Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je milicija 25. svibnja 1978. iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu, gdje je bio ilegalac u sobi, odvela u Petrinjsku na ispitivanje i zatim zatvorila.
Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!
Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, gdje će biti i vodič posjetiteljima.
Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!
Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.
Verbalni delikt
– Od kraja drugog svjetskog rata pa sve do 1988. godine mogli ste biti krivi ako ste govorili ili pjevali što se komunističkim vlastima nije sviđalo ili ste nekome dali na čitanje novine koje je pisala naša hrvatska emigracija i iseljenici.
Takva djela su se dokazivala iskazima svjedoka i mogli ste biti osuđeni na do pet godina Lepoglave, Stare Gradiške ili Golog otoka. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava nam Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.
U RH je doduše, kao politički zatvorenik, dobio odštetu u visini 54 kune po danu, za vrijeme provedeno u zatvoru, a ako dočeka mirovinu, ona će mu biti uvećana za zatvorske dane. A dotad, treba preživjeti!
– Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio – pojašnjava Rojnica, kojem je, kaže, nakon zatvora bilo još gore, tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo tretiran kao “neprijatelj države i sistema”.
Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila.
– To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju.
Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.
Spašen život
– Što bih ja imao od toga da ih prozivam kad sve ionako dođe na naplatu – kaže Rojnica.
Dok su drugi zatvorenici tražili cigarete, on je tražio Bibliju.
U istražnom zatvoru u Zagrebu se htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.
U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.
– Istina, Kospić koji je na Golom otoku bio jer je dvojicu ubio, a trećega učinio doživotnim invalidom, spasio mi je život. U zatvoru ste uvijek u lošem društvu, gdje god da krenete. Do vas je kome ćete se pridružiti i nikad niste sigurni da ste pogodili. Ja sam pogodio – kaže Rojnica.
Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.
Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori samo u prvih osam godina, kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.
– Da nitko nije govorio, pisao i suprotstavio se komunističkom totalitarizmu, bio zatvaran i ubijan, zar mislite da bismo imali slobodu, samostalnost, državu?!
Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo patriotistima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi – zaključuje Rojnica.
Iako ovo nije Hrvatska o kojoj je sanjao, sretan je, kaže, što je imamo.
Štrajk glađu
Štrajkao je glađu kad je doznao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić, za kojeg su ga optužili da s njime surađujete na stvaranju Hrvatske:
– Ubojstvo Bruna me toliko emocionalno dotuklo da sam bio očajan…
Što mu je bilo najgore? Odvođenje, suđenje i osuda nije najgore. Najgore je ono što se događa između i poslije.
– Bog mi je sačuvao razum i zdravlje duše i pored “liječenja elektrošokom”. Sam po sebi ja sam vrlo slab kao i svatko od nas kad dođemo do zida i ne vidimo ni izlaz ni kraj. Ne znam za druge, ali mene je vjera spasila…
Crne elektrode
“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!
Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!
Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…
Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.
Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”
Tako Rojnica opisuje “terapiju” elektrošokom tijekom istrage, piše Slobodna Dalmacija.
