Kafka na kvadrat: Cijela nacija poput nekog postapokaliptičko-platonističkog „broda ludih zombija“

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Kafka živi. Franz je s nama. Poput odurnog zombija ustaje iz mrtvih i baulja ulicama Zagreba. Čas se zabije u portu kakve kompanije, čas u vrata Banskih dvora, čas u dveri Hrvatskog sabora, a ponekad zastane i pomalo se nostalgično zagleda u daljinu u smjeru malo istoka, pa malo zapada.

Na udaru smo zombija. Metamorfoze se zbivaju pred našim očima na svakom koraku (savjet: nemojte se gledati „oladelgo u“). Kako je situacija neprihvatljiva pod skoro svim vidicima, prihvatili bismo ju kao dio sebe e da je barem lijepa, a preobrazba je paradigmatski lijepa, no ova nije niti to. Ružna je dozlaboga. Ružna da ružnija ne može biti. Stoga se pitajmo zašto bismo uopće prihvatili stvarnost i zar svijet oko nas nije samo predivan san?

Krenimo ad rem. Na prvi pogled čini se da se gazda priprema za učinke počinjenog proširujući kontekst i relativizirajući negativno vrijednosno težište teme. No ako se malo bolje pogledaju nedosljednosti i proturječja tog proširenja i relativizacije, čini se da ne može razlučiti ispravno od pogrešnog i da već neko vrijeme nema dodir sa stvarnošću, tj. da je duševno nesposoban za suđenje, pa je samim time i svaka optužnica besmislena. Optužnica za što?

S jedne strane, to zvuči razočaravajuće jer ovom bi društvu dobro došla katarza u obliku brzog, djelotvornog i na neospornim dokazima utemeljenog sudskog procesa. S druge strane, to zvuči u redu, jer zaista ljude koji su uspjeli povjerovati u vlastiti izmišljen i svojim rukama sagrađen lik i djelo pri čemu su izgubi i razrušili svaki pa i najmanji dodir sa zbiljom i sposobnost razlikovanja dobra od zla, možemo držati jedino suspektnima na teške mentalne poremećaje i bolesti.

Obje mogućnosti imaju neugodne posljedice. S jedne strane, optužnica, brzo i djelotvorno suđenje i vidno prekomjerna kazna malo su vjerojatne bez uplitanja cijelog niza politikanata u posljednjih 20-ak godina i tako bi se katarza mogla pretvoriti u vlastitu opreku; neku vrstu paradoksalnog društvenog mazohizma vječno odgođenog klimaksa. S druge strane, utvrđivanje nesposobnosti za suđenje zbog niza dijagnoza i preporučenog doživotnog liječenja u ustanovi zatvorenog tipa dovela bi do također do paradoksa.

Paradoks se sastoji u tome da ako je gazda lud, onda su ludi i svi ostali koji su mu ludost omogućili, sudjelovali u njoj i živjeli od nje, ali i svi koji su vlastitim nedjelovanjem propustili upozoriti na nužnost pregleda, dijagnoze i liječenja. Nadalje, ako je gazda lud, onda je nedužan jer mu krivnja nije dokazana, a ako je on nedužan, onda su svi nedužni, a teza o „nedužnosti svih“ i „nesposobnosti počinjenja zlodjela“ zbog posvemašnje „infantilnosti“ neshvatljivo je sukladna njegovoj tezi o „samoproglašenom mučeništvu“ da nastavimo s Brucknerovim metaforama. No ako je gazda nedužan jer pati od „napasti nedužnosti“ spojene s vječnom krivnjom „drugih“, onda je infantilan, a takav je jer je lud. No ako je on lud, onda su ludi i svi ostali, a na koncu i cijela nacija poput nekog postapokaliptičko-platonističkog „broda ludih zombija“.

Čini se da možemo birati između toga hoćemo li svi biti nedužni i ludi ili dužni i zdravi. No to je lažna dilema. U nastojanju njegovog progona dospjelo se do paradoksa jer tko će u sveopćoj hajci i progonu pronaći progonitelje koji su i sami imuni od toga da budu progonjeni? U nastojanju njegove obrane klasičnim obrascima nisam kriv, podmeću mi, nisam ja, drugi su, nisam znao, i sl., tj. početno pretpostavljenog proširenja konteksta i relativizacije, on odlazi predaleko, u neželjeno područje vlastite ludosti koju pak s obzirom da ako je on lud, onda su svi ludi, po definiciji nema tko dokazati jer između ostalog treba biti zdrav.

Zamisao o metamorfozi, bilo s jedne strane odurnog kukca u predivnog leptira, bilo kolosalnog leptira u ogavnog kukca, bilo o dvije paralelne metamorfoze nastavak je samoobmane kao racionalizacije, jer u svijetu krivih nema nedužnih, niti u svijetu ludih ima zdravih. Uostalom, potpuna metamorfoza primjerice gusjenice u leptira još je uvijek neobjašnjena jer je nepoznato kako tzv. „imaginal“ stanice (stanice koje zamišljaju) odjednom ožive u gusjenici i počnu doslovno ubijati njezine dijelove i proizvoditi leptira.

Najgore u cijeloj stvari je što bremenito bazdi na leševe, kosture i raspadnuto meso. Teško je u tom sveopćem razaranju i smrti vidjeti zombi-ljepotu koju na trenutak možemo, možda perverzno, osjetiti u ushićenju gledanja primjerice erupcije vulkana, rotaciji uragana ili bombardiranju neprijateljskih položaja bespilotnim letjelicama time uništavajući naše temeljne, godinama školovane, njegovane i profinjene uzuse ljepote i naš san, jer ljepota je neodjeljiva od pojave otprilike onoliko koliko je nemoguće zamisliti leptira, pa ga zatim ponovno zamisliti ali umjesto lijepoga ružnim, a nažalost ili nasreću dvostruki privid ne pruža zbilju kao što niti dvostruka ružnoća ne rađa ljepotu. Inače, zombija treba gađati u glavu.

Facebook Komentari