Neka bude sveto i svečano: Sretan Vam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

Roberta F.

Piše: Snježana Nemec

Negdje sam pročitala kako nebo i zemlja simboliziraju dva aspekta našeg života: sveto i svjetovno. Ovo svjetovno je poput realnosti sličnoj šumi ili labirintu u kojem je lako zalutati, gdje nedostaju orijentiri i putovi koji vode određenom cilju, u središte. Ono sveto, svečano vraća vrijeme kad su Bog ili bogovi gradili svijet na ovoj zemlji i svojim životom potvrđivali mogućnost spasenja. Sveto koje prekida uobičajeni tijek povijesti, dozvoljava izlazak iz njenih granica.

Ovo svjetovno, dijametralno suprotno od svih nas koji se vodimo razumom i emocijama, iz godine u godinu ne posustaje, i na sve moguće i nemoguće načine pokušava osporiti i umanjiti vrijednost Domovinskog rata.

Samo u posljednjih nekoliko dana na vijest o zdravstvenim problemima kardinala Bozanića, Antifašistički vjesnik je objavio: Umri Josipe ti to možeš. Javio se i pokoji bivši SDP-ovac i ostali, s blago rečeno neukusnim komentarima. Televizija N1 prenosi reportažu o previše hrvatskih zastava i previše domoljublja. To previše stavljeno je kontekst Grada Zagreba i investicije. Što znači previše domoljublja. Domoljublje postoji ili ne. Domoljublje podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi. Ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj.

Documenta i Tešerlićka podižu optužnice. Pupovac u svojoj maniri osporava Oluju. Dačić ne voli Thompsona. Još čekam poziv na pvigodno paljenje hvatske zastave na gvaničnom pvelazu bačka palanka od haaga abolivanog šešelja pa da velim- đabe mu komunikolog kad u pozivu ima slovo R.

Šalu na stranu. U slučajnost, posebno onu političku nikada nisam vjerovala pa tako i ovi glasovi „razuma“ koji se svake godine javljaju pred Oluju nisu slučajnost. Traju godinama. Sjetimo se samo u regiji započete kampanje „Milijun potpisa za REKOM“. Odvijala se baš u trenutku kada su hrvatski građani politički bili najosjetljiviji, i što je još gore, u trenutku kada većina nije imala pojma što stoji u programu i načelima Koalicije za REKOM.

REKOM koju su činile raznorazne nevladine organizacije, i koje su imale između ostalih i podršku Europske komisije, kao i od tadašnjih predsjednika Hrvatske i Srbije, Josipovića i Tadića. Stvaranje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, priznavanje žrtava i njihove patnje, kao i sprečavanje ponavljanja zločina je bio, kako su navodili cilj regionalne Komisije. I ne bi zdravom čovjeku bio problem taj cilj, kada bi uistinu bio objektivan, i kada iza njega ne bi stajali politički angažirani historiografi.

Sjetimo se i privođenja hrvatskih branitelja prema optužnicama iz Srbije. Pokušaja proguravanja Zakon o registru vijeća nacionalnih manjina u sjeni dolaska Pape. Milorada Pupovca koji je prozivao tadašnju premijerku jer je u Kninu pozdravila hrvatske generale. Njegovu izjavu kako su Srbi vraćeni u politički geto nakon odluke Ustavnog suda. I bilo bi smiješno da nije tužno znajući kako je Hrvatska u samom vrhu među europskim zemljama u poštivanju prava manjina. Stanimirovićeve izjave iz 1991 – palo je u i posljednje ustaško uporište – vukovarska bolnica….I šutnje hrvatske politike.

Globalne politike koja diktira procese, baš kao da je u Kafkinom djelu „Zamak“. Siva svakodnevica, zagonetna, alegorijska zbilja ispunjena strepnjom, osjećajem krivnje i zbunjenosti, neprestano izložena prijetnji birokratskih sila.

Višegodišnjim nametanjem teze da nije bilo velikosrpske agresije, da su Srbi žrtve hrvatske politike, da smo svi isti, da žrtva postaje agresor, a agresor žrtva, i ove godine pred obljetnicu Oluje svjedočimo dopplerovom efektu nadolazećih, vrištećih tonova kojima nam pokušavaju utisnuti svoje poruke, odnosno odlazećim kada njihovi tonovi postaju niži, mukli, odstupajući.

Svjedočimo opet tvrdim tvorcima neke nove istine o Domovinskom ratu kojima je oduvijek medijski prostor bilo mjesto kroz koji sustavno truju ovo društvo. Oni nisu ni u jednom trenutku ni ponizni ni pokorni, ne žele zajedničko stvaranje zdravih temelja.

Oni tvrde kako nismo objektivni, kako je projekcija vanjskog svijeta u nama, a ne izvan nas. Oni neće i ne žele priznati kako je iskrivljena slika njihov problem, a objektivnost dio ljudske subjektivnosti. Oni žele samo svoju istinu, i zato još uvijek postoji njihova i naša istina i moralnost koje su u međusobnom i čini se vječnom sukobu.

Tužno. Pročitati Aristotela, prvog teoretičara tragedije, njegovo razmišljanje o katarzi, čišćenju. Pročitati i shvatiti kako taj katarzični učinak preporođuje i nas same. Ponešto naučiti i o karakteristikama te iste Aristotelove tragedije: o tragičnom junaku, tragičnoj krivnji, završetku krivnje, katarzi i uzvišenom stilu. A, upravo u toj konačnici, u tom Uzvišenom stilu sadržano je sve što bi trebali razumjeti.

Kako god, sutra obilježavamo vojno-redarstvenu akciju “Oluja” kojom je u manje od 48 sati oslobođeno 80 posto okupiranog hrvatskog teritorija, a ujedno označen i početak cjelovitog oslobođenja RH.

Sretan Vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!
Neka bude sveto i svečano!

Facebook Komentari