Hoće li svjetski prvak Tin Srbić nastupati za neku drugu državu? Kako su ga dočekali u Zagrebu?…

Gost Pressinga Petra Štefanića bio je svjetski prvak u gimnastici Tin Srbić.

Ovih dana si se nadavao intervjua. Jesi li naišao na cijeli niz stereotipnih pitanja?

Da, uglavnom sam davao iste odgovore. One neke klasične stvari – kako se osjećaš, jesi li svjestan, što to ima u Dubravi…

Prepoznaju li te ljudi na cesti sad?

Desilo mi se par puta, neki tip iz auta mi je mahnuo i potrubio sad kad sam tu dolazio.

Kako ti se sad čini kad si izvan svoje comfort zone?

Drago mi je da je taj moj rezultat došao do puno ljudi. Ja ću ostati isti kakav sam bio i dosad.

Kada sam na Facebooku najavio ovo gostovanje jedan je komentar bio: “Konačno jedan koji ne ljubi svoju sliku na ekranu”. Je li ovo priča za dva-tri dana, kako već ide s malim sportovima?

Očekujem da će biti aktualno ovo još kojih tjedan-dva, ali ja bih volio se vratiti u normalan život – trening, faks, druženje. Volio bih da to tim putem ide.

Nisi imao veličanstveni doček kao možda neki drugi sportaši…

Dobro, mislim da nogometaši osvoje Svjetsko prvenstvo bi bio pun aerodrom. Ja sam imao doček koji je meni bio i više nego dovoljan. To su ljudi koji mi puno znače u životu. Bilo je lijepo i u mom klubu Hrvatskom sokolu. Došli su ljudi koji mi znače. Na Cvjetnom trgu je bio mali doček, svirali su Prljavci.

Jesi li umoran?

Otkad sam ušao na avion u Montrealu sam spavao četiri sata u tri dana. Možda ako nešto nenormalno kažem tu se isključujem, haha.

Gimnastika nije baš neuspješan sport u Hrvatskoj. Kako to vidiš? Koliko je dobra gimnastika u Hrvatskoj?

Ovdje pogotovo muška je na visokom nivou. Od Flipove medalje na OI imamo medalja na svim ovim prvenstvima. Ostvarujemo i naspram velesila jako dobre rezultate.

Zašto je to od 2008.? Gdje je dotad to bilo? Ude, Možnik, ti. Netko bi rekao da postoji neki sustav…

Čekao se neki rezultat koji će pokrenuti ostale. S Filipovom medaljom su svi shvatili da se može.

U kojem trenutku si ti shvatio da bi s ovim sportom trebao krenuti do kraja?

Nisam ja odmah niti htio na gimnastiku. Tata me na nogomet i hokej htio, ali gimnastika mi se svidjela, bila je to više neka igra. I onda se kroz igru shvati koga se može u veliku dvoranu pozvati trenirati. Ja kad sam 2006. bio u Mađarskoj bio sam prvi u višeboju. Onda sam sljedeće godine na isto natjecanje išao i bio treći pa me to još više potaknulo. Tad sam imao 11 godina.

Je li to uobičajeno tako rano krenuti u taj sport?

Gimnastika je oko 6 godine prosjek da se krene. S 11 je već prekasno jer od tih šest godina do 11 se već motorika i tijelo razviju.
Što voliš kod gimnastike?
Raditi te nove stvari, letove i salta, dobar mi je osjećaj to raditi.

A nogometni pokušaji?

Bio sam na nekom treningu, ali nisam to probao kako spada. Bio sam manji nego kad sam počeo s gimnastikom.

Koje sportove voliš gledati?

Skoro pa sve. Pogotovo kad naši igraju. Volim sve reprezentativce gledati, a volim i igrati nogomet. Ne mogu dok mi je sezona. Ne bi bilo pametno da igram nogomet s frendovima. Sad mogu na umjetnu travu malo odigrat kad je sezona gotova. Nije ni profesionalno ni pamento ići usred sezone igrati nogomet zbog mogućih ozljeda.

Kada si se vratio kakav je tvoj sad raspored?

Sad kad sam se vratio to mi je bilo zadnje natjecanje u sezoni do ožujka ili travnja. Sigurno imam 5 mjeseci slobodno od natjecanja, ali od treninga ne. Moram se na ovoj razini održati. Dolazim sad na natjecanja kao svjetski prvak, ne smijem se opustiti.
Najveći cilj mi je uvijek bio, još od 2008., otići na OI, a naravno da sam i ovakve stvari priželjkivao. O tome sam samo znao razmišljati kako bi bilo da postanem svjetski prvak.

Jesu li to uobičajene godine za uzeti takve medalje?

U gimnastici je ovo moje i malo prerano. Muškarci su za gimnastiku najbolji oko 24. ili 25. godine.

Vrijeđa li te to što nije bilo prijenosa na televiziji?

Ne iznenađuje me. Za nas i naše medije koji su to možda mogli prenositi… Nije mi to najvažnije na svijetu. Svi koji su htjeli su me vidjeli. Bilo je live na Youtubeu.

Koja ti je najdraža disciplina?

Kad sam prve letove na preči radio dobro mi je išlo i volim to raditi. Možnik je u našem klub najbolji, a on je prečaš pa sam malo za njim išao. Druga najdraža, bez obzira što na konju nisam nešto najbolji, ali to mi je zabavno raditi.

Postoje li zvijezde u gimnastici?

Pa postoje pogotovo u Kini, Japanu, Njemačkoj. Najveća zvijezda je Kōhei Uchimura. Jer je on višebojac. 2008. godine je osvojio srebro u višeboju i otad ima 7 svjetskih zlata u višeboju. On je u Japanu velika zvijezda i izvan giimnastike.

Kako su stariji dečki reagirali na tvoje zlato?

Ok su. Svi su mi čestitali, svi su mi došli. Nema tu ljutnje.

Ocjenjivanje u gimnastici. Je li to problem?

I mi sami imamo primjedbe na ocjenjivanje. Bilo gdje gdje ima subjektivnog ocjenjivanja ima i problema… Estetski dio je važan. Važna je jačina vježbe i ocjena za izvedbu.

Do kada traje gimnastičar?

Netko prestane s 25, 26, a neki do 38, 39. To je do tijela vjerojatno. Prosjek je možda neki oko 30 godina uglavnom.
Koji su tvoji godišnji troškovi?
Nisam ja u minusu trenutno. Nemamo mi previše opreme… Dok sam bio manji to su roditelji morali plaćati, bilo nam je puno, ali mislim da troškovi nisu toliko ogromni. Kad se ide na natjecanje klub to pokriva.

Može li se u gimnastici zaraditi? U usporedbi npr. s jednim skijanjem.

U skijanju mislim da dobre novce zarađuju, neusporedivo je. Da bi živio od gimnastike moraš biti najbolji i u vrhu. Ne možeš živjeti od toga ako ti se slučajni rezultat potrefi pa te nema. Moraš stalno biti u vrhu. Imamo te svjetske kupove, ima ih 8 u godini. Postoje nagrade, ali za pobjednika je 700 franaka npr. To bi bio super da ti pobijediš na svih 8 natjecanja, ali to je u gminastici skoro nemoguće. Teško je kroz te svjetske kupove neke novce zaraditi.
Da sam išao za zaradom vjerojatno i bih više zaradio. Ali ovo mi se svidjelo. Da su mi novci najvažniji ne bih se bavo s gimnastikom.

Ti studiraš strojarstvo….

Dan mi je popunjen. Od 8 sati mi je trening, pa fakultet, pa se vratim završiti trening, pa znam opet navečer na fakultet. Krećem na treću godinu na fakultetu. Nadam se da ću završiti prije neke 30. godine.

Postoji li mogućnost da završiš u Americi na koledžu?

U gimanstici je to malo teže jer nema u Americi puno fakulteta koji se bave gimnastikom. Nisam takvu ponudu imao.

Da ti netko ponudi državljanstvo da nastupiš za njih bi li pristao?

A ne znam. Nisam dobivao takvu ponudu i ne znam što bi me moglo privući da ne nastupam za Hrvatsku. Jednostavno mi je gušt i drago mi je da je svirala hrvatska himna, a ne katarska. Ne bih se osjećao ponosno da svira katarska, samo bih čekao da siđem s postolja.

Družiš li se s tim ljudima iz Dubrave koji su napravili velike sportske rezultate?

Ne, ne poznam ih. Perković, Glasnović, Štrlek, Hrgović… Stvarno ima puno ljudi iz Dubrave koji takve rezultate ostvaruju. Kad se prošeta Dubravom svi vole sport. Kad sam bio klinac po ljeti smo cijele dane igrali nogomet, rukomet – izmišljali smo sportove. Tak’ je u Dubravi… I danas vidim klince.
Ja ne znam kad sam imao ljeto za odmor. Ja ljeti još jače treniram. Mogućnost od ozljede je uvijek prisutna. Ja mogu u nešto biti siguran i može se desiti da mi pukne kožica i padnem. Ozljede su prisutne, a može biti i teških. Ja sam imao ozljedu lakta zbog koje sam morao na operaciju. Tri godine me boljelo, a nisam nigdje pao. Toga ima u gimnastici. Kaže mi trener: ” Ak’ te niš’ ne boli, nije dobro”.

Dok me taj lakat bolio sam imao faze da mi je teško, ali nisam imao u glavi da želim prestati.

Kakva je situacija s dopingom u gimnastici?

Dva i pol sata sam bio na doping kontroli nakon natjecanja. Nije ono da uzmeš doping pa da možeš dobit snagu jer gimnastika je vještina i utreniranost. Ne možeš tu uzet doping i znat nešto što nisi znao prije toga. Nisam doživio da su nekoga uhvatili.

Kakva ti se čini Hrvatska? Često putuješ…

Više se vidi društvo na natjecanju nego neko razgledavanje. Obično bude dvorana – hotel stalno. Ljudi izvana imaju puno bolje mišljenje o Hrvatskoj od nas.

Bi li zamjerio nešto bilo kome zbog uvjeta u kojima treniraš?

Stupove imamo u dvorani. Jel to normalo da je kraj partera stup u koji se možeš zabiti? Ja treniram u Hrvatskom sokolu preko puta HNK – lijepa, stara zgrada na oko, ali…

Očekuješ poboljšanje uvjeta?

Ne znam šta da očekujem. Slušam priče otpočetka da će se nova dvorana napraviti, ali nikad se to nije dogodilo ni nakon Možnikovih rezultata. Mislim da bi bilo normalno da grad kao Zagreb ima pravu gimnastičku dvoranu. Jedina prava je u Nedelišću. To je izgrađeno privatno…
Nisam se dosad slikao s političarima ni tapšanja po ramenu nije bilo, ali sad se valjda očekuje nešto…haha.

Kažeš da te politika ne zanima. Ali tebi je Ivan Supek dio obitelji.

Mama mi je rekla da smo rod kad sam upisao gimanziju Ivan Supek. Ali više o njemu mi je teta pričala.

Zanimaju li tvoju generaciju događaji iz 2. svjetskog rata?

Imaju dva prijatelja koji to vole. Znaju se posvađati. Ja nisam baš u tome… Nikad nisam volio povijest previše jer ne znam koliko je stvarna.

Priča li se o odlasku iz domovine?

Moj najbolji prijatelj je išao raditi u Njemačku. Još jedan misli otići. Nisam o tome razmišljao ja, ali poznam ljude koji su o tome razmišljali i koji su to napravili.

Što misliš o situaciji u Agrokoru?

Da je bilo sve kak’ treba ne bi se o tome pričalo. Svaki dan članci o tome, kao nešto se radi, a cijelo vrijeme stoji na istom sve.

Postoji ta fama da nogometaši izlaze na ta neka mjesta gdje se slušaju narodnjaci. A ti?

Ja ne izlazim baš često. Dok traje sezona ne mogu si to dopustiti, tek jednom u 3-4 mjeseca izađem.

Ti si u sretnoj vezi?

Ja sam s gimnastičarkom. Nemam se šta tu buniti.

Jesli li se susreo sa šalama na račun tvog prezimena?

Ja se s frendovima šalim cijeli život oko toga, navikao sam. I uopće me dira, dapače malo se nasmijemo.

Facebook Komentari