Evo što kaže pilot MORH-ovog helikoptera za koji obitelji nastradalih vatrogasaca na Kornatu tvrde da je ispuštao kerozin

Već deset godina slušam i čitam kako je iz vojnog helikoptera koji je pohitao u pomoć unesrećenim vatrogascima na Kornatu kapalo gorivo i kako je to gorivo krivo što su jadni mladići nastradali.

To je teza obitelji nastradalih koji se bore da dokažu nečiju krivnju zbog stravične tragedije. I više ne mogu to čitati i slušati. Gdje god dođem moram ljudima objašnjavati da helikopter H-202, kojim sam ja zapovijedao i s kojim smo izvlačili unesrećene s Kornata nije ispuštao gorivo i da je bio sto posto ispravan. Mi nismo krivi za tragediju. Dosta mi je. Moram reći istinu, jer smo moja posada, kopilot Antonela Marinov, tehničari Filip Butorović i Vladimir Zelić i ja samo htjeli pomoći unesrećenima, a evo već deset godina smo predmet napada i lažnih optužbi, kazuje Slobodnoj Dalmaciji na početku razgovora satnik Boženko Poljak, kapetan helikoptera H-202, koji je iz zrakoplovne baze Divulje tog tragičnog 30. kolovoza 2007. poletio u nepoznato, prema Kornatu da spasi, kako im je rečeno, neke vatrogasce koji su na Kornatu upali u probleme.

Nismo znali što nas čeka

Taj famozni helikopter H-202, koji je već 10 godina predmet rasprava u Hrvatskoj to je ljeto, koje je bilo opterećeno požarima, iz Zagreba sa svojom posadom (ne ovom kapetana Poljaka) došao u Dalmaciju, u Divulje da bude ispomoć.

– To jutro, prije odlaska na Kornat mi smo, odnosno ja i moja posada, drugim helikopterom gasili požare po Hvaru. Na Hvaru smo bili tri sata i nakon što smo se vratili u bazu Divulje čekali smo novi zadatak.

U 17.05 smo dobili zadaću od operativca za STS let (traganje i spašavanje) na Kornatu. Uz to nismo dobili nikakvu informaciju gdje točno letimo, što se točno dogodilo, i što nas tamo čeka.

Samo smo znali da su u pitanju vatrogasci, a koliko ih ima, jesu li ozlijeđeni i što se zaista zbiva, nismo znali. Te informacije nismo dobili jer ih nije dobio ni operativac koji je nas obavijestio o zadatku.

Jedini helikopter koji je bio u Divuljama bio je taj H-202, a svi ostali su bili na gašenju požara koji su gorjeli diljem Dalmacije, kazuje satnik Poljak, koji je već osam godina u mirovini.

Čim su dobili dojavu o akciji, članovi posade uzimaju svoju opremu i kreću prema istočnoj stajanci, ispred hangara gdje se nalazio helikopter.

Pucanje gume

– Dolaskom do helikoptera vidjeli smo da mu mijenjaju gumu, koja je pukla prilikom prijevoza tih istih vatrogasaca na Kornat, samo par sati prije. Lijevo glavno kolo mu je promijenjeno u roku od pet minuta i nakon što smo pregledali helikopter i utvrdili da je sve u najboljem redu, poletjeli smo prema Kornatu.

Da je kojim slučajem kakvo gorivo (kerozin) curilo iz helikoptera, to bi prije polijetanja vidjelo desetak ljudi uokolo helikoptera, a i moji instrumenti u kabini helikoptera bi pokazivali gubitak goriva. Samo minutu nakon polijetanja, odnosno nakon samo 500 metara leta, od aerodromske kontrole leta (AKL) zračne luke Split dobio sam informaciju da se vratim na helidrom Firula kako bih pokupio pripadnike Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS).

Otišli smo na Firule i pokupili njih trojicu, Stipu Božića, Srđana Vrsalovića i Mladena Mužinića-Frfu. Nakon toga smo odmah poletjeli za Kornate. Meteo prilike bile su vrlo loše. Puhalo je sve od Rogoznice pa dalje do Kornata jugo između 40 i 60 čvorova – kazuje Poljak.

Prije dolaska na Kornat kapetan Poljak je kontaktirao kapetana helikoptera Bell 206 koji se nalazio visoko iznad unesrećenih, odnosno iznad Kornata, i to upravo zbog loših meteo uvjeta.

– Kapetan Bella mi je rekao da ih vidi te sam ga ja zamolio da nas sačeka dok mi ne dođemo kako bi mi mogao dati točnu poziciju gdje se oni nalaze. Ja u tom trenutku još uvijek ne znam ništa, ne znam što se dogodilo, ne znam što me očekuje.

U svojim najgorim i najcrnjim mislima mislio sam da je netko od njih slomio nogu i da ga treba prevesti u bolnicu. Kad smo došli blizu Kornata, kapetan Bella nam je rekao gdje su i mi smo iz zraka vidjeli osobu na zemlji koja je bila obučena u bijelu sokolsku majicu kako maše rukama prema nebu, odnosno nešto gestikulira. Došli smo 20 metara iznad njih, zalebdjeli smo (stali iznad njih) i nismo vjerovali svojim očima ono što smo vidjeli.

Širio se užasan smrad, a na tlu su bila izgorena tijela. Vatre ni dima nije bilo u krugu od kilometra. Iz helikoptera su se spustili Frfa i Stipe, dok je Vrsa ostao unutar helikoptera.

Tri ture izvlačenja

Kako na mjesto stradavanja zbog konfiguracije terena nismo mogli sletjeti i unesrećene ukrcati u helikopter, nakon što smo Frfu i Stipu spustili, otišli smo potražiti mjesto gdje ćemo unesrećene odvesti i moći sletjeti, kako bismo ih ukrcali u helikopter za daljnji transport. Došli smo do jednog obližnjeg maslinika i zaključili da je to dobro mjesto za te manevre, kazuje Poljak.

Nakon toga vraćaju se na mjesto tragedija i uzimaju prikačene na konop, prvu četvoricu ozlijeđenih i Frfu, te ih prevoze u Maslinik.

– Tamo ozlijeđene preuzima HGSS i još neki ljudi i vode ih do policijskog glisera. Taj je put bio dug nekih 200-tinjak metara. Zatim se vraćamo po drugu turu i kačimo Franu Lučića i Frfu i nosimo ih u maslinik, gdje slijećemo i ukrcavamo Franu Lučića u helikopter i tada idemo po treću turu.

Moram naglasiti da sam iza prve ture, kojom sam preveo unesrećene do maslinika pozvao pomoć, odnosno preko načelnika stožera 95. zrakoplovne baze Divulje zamolio sam još jedan helikopter i on dolazi iz smjera Hvara, gdje je u tom trenutku gasio požar. Odlazim po treću turu, kačim dva unesrećena i Frfu i opet ih nosimo prema masliniku.

U tom trenutku nam dolazi i helikopter za ispomoć, i ja kolegi govorim da ozlijeđene ukrca u helikopter i vozi ih prema bolnici. Kad sam otkačio tu posljednju dvojicu ozlijeđenih, dobivam informaciju s mjesta tragedije da tamo više nema živih. Stoga odlučujem odmah otići prema Zemuniku i za mnom ide kolega s drugim helikopterom. Sa mnom u helikopteru idu Vrsa i Frane Lučić, dok je Stipe ostao na Kornatu, a s kolegom lete dva ozlijeđena vatrogasca i Frfa – kazuje satnik Poljak.

Svoju priču Poljak godinama iznosi po raznim sudskim ročištima, a sada je po prvi puta ispričao za medije. Poljaku je nevjerojatno da ga nitko nikada iz HRZ-a i MORH-a nije upitao što se stvarno dogodilo na Kornatu i kako je izgledala akcija traganja i spašavanja.

Laž je priča o kerozinu

– Meni je nevjerojatno da netko uopće spominje nekakvo curenje goriva iz helikoptera. Da je bilo curenja goriva svi bi prilikom promjene gume to vidjeli i taj bi kvar bio upisan i knjižicu helikoptera, gdje se piše “povijest bolesti” i kvar bi bio uklonjen.

Pa ne mislite valjda da bih ja poletio helikopterom iz kojeg curi gorivo. Dakle, optužuju nas za nešto što nema veze s pameću. Ja sam sa svojom posadom obavio zadaću koju ni na televiziji, u akcijskim filmovima nije lako gledati, a kamoli je u stvarnosti izvesti. Zbog toga sam ogorčen neistinama koje se plasiraju javnosti.

Sa svojom sam posadom, nakon što sam vidio kakvi su meteo uvjeti poviše Kornata, mogao mirne duše otići od tamo jer su meteo uvjeti bili užasni (jak vjetar i turbulencije) za ovakav tip spašavanja, odnosno uvjeti po kojima nije dozvoljeno helikopterom uopće obavljati takvu zadaću. Izložio sam velikoj opasnosti posadu i sve nas u helikopteru da bih pomogao tim mladim momcima. I onda, nakon svega toga moram čitati i slušati kako je iz helikoptera H-202 curilo gorivo (kerozin) i da je to uzrok tragedije.

Tužno i žalosno. Sve bih na svijetu dao da smo sve te momke mogli spasiti i da su oni sada živi. Eto, to je istina o mom letu i druge istine nema – zaključuje u Slobodnoj Dalmaciji, u svojoj prvoj ispovijedi za javnost umirovljeni satnik Boženko Poljak.

Facebook Komentari