Vojni biskup Jure Bogdan kod Husine jame: Čemu i zašto otpori osvjetljavanju ove krvave stranice iz naše povijesti

Kod Husine jame na Vagnju – Kamešnica, slavljena je u subotu 2. rujna misa za sve nevine žrtve komunističkog režima, koje su ubijene i bačene u jamu tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća.

Misno slavlje predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, uz koncelebraciju dvadesetorice svećenika Cetinskog i Livanjskog dekanata.

Prije mise biskup Bogdan blagoslovio je novi mozaik, rad prof. Miroslava Falaka. Na misi je se okupilo oko 2 000 vjernika iz cetinskog i livanjskog kraja, među kojima su bili Josip Šerić i Ivona Paltrinieri, predstavnici ureda za zatočene i nestale pri Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, predstavnici Splitsko-dalmatinske županije predvođeni Damirom Gabrićem, izaslanik načelnika općine Livno Luke Čelana, dogradonačelnik Sinja Zlatko Ugrin, saborski zastupnik Miro Bulj, izaslanstvo grada Trilja predvođeno gradonačelnikom i saborskim zastupnikom Ivanom Šipićem, izaslanstvo grada Vrlike predvođeno gradonačelnikom Jurom Plazonićem, izaslanstva općina Otok i Hrvace predvodili su Nediljko Laco i Dinko Bošnjak, izaslanstvo Viteškog alkarskog društva predvodio je član uprave Dražen Šabić i harambaša Ivo Vukasović “Parin”, predstavnici političkih stranaka, koordinacija braniteljskih udruga Cetinskog kraja te potomci nevinih žrtava. Mješoviti zbor iz više župa Cetinske krajine pjevao je za vrijeme mise pod ravnanjem s. Vjere Gulić.

Biskup Bogdan je u homiliji rekao: „S osjećajima dubokog poštovanja prema žrtvama ubačenim u Husinu jamu, dolazimo i ove godine s jedne i druge strane Kamešnice, iz raznih krajeva naše Domovine, iskazati im ljudsko i vjerničko poštovanje. Kao kršćanski vjernici, koji čvrsto vjeruju u ‘uskrsnuće tijela i život vječni’, sa stratišta njihova stradanja, uzdižemo svoje molitve dobrome Bogu za njihove duše. Kao njihovi potomci, rodbina, prijatelji i sunarodnjaci, pritisnuti smo s mnoštvom pitanja: Tko su svi ovi ubačeni bez suda i dokaza krivnje u ovu jamu? Još i danas tražimo svoje roditelje, djedove i bake, rodbinu, prijatelje, susjede….? Želimo ih dostojanstveno pokopati…. Kako se moglo dogoditi da ih je progutala noć i da je njihov nestanak s ovoga svijeta zabetoniran šutnjom sve do naših dana? Kako to da nitko nije odgovarao za ove zločine? Kako se moglo dogoditi da je naša Domovina na kraju Drugog svjetskog rata postala jedno veliko stratište i groblje? Kako to, dobiva se dojam, da imamo više masovnih grobnica i kostiju poslije Drugog svjetskog rata nego li u samome ratu dok su trajali ratni sukobi? Kako to da su Nijemci koji su prouzrokovali Drugi svjetski rat iz kojeg su izišli s teškim porazom (imali oko pet milijuna ubijenih i nestalih), uz teške kazne i restrikcije, uspjeli su više od četiri milijuna dostojanstveno identificirati i pokopati i još im je ostalo manje od 25 % onih koje i dalje traže i žele uredno pokopati (bez obzira na kojoj su se strani borili!!!), a mi smo gotovo na samome početku istraživanja. Raduje nas i pozdravljamo napor i rad hrvatskih ustanova u posljednje vrijeme na otkrivanju i iskapanju masovnih grobnica u našoj Domovini”.

U homiliji biskup je postavio niz pitanja: „Što se to događa u ljudskoj psihi da čovjek udara na čovjeka, jer je jači, jer je pobjednik ili je ‘na strani pobjednika’, do te mjere da slabijega želi uništiti, poniziti u životu, ali i poslije smrti? Tko to sebi prisvaja pravo, uime koga i čega, da drugome smije i može oduzeti život? Kako je moguće da ljudsko biće obuzme neshvatljiva mržnja na svoga bližnjega sve do istrijebljenja? Zar svi nismo jednaki pod ovim suncem? Zar svi nemamo isto pravo dostojanstveno živjeti ovaj život? Čemu i zašto otpori osvjetljavanju ove krvave stranice iz naše povijesti, usprkos Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 (iz 2006.) kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praške deklaracije (od 3. lipnja 2008.) i Rezolucije Europskog parlamenta (od 23. rujna iste godine), koje nas podsjećaju na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim nasljeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile 20. stoljeće: nacizam, fašizam i komunizam? Kako to da se preživjeli svjedoci masovnih pogubljenja i zločina nakon Drugog svjetskog rata, i danas boje govoriti i otkriti zločince i ubojice?”

U homiliji je biskup vjernicima poručio da dok razmišljaju „o teškim mukama koje su prolazila naša braća i sestre na ovom stratištu, ispunjeni smo nadom i vjerom”.

„Kao što Bog Otac nije napustio svoga Sina u njegovim teškim časovima, nego ga je krijepio i davao snagu da izdrži do kraja, koji ga je od mrtvih uskrisio i postavio sebi zdesna, tako je Bog bio i s ovom našom braćom i sestrama u svim njihovim patnjama pa i u samoj smrti. Premda nam je teško i zamisliti muku, kroz koju su prošle žrtve ovog strašnog pokolja u trenucima prije smaknuća, Bog ih nipošto nije napustio, nego ih je tješio i krijepio da mogu izdržati do kraja. Bio je s njima kad su prolazili kroz dolinu smrti. O sličnoj situaciji imamo živo svjedočanstvo iz Domovinskog rata. Vilim Karlović, čudom preživjeli vukovarski branitelj odveden na stratište Ovčare, posvjedočio je da ni od koga od naših ljudi na Ovčari nije čuo ružnu riječ, psovku ili proklinjanje prije okrutne smrti, nego samo vapaje Bogu i molitve. Uistinu, kako je rekao, naši su ljudi umirali dostojanstveno s molitvom na usnama. Tako umiru istinski vjernici, katolici. Na taj su način umirala zasigurno i ova naša braća i sestre, ovdje mučeni. To je duša našega naroda, da u teškim trenucima vapimo Bogu, da ga ne zaboravljamo, da se u Njega ufamo, da njegovu nebesku Majku i svece zazivamo”, rekao je biskup.

Upozorio je pri tome da „samo primitivna i necivilizirana društva ne vode brigu o pokojnicima, o tome da svaki čovjek ima pravo na grob. Samo ljudi otupjele savjesti i uskogrudni u svojim svjetonazorskim stavovima, mogu priječiti da se ovakva stratišta istraže, da se mrtvi dostojno pokopaju. To vrijedi za sve jame i za sve žrtve na bilo kojoj strani da su se dogodile! Ako smo mogli prokopati Velebit, Kapelu i Biokovo možemo sigurno istražiti i sve ovakve jame i iz njih izvaditi kosti i dostojanstveno ih pokopati”.

Biskup je također poručio da „premda smo duboko u svojoj duši ranjeni zlom masovnih ubojstava naših milih i dragih ubačenih u Husinu jamu, mi ne smijemo dopustiti da naše srce obuzme razorna sila osvete i mržnje!”

Postići život vječni u nebu cilj je našeg života. Prema tom cilju usmjerimo svoje srce i svoje energije. Budimo zato ljudi molitve, ljudi vjere koji se ne povode za bukom i zavodljivostima ovoga svijeta”, potaknuo je biskup Bogdan.
Fra Bože Norac Kljajo, pokretač svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća od 1999. godine, organizator komemoracija na Husinoj jami, na kraju misnog slavlja zahvalio je svima koji su na bilo koji način pripomogli u organizaciji ovog slavlja.

Molitvom odrješenja nad Husinom jamom završilo je spomen-slavlje, a vijence su položili izaslanstvo Ministarstva branitelja i Splitsko-dalmatinske županije, gradova Sinja, Trilja i Vrlike, općine Otok i Hrvace, izaslanstva Viteškog alkarskog društva, sinjskog i livanjskog HDZ-a, kaštelanskog HSP-a, HSP-a Splitsko-dalmatinske županije, članovi Mosta nezavisnih lista, predsjednik Gradskog vijeća grada Sinja, predstavnici braniteljskih udruga iz Livna, i Otoka, udruga Vaganj – Prolog – Livno, kao i mještani Orguza te članovi obitelji nevinih žrtava bačenih u ovu jamu i brojni sudionici komemoracije, javlja IKA.

Facebook Komentari