Stipe Žunić ušao je u povijest hrvatske muške atletike: Važno je ući u vrtiće i osnovne škole

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Osvojiti medalju u atletici, gimnastici ili plivanju na Svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama predstavlja posebno dostignuće jer se radi o bazičnim športovima, pa je tim više brončana medalja i 3. mjesto Stipe Žunića na IAAF Svjetskom prvenstvu u atletici u Londonu 2017. godine iznimno vrijedna, a i nacionalno jer je to prva hrvatska medalja u muškoj konkurenciji na svjetskim atletskim prvenstvima na otvorenom.

Atletika, gimnastika i plivanje su bazični športovi jer sadrže temeljne kretnje koje su ujedno temeljne i mnogim drugim športovima. Nacija može biti dobra u mnogim športovima (npr. u rukometu, košarci ili nogometu), ali tek ako je dobra u bazičnim športovima, na neki način je športska. Dakako, da bi to bila u punom smislu potrebno je, napose u današnje vrijeme, da bazični športovi zauzimaju visok udio u rekreativnom i amaterskom športu državljana.

Udio bazičnih športova i uopće športova u rekreativnom športu u Hrvata zanemariv jer se nacija premalo kreće, previše sjedi i nezdravo se hrani što su među glavnim suuzročnicima pretilosti koja je u porastu i direktno vodi kardiovaskularnim bolestima, a čemu svjedočimo, usprkos svim vrstama pred-ljetnih tretmana, na hrvatskim morskim plažama, riječnim i jezerskim kupalištima i bazenskim kompleksima.

Športski govoreći, s jedne strane Hrvatska prelazi iz razdoblja komercijalizacije u razdoblje post-komercijalizaciju (u kojoj športovi, športaši, momčadi i natjecanja nisu samo proizvodi, nego i nacionalni brandovi) što je dobro, ali istovremeno i suprotno tome, a što je loše, prelazi iz razdoblja nacije čija su djeca i starci donedavno punili parkove i igrališta prema naciji čije je zrelo stanovništvo tjelesno zapušteno do granice poremećaja i bolesti.

Navedeni kontrast najvidljiviji je ako se promotre športaši i ostali građani kako se mimoilaze na javnim prostorima u blizini bilo kojeg športskog objekta, prvi nalik na starogrčke boginje i bogove s obzirom na odličja koja su osvojili, a drugi nalik na invalide koji ne mogu niti pravilno hodati i prestaje biti kontrast i počinje činiti paradoks Hrvata kao športske nacije.
Taj je paradoks Hrvati jesu športska nacija i Hrvati nisu športska nacija sveprisutan. Tjelesno zdrava djeca koja prije ili nakon škole trče u parkove, na kvartovska igrališta ili na treninge pravi su raritet, ali su zato tribine klupskih natjecanja već i najnižih uzrasta prepuna razjarenih očeva koji liječeći vlastite frustracije plaćaju kako bi im dijete uopće treniralo i nastupalo u momčadi, nazivajući pritom to isto dijete svojim ulaganjem.

Taj nedostatak opće kulture ne samo tjelesne, nego i npr. glazbene ili likovne, rezultira time da se novopečene starije osobe sve manje sjećaju vlastitog mladenačkog rekreativnog bavljenja športom kao normalnog, pa ih tako pretile skupa s njihovim pretilim unucima češće možemo vidjeti na pokretnim stepenicama prodajnih lanaca, nego u parkovima, na igralištima i po kupalištima (koja su inače vrlo zdrava i za starije i za djecu).

Te scene bile bi komične da nisu tragične jer na neki način suprotstavljaju parodiju tržišno fabriciranog „kulta mladosti“ i tragediju onoga što se naziva „ageism“ (tj. diskriminacije osoba s obzirom na dob što se u početku odnosilo na starije, a danas na sve dobne skupine).

Navedeni paradoks moguće je riješiti tako da se kaže da su Hrvati športska nacija profesionalnih športaša iznimnih svjetskih uspjeha poput jučerašnjeg uspjeha Stipe Žunića, ili nedavnog uspjeha vaterpolista i istovremeno športski, ali i drugačije, iznimno nekulturna nacija, jer naciju koja nema športske kulture nazivamo nekulturnom. Istina, uzbuđenje pri praćenju športa pred malim ekranom ili na tribini povećava potrošnju kalorija, ali dugoročno govoreći praćenje športskih natjecanja ne čini nas športašima, a još manje tjelesno zdravijima.

Športaši koji su postigli iznimne uspjehe, kao i primjerice genijalni inženjeri, znanstvenici i umjetnici možda imaju neku dužnost poticati naciju na bavljenje športom, znanošću ili kako vam drago. Važno je ući u vrtiće i osnovne škole, razgovarati s djecom, pokazati im primjerice kako se baca kugla ili kako se lemi otpornik, potaknuti ih da to i sami rade, ali prije svega ostaviti im u sjećanju predodžbu i predložak osobne izvrsnosti.

Kao sad se sjećam kad su nas početkom 1980-ih odveli na pomoćno igralište Dinama da vidimo trening prve momčadi, rukujemo se i upoznamo s igračima ili sredinom 1980-ih kad sam kao veslač na međunarodnim regatama ima priliku vidjeti i upoznati neke od najvećih veslača svih vremena.

Zbog toga, opravdano sretni zbog međunarodnih uspjeha atletičara, vaterpolista i ostalih, te istovremeno pretjerujući oko uspjeha nogometaša za koje bi se ubrzo moglo pokazati kako to nisu, najbolje je da u ime te sreće i slavlja u slobodno vrijeme sebe i svoje bližnje odvedemo na svjež zrak i malo se krećemo, jer u određenom smislu kamenčić kojeg dijete baci 1m u maksimirsko jezero jednako je važan kao i kugla svjetskog brončanog koja leti 21,46m. To su mali komadići neke buduće slagalice koja tvori ako ne već osvajača svjetske medalje, onda barem športski kulturnog čovjeka.

Facebook Komentari