Ulaznici i izlaznici: Jedna od indicija alternativne činjenice duboke svjetonazorske podjele među Hrvatima

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Postoje male prisne teme o kojima šutimo jer su nedostojne, jer ih potiskujemo, zanemarujemo, nedovoljno njegujemo ili na njih ne obraćamo pažnju. Mnoge su nam toliko bliske da vidimo samo mutno i periferno, a baš one nerijetko najjasnije pokazuju našu kulturu.

Jedna takva je javni prijevoz. On nije mala nego životna tema barem onoliko koliko tijekom života živimo u javnom prijevozu. Ako samo na odlazak u školu, na studij ili posao i povratak dnevno trošimo minimalno 60 minuta, to je u prosječnom životnom vijeku od 76 godina nešto manje od 3 godine života. Ako pribrojimo i ostala korištenja javnog prijevoza broj se penje iznad 7 godina što je 1/10 života. Kako je javni prijevoz široka tema ograničimo se na ulaženje i izlaženje u Zagrebu, misleći pritom na tramvaje i autobuse, a isključujući uspinjaču jer antiknošću nuka putnike na kičastu uljuđenost, ali i zagrebačku nevidljivu žičaru jer je teško provesti znanstveno promatranje ponašanja nevidljivih putnika.

Na prvi pogled, ulaženje i izlaženje iz javnog prijevoza izgledaju jednostavno, ali tome možda nije tako. Putnici koji ulaze i izlaze, tj. ulaznici i izlaznici, dijele mnoge varijable koje imaju mnoge stupnjeve i podvrste, ali neke među njima su odlučujuće jer određuju ostale.

Četiri su temeljne dane s oprekama: (1) ulaznik-izlaznik, (2) jednostran-svestran, (3) brz-spor i (4) stajač-pomicač. Svaka od ovih 8 temeljni varijabli može biti u odnosu sa svih 8, tj. i sa samom sobom i to proizvodi velik broj mogućnosti koje se ostvaruju, pa ono što je u modelu jednostavno i uredno u modeliranoj stvarnosti čini se kaotičnim i neurednim, ali možda tome nije tako. Možda u kaosu postoji red.

Ilustracija je svakako pojednostavljen prikaz idealnih tipova, tj. model, ali u zbilji postoje stupnjevi i podvrste koje treba na brzinu remodelirati što i činimo. Primjerice, ako u tramvaju imamo 5 izlaznika i na stanici 5 ulaznika model kaže da se radi o 10 čina, prvo 5 čina izlaza, a zatim 5 čina ulaza. No činjenice model čine beskorisnim. Postoje primjerice ulaznici-izlaznici, tj. ljudi koji prvo uđu na vrata, ali se za tren predomisle pa izađu. Postoje i dvostruki ulaznici-izlaznici, tj. oni koji to čine dva puta. Itd. Nadalje, svi oni to mogu činiti na istim vratima, ali i na različitim, iako su ovo posljednji vrlo rijetki, ali ne treba ih podcjenjivati jer u punom tramvaju izazivaju strašan metež. Nadalje, postoje neodlučni ulaznici i izlaznici. Oni koji zastanu na samom pragu pa bi, ne bi.

Stranost je u Hrvata uglavnom nastranost za razliku od pretpostavke o dominaciji jednostranosti (pravilo kaže da se ulazi i izlazi desnom stranom). Naime, jednostrani ulaznici i izlaznici su vrlo rijetki, napose desnostrani, a ljevostrani još rjeđi, što je još jedna od indicija alternativne činjenice duboke svjetonazorske podjele među Hrvatima.

Ulaznici i izlaznici ulaze i izlaze na sve strane, lijevom i desnom stranom, obožavaju sredinu, dijagonalna i kretanja po raznim krivuljama, možda zato jer time zadržavaju prednost.

Brzina, tj. brzi i spori svakako imaju stupnjeve ovisno o brzini (normalan hod je 1.4m/s ili 5km/h). U pravilu su pokretniji, usamljeni i žurni putnici najbrži, a manje pokretni, u društvu, kojima se ne žuri i s puno stvari sporiji. Ima iznimaka.

Bakice s puno cekera s placa znaju biti abnormalno brze. Prvo stoje na stanici kao na samrti. Ali čim se vrata počnu otvarati uđu u tramvaj kao da skaču u dalj. Zatim sprintaju do prvih slobodnih stolaca. Pritom bacaju cekere poput diskova na okolne stolce i na kraju zasjednu na stolac kao na tron i okite se cekerima na sve strane kao medaljama nakon pobjede u tramvajskom osmoboju i ponosno pobjednički sjede kao da svira himna stranke umirovljenika. Ako ima više bakica koje ulaze na suprotna vrata, moguće je svjedočiti bespoštednom finalu, iako se na koncu često sprijatelje i gunđaju, tračaju i žale se jedna drugoj o bolestima, unucima, snahama i zetovima.

Pomicači i stajači iako su na prvi pogled najmanje važne varijable, možda su odlučujuće za brzinu izmjene putnika. Stajač je putnik koji ako je ulaznik ne miče se pred vratima prije izlaska izlaznika da Boga moliš ili ako je izlaznik ne miče se prije nego što mu se ulaznici ne razmaknu.

To su oni poput mene koji se pri izlazu stanu pred razjarenu masu ulaznika i čekaju ponekad komentirajući „Dajte recite kak to mislite ući ak mi prije ne izajdemo?“. Najgora vrsta su stajači blizu vrata bilo da su ulaznici ili izlaznici, a koji uopće ne namjeravaju niti ući, ni izaći. Pomicači su također raznoliki, ali najzanimljiviji su neodlučni koji se malo pomaknu npr. lijevo, pa zatim desno.

Poseban slučaj su oni koji se samo nagnu uvjereni da su se pomaknuli, a osobito je zanimljivo promatrati susret dva pomicača. Postoje auto- i deutero-pomicači. Prvi pomiču sebe, a drugi druge kako „japanskim naguravanjem“ tako i perfidnim pasivno-agresivnim provociranjem poput „Može malo u sredini, nismo jedini kaj idu na posel.“ i sl.

Pomicači i stajači imaju i podvrste kao i ostali. Najpoznatije su šetači-gegači i trkači-kipovi. Šetači se šeću prepunim tramvajem kao po Zrinjevcu u fraku s cilindrom i štapom i potpuno su izvan sebe kad svako malo zapnu za suputnika ili se popiknu na kakav prije spomenuti ceker.

Gegači se vuku ko puževi i najčešće predvode kolonu jer ih svi puštaju da budu prvi. Trkači su posebna sorta. To su istinski atlete. Navodno postoje trkači koji 12-icu od prvih do zadnjih vrata pretrče za manje od 10 sekundi. Vrhunac je kad se zatim u potpunom čudu ukipe kod suprotnih vrata jer im nitko ne dodjeljuje medalju. Kipovi su neka vrsta tramvaj-zombija. Oni dođu na neko stajaće mjesto, hrabro ga okupiraju, zauzmu čvrst stav ne pomiču se štogod da se zbilo. Na njih se čovjek može osloniti kao na prozor ili vrata, a kad se pokrenu kreću se kao John Wayne, Clint Eastwood i Terminator zajedno.

Ako su navedeni primjeri dovoljni, može se pretpostaviti kako je ulaženje i izlaženje u tramvaje i autobuse u Zagrebu krajnje iracionalno, neučinkovito, kaotično, neuljudno, traumatično, ponekad nemoralno, a redovito i ružno. Kad se to postavi u kontekst srodnih tema poput čekanja na stanicama, ponašanja tijekom vožnje, sveukupnog jada i bijede zagrebačkog javnog prijevoza itd. dobivamo daljnju potvrdu ispravnosti ove pretpostavke.

Ipak u tom cijelom nekulturnom neredu ima i kulture ili barem anti-kulture. Za razliku od europskih sjevernjaka koji se u tramvajima, autobusima i metroima voze kao zombiji, mi po tom pitanju ipak južnjaci volimo pričati, komentirati, dobacivati, prepirati se, zabavljati i sl.

Postoji i narativni i literarni pod-žanr tramvajskih priča, priča iz busa, priča sa stanica, priča s okretišta itd. Sve to skupa čini određenu kulturu za koju imamo razloga vjerovati kako ju se može očuvati, unaprijediti, čak i brendirati i istovremeno povećati učinkovitost na zadovoljstvo svih.

Facebook Komentari