ključna 1994. Tada je kupio i Unikonzum, direktor je bio Josip Petrović

Kad je Ante Todorić, otac Ivice Todorića, čuo da je osuđen na trinaest godina, navodno je komunističkog suca upitao: „Zar mislite toliko ostati na vlasti“?! Njegov sin Ivica, šokiran presudom, u sudnici je uzviknuo: „Tata, osvetit ću te!“ Dok je Ante bio u zatvoru, njegova obitelj, supruga Mira i djeca, Ivica i Jadranka, živjeli su u Zagrebu, na adresi Pantovčak 198. Oni su, naime, „čuvali“ stan jer je, prema presudi, trebala biti konfiscirana sva Antina imovina. Živjeli su od mirovine koju je pater familias, nakon smjene s čelnog mjesta Agrokombinata, zatražio i dobio 1972., piše Večernji list.

Međutim, zbog sudskog procesa ta sredstva obitelji nisu bila dostatna, topila su se. Stoga je mladi student ekonomije Ivica Todorić privremeno prekinuo studij koji će tek poslije završiti. Kako su materijalno loše stajali, Ivica Todorić je kao student morao raditi. Uz ostalo, prodavao je jaja po stanovima u Zagrebu. Jaja je kupovao na farmama po nižoj cijeni, a onda ih prodavao i tako zarađivao.

Imam ja i traktor!

Kad je pušten iz zatvora, otac Ante Todorić otišao je živjeti u Kloštar Ivanić na imanje punice i punca. Tako se nije izlagao riziku da ga policija stalno prati. U inozemstvo nije mogao otputovati jer mu nije izdana putovnica. Morao se redovito javljati policiji. No, ono što je manje poznato, i njegov sin Ivica Todorić morao se javljati zagrebačkoj policiji svaki mjesec još od 1969. Razlog je bio pomalo bizaran. Todorić je, naime, zajedno s ocem kao mladić bio u lovu u Mađarskoj. Ondje je bio i János Kádár, tadašnji prosovjetski vođa mađarskih komunista. Kádár je imao dva zlatna zuba, a mladi se Todorić u društvu našalio na račun komunističkog dužnosnika, rekavši da Kadar pomalo sliči vepru s kljovama. To su registrirale obavještajne službe, a i sam Kadar poznavao je hrvatski jezik jer je rođen i odrastao u Rijeci. Zbog neslane šale na pogrešnom mjestu, jugoslavenska je policija Ivicu Todorića stalno kontrolirala…

No, Ante Todorić želio je sa sinom Ivicom primijeniti svoje znanje iz Agrokombinata te u Kloštru pokrenuti sadnju cvijeća i podignuti staklenike i plastenike. Tržište je tražilo velike količine karanfila, tulipana, lukovica, ruža, uglavnom u povodu Dana rada, Dana mladosti, Dana žena, Nove godine itd. Todorići su znali da, prema iskustvu iz Agrokombinata, posao s cvijećem ne može propasti.

Međutim, za novi početak pojavio se problem početnog kapitala kako bi mogli početi sa svojim obrtom. Zato je Ante prodao punčevo zemljište na Trešnjevci i dao kuću pod hipoteku u Kloštar Ivaniću. Sve se vodilo pod imenom mladog Ivice Todorića.

Brzo se pokazalo da je posao s cvijećem bio pun pogodak. Mladi Todorić brinuo se o distribuciji i prodaji cvijeća, najprije u Zagrebu, a poslije i po cijeloj Jugoslaviji. Njegovi roditelji su nadzirali proizvodnju u staklenicima u Kloštar Ivaniću. Todorići su u početku razvijanja obrta s cvijećem imali pet radnika i svi su bili uredno prijavljeni.

Posao se razvijao i za nekoliko godina kamioni cvijeća dolazili su rano ujutro na Dolac, a onda bi ga cvjećari raznijeli po gradu. Na Cvjetnom trgu Todorići su imali vlastitu cvjećarnicu. No, zbog uspjeha s cvijećem Ivica Todorić je često pozivan u općinu Zagreb – Centar radi ispitivanja o podrijetlu imovine, budući da komunizam kao sustav nije poznavao ni priznavao privatno vlasništvo. Na domjencima Agrokora Ivica Todorić je pred svojim direktorima ponekad znao pričati kako je izgledalo ispitivanje o podrijetlu imovine. – Otkud vama kombi? – pitali su Todorića. – Imam ja i traktor! – Super, sad ćemo vas teretiti i zbog traktora – odgovorili su mu. Ipak, nisu to bile samo šaljive epizode. Obrtnici su u vrijeme komunizma doista strahovali zbog ispitivanja o podrijetlu imovine.

A kad je Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ od početka 1989., pokrenuo reforme i dopustio fizičkim osobama, obrtnicima registraciju vlastitih poduzeća, Ivica Todorić je svoj obrt registrirao kao poduzeće Agrokor.

Poduzeće se nije više bavilo samo cvijećem nego i uvozom i izvozom razne robe. Od toga trenutka počinje priča o neviđenom poslovnom usponu obitelji Todorić. Kako nije mogla naći posao u struci, Jasna Žanić Protić dugo je bila osobna savjetnica i tajnica Ivice Todorića. Agrokor je registriran 1989. kao dioničko društvo. U rađanju Agrokora pomogla je Todorićima i obitelj Žanić. Otac Jasne Žanić-Protić, diplomirane i nekoć perspektivne arheologinje, zaslužan je za rođenje Agrokora.

Prvi milijun ondašnjih maraka Todorići su zaradili prodajući cvijeće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. – Vlastitim poslovanjem u okvirima bivše Jugoslavije postali smo najveći proizvođači i prodavači cvijeća. Rat u Hrvatskoj dočekali smo s 1000 zaposlenih radnika – izjavio je Todorić u jednom intervju 2005.

Todorići su početak 90-ih godina dočekali spremni; imali su dovoljno novca da u procesu privatizacije kupe većinske pakete dionica ili udjela u poduzećima koja su ih zanimala. Pritom su se držali novovjeke poslovne mudrosti: biznis se nikad ne pokreće vlastitim novcem, nego „tuđim“, dakle novcem banaka.

Todorić je pripadao tzv. tehnomenadžerskoj grupaciji i dobivanje kredita nije mu bilo problem. Nakon kupovanja zadarske Sojare, uz pomoć Zagrebačke banke i Jamnice, Todorić je 1993. kupio Zvijezdu i DIP Turopolje.

No, 1994. bila je za Todoriće ključna.

Agrokor je te godine kupio Ledo, Bobis, Silos Mlinove Vinkovci, Solanu Pag, osnovao je Kreditnu banku Zagreb. Međutim, ključni potez za kasniji uspjeh bila je kupnja Unikonzuma, zagrebačkog maloprodajnog i veleprodajnog lanca. Todorić je dobio prostore i veliko zagrebačko tržište te osigurao plasman robe široke potrošnje. Generalni direktor Unikonzuma bio je Josip Petrović, hrvatskoj javnosti poznat kao Sanaderov igrač, kojem Todorići nikad nisu zaboravili što je učinio za njih. Praktički je sve učinio da Unikonzum postane Todorićev.

Omekšali vrhušku

Za Unikonzum je Todorić dao oko 15 milijuna maraka. Dionice od Fonda za privatizaciju i od Mirovinskog fonda uglavnom je kupovao starom deviznom štednjom. Kupnjom Unikonzuma dobio je veliko tržište, izvor dnevne gotovine. Prije nego što je Todorić kupio Unikonzum, tadašnji generalni direktor Petrović, ulizujući se vlastima, uvukao je u posao i Nevenku Tuđman. Strategija je bila da se političku vrhušku „omekša“ u predstojećoj privatizaciji. Nevenka Tuđman je 1992. i 1993. putem neke svoje tvrtke na veliko prodavala robu, prema nalogu Josipa Petrovića. Unikonzum je od Nevenke Tuđman naručivao neke viskije po višim cijenama nego što su se mogli nabaviti na tržištu. Kad je kupio Unikonzum, Todorić je Nevenki Tuđman omogućio proizvodnju korneta u Ledu. To je povezalo Todoriće i Tuđmana. Ante Todorić i Franjo Tuđman bili su u prijateljskim odnosima još od progona hrvatskih “proljećara” 1971. Josip Petrović je, nakon privatizacije Unikonzuma, postao savjetnik Ivice Todorića.

Za Todorićev uspjeh zaslužan je i Nikica Valentić, hrvatski premijer od 1993. do 1995. Valentić je Todorićima najprije pomogao kao pravnik prilikom osnivanja Agrokora, a poslije i kao premijer. Nije, međutim, Todoriću državnim novcem i raznim pogodnostima „pomagao“ samo Valentić nego sve hrvatske vlade i političke garniture do današnje, Plenkovićeve. Nameće se zaključak da su Ivica Todorić i njegov otac Ante stalno bili bliski vlastodršcima na ovaj ili onaj način. Međutim, kad bi tražili previše ili pokazali neposluh, vlasti su ih kažnjavale, piše Večernji list.

Facebook Komentari