Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Le patron est mort. No je li zaista? Privid se oblikuje pred našim očima. Privid stvarnosti. 22 godine prije 200-te godišnjice Poeove kratke horor priče „Pad kuće Usher“ („The Fall of the House of Usher“), a koju ćemo primjereno obilježiti 2039. godine, pred našim se očima navodno zbiva velebni „Pad kuće Todor“.
Strah, prokletstvo i krivnja temeljne su emocije priče. Usher, kao i likovi u drugim Poeovim pričama, boluje od nepoznate mentalne bolesti. Usher se odnosi i na kuću Usher i na obitelj Usher, pa imamo dva paralelna pada (sličnosti su uvjerljive). Kuća je opisana kao živa i samim time kao lik u priči, a obitelj kao bolesna (sličnosti su i dalje uvjerljive i potpuno smo uvučeni u privid) i umiruća i time je dvojbeno je li uopće lik u priči.
Na prvi pogled gazda Usher pokapa vlastitu sestru živu jer je u strahu da će ju pokopati živu (samoispunjavajuće proročanstvo relevantno u hororu i gospodarstvu podjednako). Smrt kuće paralelna je smrti brata i sestre. No Usher je već mrtav, a niti sestra mu nije Bogznakako živahna. Iako se voli gibat. Ipak, oboje su kudikamo mrtviji od same kuće. Kuća je živa, a oni su mrtvi. Ona je tragični heroj priče. No na koncu i ona umire. Hoće li za sobom povući mnoge ne znamo, ali sve upućuje na to ili barem tako želimo vjerovati.
Ali tko je Usher? On je samo vratar koji propušta goste, a u najboljem slučaju vodič koji goste vodi do njihovog mjesta u gledalištu. Nasuprot njemu Todor je puno više. Nasuprot poludjelom, incestuoznom (svi smo mi njegova velika obitelj) i narkomanskom Usheru (opijenom svojim prividima) Todor je dar s nebesa.
Todor je osobno ime u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Mađarskoj gdje se piše Tódor. Skraćeno je od Teodor, a koje dolazi od starogrčkog Θεοδωρος (Theos (Bog) + doron (dar) = Theodoros) i znači Božji dar, pa otuda Toško, Toše, Todorče, Božidar, Bogdan i sl. Korijen „todor“ + nastavak „ić“ znači mali ili sin od Todora (kao -son i -sen u germanskim jezicima).
S obzirom na Todorov očit gubitak kontakta sa stvarnošću, pri čemu ucjenu i zavjeru nikad ne treba potpuno isključiti, iako je Božidar, pitanje je kojeg je to Boga dar? Ali i kome je dar? Naime, zasigurno nije dar blagajnici svog vampirskog prodajnog lanca koja se plaćom i uvjetima rada ne razlikuje od svoje kolegice u drugom lancu samo staležom, nego možda i kastom.
No to je najmanje od svih pitanja na koja odgovore čekamo kao ozebli sunce osuđujući pritom svaki potez, svaki zarez i svaki blog istovremeno aktivno zaboravljajući, onako kako samo Hrvati znaju zaboravljati ili se ne sjećati zbog nesvjestice, kako su sve stručne, informirane i pametne glave desetljećima šutjele kao zalivene.
Pitanja su mnoga i neodgovorena. Tko je narator (glasnogovornik DORH-a, predsjednik Povjerenstva)? Koga susreće u kući (suprugu i oca, ali ne i gazdu koji je iz nepoznatog razloga u Londonu)? Koju to knjigu čitaju i zašto se odjednom počinju zbivati događaji opisani u knjizi (podsjećaju li događaji na već ispisane slučajeve)? Tko je pokopan živ i ustaje iz groba? Gdje će se rastvoriti pukotina na kući? I na koncu kamo će kuća potonuti?
Nemamo odgovore, ali im se nadamo gledajući kuću kako s obronaka mitske Medvednice na kojoj žive dobri stari hrvatski Bogovi polako ali sigurno tone u zmajske kaljuže aždaje po savskim močvarama u kojima ih očekuje gujin gnjev. Kako se priča bliži koncu i kuća propada, shvaćamo da je to bio „samo predivan privid“. Odjednom smo nasilno izbačeni u „pustinju stvarnog“. Nema pada. Nema propasti kuće Todor. Čak je i on sam življi nego ikad. Na koncu konca ne-umrli ne mogu ponovno ne-umrijeti. Vampiri koji su isisali sve što se moglo isisati.
Prisjećajući se starih, on-going, svježih, pa i budućih slučajeva, ali i predivnog hrvatskog pravosuđa, odjednom shvaćamo da je stvarnost bila, jest i bit će privid. Ono što je preostalo u pustinji u koju se vraćamo i „u kojoj smo proveli cijele naše proklete živote“ jest činjenica da baš niti jedna „nijansa“ ne sugerira „Pad kuće Todor“. Štoviše, sugeriraju isti predložak koji je toliko puta dosad bio na djelu u sličnim i ne baš uspješnim slučajevima.
Sam Todor nije Usher, nego prije Harmsov „riđi čovjek“ iz legendarne priče. Taj čovjek nije imao ono što ljudi imaju. Nije imao oči, uši, nos, ruke, noge, trup, kičmu, čak niti iznutrice, nije imao ništa, „pa je najbolje da o njemu više ne govorimo“, iako nije jasno kako nam je takav uspio prodati rog za svijeću, kako je uspio sam samcat bilo što učiniti, pa tako i kako bi se uopće s njim kao takvim bilo što i moglo dogoditi?
Ako se pukim slučajem štogod dogodi poželjno je da se strpimo i sačuvamo naše „povike mržnje“ za taj dan smaknuća kad će ga voditi na stratište, pri čemu je jako važno da se prije toga ne pogledamo u ogledalo koliko zbog toga što bismo mogli vidjeti samo same sebe, toliko i zbog toga jer bi u pozadini mogli vidjeti mnoge „kuće u plamenu“. Naime, požari imaju to čudno svojstvo; šire se po naravi stvari.
