Norveška: Kako biti bogata zemlja od mora, i pametna za razliku od Hrvatske koju vode genijalci

Iz norveških morskih dubina dolazi jedna od najkvalitetnijih morskih hrana, izvozi se u više od 130 zemalja svijeta. Industrija morske hrane nije subvencionirana, a izvoz donosi itekakvu novčanu vrijednost norveškom proračunu. Ribarstvo najviše razvijeno na sjeveru zemlje, a regulirano je kroz sustav kvota i licencija.

Tijekom posljednja četiri desetljeća Norveška se obogatila na nafti i plinu, ali upravo na 70 stupnju sjeverne geografske širine, u prekrasnim fjordovima u okolici Tromsøea, načičkanima farmama lososa, zrcali se činjenica da i u 21. stoljeću ne venu norveški ribarski korijeni. Izlov traje do kraja listopada, počeo je u svibnju.

“Prije desetak godina Norveška je proizvodila oko 600 tisuća tona lososa godišnje. Danas ga proizvodimo dvostruko više – milijun i 200 tisuća tona. Očekujemo daljnji rast, postoji golem potencijal za proizvodnju i izvoz. Prema nekim procjenama, Norveška bi mogla proizvoditi pet puta više lososa. Do 2050. godine godišnji prihodi cjelokupnog ribarstva mogli bi se povećati na više od 53 milijarde eura”, kazao je Paul T. Aandahl iz Norveškog vijeća za morsku hranu.

Norveška je najveći globalni proizvođač atlantskog lososa. U sljedećih 30 godina prihodi od njegove prodaje mogli bi narasti na 32 milijarde eura, čak nadvisiti zaradu od nafte i plina. Kilogram lososa s farme Lerøy Aurore u prodaji stoji oko sedam eura. Losos iz uzgoja nije ništa manje tražen od onoga iz divljine, prodaja ide odlično.

U tvornici Lerøy Aurore proizvedu 70 milijuna kilograma lososa. Osim farme lososa, tvrtka koja zapošljava 330 ljudi ima i velik pogon za preradu onoga što izvadi iz mora. Ponovno izvoze u Kinu, s kojom je Norveška normalizirala diplomatske odnose. Zbog embarga Zapada prema Kremlju ovoga je proljeća, međutim, stao izvoz u Rusiju. Ali to neće previše osjetiti. Prošle godine izvezli su, naime, rekordnu količinu lososa i pastrvi, vrijednu gotovo sedam milijardi eura.

“U razdoblju od 2006. do 2016. proizvodnja lososa u Norveškoj se udvostručila, kao i broj zaposlenih u toj industriji. Međutim, nije znatnije porastao broj dodijeljenih licencija i koncesija. Naučili smo stoga iskorištavati postojeće licencije što je bolje moguće, snalazimo se u zadanim uvjetima. Uzgoj ribe na farmama općenito ostvaruje napredak, iza nas je desetljeće uspješnog razvoja industrije”, rekao je Jan Børre Johansen iz tvrtke Lerøy Aurora.

Država ribogojilištima ne pomaže sa subvencijama. Jedno vrijeme nije bilo znatnijeg porasta proizvodnje, a potražnja je sve više rasla, što je stvorilo tržišnu neravnotežu. To donosi nepredvidivost u proizvodnji lososa. Posljednjih godina pojavile su se i tzv. zelene licencije. Podrazumijevaju posebne zahtjeve, vrlo ih je teško ispuniti.

“Država ponuđačima licencije dodjeljuje po sistemu dražbe, dobiva je onaj koji za nju ponudi najveći iznos. Posljednji put licencije su dodijeljene 2014., a najviša ponuda za jednu iznosila je nešto više od sedam milijuna eura. Danas je njihova tržišna vrijednost još i veća jer su cijene lososa dodatno porasle”, rekao je Paul T. Aandahl iz Norveškog vijeća za morsku hranu.

Nije samo losos globalni adut Norvežana. U svijetu su prepoznati i po bakalaru, naravno… Ingvar Lorentzen pripadnik je četvrtog naraštaja u obiteljskoj tvrtki osnovanoj još 1896. Godišnje proizvedu oko 3000 tona bakalara i crnog bakalara, ali i romba. Sve to otkupe od lokalnih ribara. Najviše izvoze u Dansku, Englesku i Poljsku. Usoljeni bakalar završava na portugalskim i španjolskim trpezama. Izvan sezone, od ljeti do jeseni, za kilogram ove ribe dobiju od osam i pol do deset i pol eura. Deset i pol i početkom sezone, u siječnju. A onda zimi cijena padne na nešto više od tri eura po kilogramu.

“Vjerujem kako je ribarstvo jedan od presudnih razloga zašto nismo ušli u Europsku uniju. Smatram da su veliki prihodi koje ostvarujemo od ribarstva i nafte i želja da ih zadržimo za sebe prevagnuli kod odluke da odbijemo članstvo. Bojimo se da bi nakon našeg ulaska u Uniju španjolske i engleske koćarice dolazile ovamo ribariti, ne želimo da izlovljavaju našu ribu”, rekao je Ingvar Lorentzen.

Kristjón Bergmundsson jedan je od trojice prijatelja koji su osnovali tvrtku Riblja republika. Cilj im je učiniti ribu kao prehrambeni proizvod dostupnijom. On i žena u pitoresknom Sommarøyju proizvode zdravi čips, dvojac iz Tromsøea brine se o marketingu i plasmanu proizvoda. “Razlikujemo se od konkurencije po namirnicama koje čine proizvod. Riječ je o čistoj ribi, nije pržena ili pečena. Samo je dehidrirana i začinjena stvarno dobrim začinima, ovisno o okusu. Nema masnoće, osim dobrog ulja i prirodne masti u ribi, omega 3 kiselina”, kazao je Kristjón Bergmundsson.

Kada izlazi na strano tržište, trojac promovira vlastiti brend Riblja republika, ali i sjever Norveške kao geografsko područje, što je u ribljoj industriji itekakva referenca. I zbog održivog načina upravljanja ribljim fondom, čiji je jedan od temelja poštovanje propisanih kvota. U norveškoj industriji bijele ribe najveći je naglasak na zdravom omjeru između velikih i malih flota.

Prošle godine Norveška je izvezla morske hrane u vrijednosti oko 10 milijardi eura, drugi je najveći izvoznik na svijetu. Jednog dana, kada nestane nafte i plina, Norvežani će se opet potpuno vratiti ribarstvu, koje će uz akvakulturu biti nosivi stupovi norveške ekonomije. U toj niši čuče i zanimanja održive budućnosti i to itekako znaju na sjeveru Norveške. I iznad polarnice on za sunčanih dana izgleda pitomo. Možda i najviše zbog izdašne morske njive, koja je othranila generacije, piše HRT.

Facebook Komentari