Srbijanski učenici u školi se pripremaju na nove ratove?! Iz udžbenika povijesti već deset godina uče – Dalmatinci su zapravo Srbi!

I srpskim i hrvatskim političarima puna su usta pomirenja, oprosta, vraćanja povijesti povjesničarima, a ne političarima. No, u stvarnosti djeca kao da se opet pripremaju za rat. Primjerice, u svim trećim razredima gimnazija u Srbiji, u udžbeniku poznatoga srpskog povjesničara Radoša Ljušića, stoji doslovce ovo:

“Iako su svi u etničkom pogledu Srbi, njih često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive – Crnogoroci, Banaćani, Slavonci, Dalmatinci… Vuk Karadžić je verovao da su Hrvati u etničkom pogledu samo oni koji govore čakavskim, a Slovenci – jekavskim narečjem.

Samo su pravoslavni Srbi znali šta im je zajednička domovina, bili su svesni svog zajedničkog imena i nisu ga skrivali.

Sasvim je drugačije sa predstavnicima druge dvije vere (muslimani i katolici), koji su se skrivali iza regionalnih geografsko-etničkih naziva – Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak”, piše Ljušić u udžbeniku koji je već 10 godina obvezna literatura srpskih adolescenata.

Mitomanija umjesto znanosti

“Srpsko nacionalno biće ostalo je trodelno, ali dok se pravoslavni Srbi izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacije, rimokatolici i muslimani sve više se smatraju Hrvatima, odnosno Bošnjacima”, poučava srednjoškolce Lušić, uz opasku kako su Srbi pravednici, a dok za druge narode generalizira da su u većini slučajeva mutni tipovi, krvoloci i sl.

Jedno je kada radikalne desničarske snage na opskurnim portalima s obiju strana često pišu o nadmoći Hrvata ili Srba, no sasvim je ozbiljna stvar kada na takve sulude teze nailazimo i u srpskim udžbenicima povijesti, upozoravaju nevladini aktivisti iz Srbije.

Isto misle i savjesniji srpski povjesničari, jasno navodeći da su te Ljušićeve tvrdnje sulude, te da ne žele podučavati “mitomaniju”, nego znanost.

Umjesto razumnog odgovora iz sprskog Ministarstva obrazovanja poručeno im je kako je udžbenik obvezan i, ma koliko se ne slagali s Ljušićem, svi profesori povijesti u srednjim školama moraju isticati njegovo naučavanje i jasno aludiranje da je Dalmacija srpska zemlja, te da su svi narodi koji okružuju Srbiju – zapravo Srbi i manje su vrijedni.

Ugledna beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović već je prije izjavljivala da udžbenici povijesti ne služe obrazovanju mladih, nego im je svrha “predvojnička obuka”, jasno aludirajući da ih ta literatura priprema za nove ratove.

Spomenimo i da je sporni udžbenik u upotrebi od 2007. godine, a na krivotvorenje povijesti je nedavno upozorio i povjesničar i direktor novosadskog Centra za povijesne studije i dijalog (CISiD) dr. Aleksandar R. Miletić u tekstu pod naslovom “Vidovdanska etika, poturčenjaci i milosnice. Veliki narativ Srbije u udžbeniku istorije Radoša Ljušića”.

Miletić priznaje da mu je Ljušić bio profesor, te da su tijekom školovanja imali dobar odnos, ali to ga ne sprječava da se pozabavi kontroverznim udžbenikom. Miletić tako navodi i da Ljušić pretke današnjih Bošnjaka muslimanske vjeroispovijesti rutinski kvalificirao kao ‘konvertite’ ili ‘poturčenjake'”, a Crnogorce vrijeđa i govori da su nepostojeći narod.

Dok po drugima pljuje, Ljušić krajnje nekritički i više nego afirmativno govori o srpskom nacionalizmu i s divljenjem piše o “kosovskom zavetu”, te namjerno preskače protjerivanje albanskog stanovništa iz Topličkog okruga u ratu 1876. – 1878. godine. Miletić napominje da u čitavom udžbeniku nema ni jedne afirmativne konstatacije u odnosu na susjedne narode ili etničke i religijske manjine.

Aleksandar Miletić u svom znanstvenom članku navodi i ovo:

– Kakvu poruku adolescent u trećem razredu gimnazije dobija iz udžbenika Radoša Ljušića? U njegov pogled na svijet usađuje se podozrenje prema katolicima, muslimanima i EU. U jednom društvu koje pokušava da započne proces otvaranja poglavlja u pristupanju EU, preporuka udžbenika tom gimnazijalcu je vraćanje nacionalizmu i ‘ponosnom tradicionalizmu’ kojeg treba suprotstaviti globalističkoj Europi.

Njegov jezički aparat ‘obogaćuje’ se šovinističkim kvalifikacijama, a u njegovu svijest o prošlosti utiskuju se pojednostavljeni narativi i selektivne slike prošlosti u kojoj su Srbi uvijek bili pravednici, žrtve ili heroji, a drugi narodi samo zločinci i silovatelji.

Već deset generacija gimnazijalaca se u ovom udžbeniku susreću sa uvredljivim opaskama na račun karaktera i morala susjednih naroda – piše Miletić, napominjući da su neke opservacije vezane za Muslimane-Bošnjake bez ikakve potrebe stavljene u udžbenik, a to se učinilo, navodi MIletić, tek tako da se kaže nešto negativno.

Muslimane Ljušić opisuje koristeći krajnje nepristojne i pogrdne izraze, te se umjesto znanošću poslužio stereotipima. Također, Ljušić drži i da postoji teorija zavjere u kojoj su EU i katoličanstvo upregnuti protiv suverenosti balkanskih država, napose Srbije. Sve u svemu, svi narodi koji žive oko Srbije su manje vrijedni ljudi, a Srbi su po Ljušiću ‘nebeski narod’ koji je nepravedno napadan.

Simpatizer ultradesnice

– Ljušić je na optužbe odgovorio da je njegov udžbenik napisan po svjetskim standardima i da nisu u pitanju napadi na sadržaj knjige, već na njega osobno, jer ‘soroševci’ žele da ga diskreditiraju zbog njegovih prosrpskih stavova u javnosti.

Ljušić je poznat kao zagovornik nacionalizma, podržavao je ultradesničarske organizacije, poput studentskog udruženja ‘Sveti Justin Filosof’ ili Dveri Srpske, zagovarao je uklanjanje nevladinih organizacija, a posebno se okomio na četiri povijesne čitanke u izdanju Centra za demokraciju i pomirenje, pa je tražio od prosvjetnih vlasti da ih uklone iz nastave – portretira Ljušića Al Jazeera.

Jakovina: Žalosno je da tu knjigu netko naziva znanošću

Pitali smo i Tvrtka Jakovinu, poznatoga hrvatskog povjesničara, što misli u Ljušićevu “naukovanju”.

– Ništa, nažalost, za one koji prate ili poznaju stanje u Srbiji nije neobično u udžbenicima Radoša Ljušića. Žalosno je jedino što je ta tema problematizirana tako kasno, deset godina otkako se udžbenik pojavio u upotrebi.

Da Ljušić piše o 20. stoljeću, vjerojatno bismo je otvorili i ranije, ali s obzirom da je u Hrvatskoj ionako sve pompa, gluma i politika, ništa što se na prvu ne može politizirati, a to u povijesti nisu vremena prije Jugoslavije i ustaša, nismo čuli niti o ovom povjesničaru.

Nama je važno samo lupetanje o ustašama, željeznoj zavjesi ili komunizmu, pa nas srpski ustanci i Vuk Karadžić ne smetaju. Bilo bi, doduše, pošteno reći da je Vuk Karadžić u svoje vrijeme za Srbe govorio slično što je Ante Starčević govorio za Hrvate – kaže Jakovina, navodeći da je važno zabilježiti da se iz spornog Ljušićeva udžbenika učilo i u vrijeme predsjednika Borisa Tadića.

– Ljušić nije jedini autor udžbenika, a neke udžbenike u Srbiji pišu i drukčiji i drugi autori. Isto tako, svi koji su odgovorni za sukobe na prostoru bivše Jugoslavije nikada nisu učili iz udžbenika u kojima se podučavalo bilo što drugo osim bratstva i jedinstva i socijalne pravde. Tako se udžbenicima ne bi trebalo davati preveliko značenje.

Udžbenici su odraz stanja u nekoj državi i historiografiji, društvu. Tako je odraz u Hrvatskoj jednim dijelom spremnost da se sruše svi spomenici iz NOB-a, da se dižu spomenici s pozdravom “Za dom spremni”.

U Srbiji, a u slučaju Ljušića govorimo o Srbiji u kojoj je predsjednik bio Tadić i dalje, situacija je slična i njezin ekstremni odraz je u ovoj knjizi. Ljušić je pokazatelj Srbije 21. stoljeća, on manje govori o 19. stoljeću o kojem piše. Najviše je to žalosno za stanje discipline koju neki zovu znanošću o prošlom – zaključuje Jakovina, piše Slobodna Dalmacija.

Facebook Komentari