MuDo – Muzej Domovinskog rata: Što želim za 25. obljetnicu Oluje, želim pravi interaktivni muzej, evo kakav bi trebao biti

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Još malo pa će 25 godina naše veličanstvene Oluje. Za dvadesetu obljetnicu imali smo sjajan mimohod, ali što ćemo za 25. ili 30. obljetnicu? Mislim da bi valjalo napraviti iskorak. Kakav? Vrlo jednostavno, trebali bismo sagraditi nešto veliko, nešto sjajno, nešto neponovljivo… Trebali bismo sagraditi Muzej Domovinskog rata.

Kad spominjem izgradnju Muzeja Domovinskog rata, ne mislim na izgradnju još jednog muzeja, već na izgradnju najboljeg muzeja u državi! Govorim o muzeju koji će učiniti svakog Hrvata ponosnim a svakog stranca zadivljenim. Govorim o modernom muzeju, punom zanimljivosti za djecu, za mlade i za stare. Govorim o bilingvalnom muzeju; na hrvatskom, ali i na engleskom, da cijeli svijet čuje o nama, i to od nas. Mislim na velebno izdanje, svima pristupačno. Ulaz bi bio simboličan, 25 kuna, ali ono što bi se nudilo bilo bi veličanstveno; kao naša Oluja. Prava oluja doživljaja i ponosa, jedinstvena oluja našeg znanja, iskustva, žrtve i borbe. Što bi sve taj muzej nudio… Ajmo zajedno maštati. Hajmo zajedno ga sagraditi!

Muzej Domovinskog rata – Kratki prikaz mogućih dvorana, sekcija i kostur njihovog sadržaja.

Okupacija i borba za preživljavanje

Na samom početku valjalo bi objasniti okupaciju, povijesni kontekst te borbu za preživljavanje. Dvorane i ekspozicije išli bi ovim redom:

Prvo bi objasnili jugoslavenski kontekst, komunizam i raspad Jugoslavije. Ukratko, ustav 74′, rotacijsko predsjedništvo i demokratske izbore. Onda bi objasnili tijek rata, okupaciju te bi tu mogli koristiti fantastični video koji je napravio Institut za povijest. Prava je šteta da još nemamo englesku verziju istog:

Dakako, tu postoji mogućnosti organiziranja sobe za vojno maskiranje klinaca i odraslih, vojne šminke za 10 kuna etc. Neka se posjetitelji, ako žele, obuku kao vojnici. Mogu posuditi kostim ili vojni detalj dok hodaju muzejom, npr. vojnu majicu, kacigu ili beretku, plastičnu repliku puške itd.

Vukovar

Druga sekcija muzeja Domovinskog rata bila bi posvećena Vukovaru. Valjalo je prikazati slike i brojke Vukovara prije i nakon srpske okupacije, neprijateljske planove za brzi pad i našu herojsku obranu protiv mnogo jačeg protivnika! Bilo bi izvrsno to zorno prikazati brojkama i slikama naoružanja i resursima s kojima je svaka strana raspolagala. Svakako bi jednu dvoranu posvetio Trpinjskoj cesti i groblju tenkova! Valjalo bi razmisliti o maketi grada da se, audio zapisom na više jezika, tumači obrana grada. Sljedeća soba bi bila posvećena herojima obrane: Blago Zadro, Mile Dedaković Jastreb, Mali Jastreb, 204. brigada, „Osama“ itd. Onda bismo mogli ponuditi nekoliko kompjuterskih igrica s tematikom „ispeci kruh i podijeli ga po punktovima Vukovara“ ili tzv. „Vukovarski Tetris“, namjesti ležaje i krevete u bolnici…

Ona bih replicirao Kukuruzni put, tj. postavio bi na 20m2 repliku kukuruzišta, da klinci i odrasli vide što je značilo hodati takvim opasnim putovima. Još jedna ideja za kompjutersku igraonicu (igricu) bila bi igrica „Kukuruzni put – lijekove i streljivo do branitelja“. Onda bih posvetio dvoranu Vukovarskom vodotornju i Hrvatskom barjaku. Tu bismo mogli ispričati više anegdota. Ovdje bih spomenuo samo jednu iz Nuštra. Neprijateljska crta je na samo na nekoliko desetaka metara. Čovjek gradi svoju razrušenu kuću.

Zašto to radiš? Zar ne vidiš da će je opet srušiti? Koliko god puta oni je sruše, ja ću je ponovo sagraditi! Ovo je moj dom. Ne dam ga i navijeke ću ga braniti, čuvati i graditi. Nastavno, valjalo bi posvetiti dvoranu Siniši Glavaševiću. U toj dvorani bi se moglo čitati njegove tekstove i slušati ga.

Moglo bi se reproducirati prostorije skloništa, stisnutost, vlagu, nekvalitetno rasvjetljenje, kako se trese soba… a svugdje bi se čuo glas i poruka našeg Siniše koja ohrabruje ljude i oplemenuje njihova srca. U tom „studiju“ također bi postojala mogućnost da ljudi pročitaju sve njegove izvještaje te da snime iste vlastitim glasom, da prebace snimku na mobitel i da je odnesu sa sobom kući.

Može se i ponuditi klincima, za nagradu, da čitaju tekst prateći njegovu dikciju, izgovor i tempo, i sl. Sljedeća dvorana bila bi posvećena Vukovarskoj bolnici, Ovčari i mučenju koji su doživjeli naši ljudi, branitelji i civili, djeca i odrasli. Valjalo bi prikazati taj bolni prikaz nehumanosti i barbarstva. Također bih nabrojio i dokumentirao masovne grobnice po cijeloj Hrvatskoj (i izvan nje!). Kraj ove sekcije svakako bi trebalo posvetiti oltarom i uspomenama na naše poginule branitelje i poginule civile. Valjalo bi naznačiti točan broj poginulih i nestalih branitelja, broj poginulih i nestalih civila, broj ratnih invalida i broj mučenih ljudi. Da se nikad to ne ponovi!

Razaranja

Treći dio muzeja posvetio bih razaranju Hrvatske. Prikazao bih bombardiranje Dubrovnika i kako su oni mogli ući u grad… slično kao u Vukovaru ili kao Hanibal pred Rimom, ali nisu ušli jer su se bojali borbe za posljednje kapi krvi. U velikoj kino dvorani bih prikazao rekreaciju obrambenog, okruženog punkta. Slično kao u Disney-u (Epcon Centar, Florida, Kineski paviljon)

Sve bih prikazao u 360 stupnjeva, tj. dvorana bi bila okružena platnima da se doista doživi okruženost, prijetnju, borbu i obranu punkta. Onda bih sljedeću dvoranu posvetio „Pontoskom mostu“. Objasnio bih njihov plan „velike srbije“ (namjerno malim slovima): Virovitica, Karlovac, Karlobag te kako je sjeverna i južna hrvatska bila povezana. Napravio bih mali plutajući splav da se povežu dvije prostorije. Onda bih što jasnije prikazao koliko je neprijatelj bio blizu… prikazao bih okupirana područja, postotke, koliko su blizu/daleko bili od Zagreba i ostalih hrvatskih gradova. Kompjutorsku sekciju bih obogatio igricom, simulatorom, s ovim temama: „Spasite Tuđmana“, tj. bombardiranje Banskih dvora, odnosno „Zaštitite Predsjednika“, tj. tjelohranitelj koji mora spasiti Predsjednika od raznih napada.

Hrvatska se ne da! (Akcijski dio muzeja!)

Četvrti dio muzeja bio bi posvećen Hrvatskoj obrani: „Hrvatska se ne da!“. Ovaj dio muzeja bio bi „akcijskog“ karaktera. Počeo bi s Paklenicom te u velikoj dvorani omogućio djeci da demontiraju i montiraju topove. Trebali bi se popeti na 12 metarski toranj te tamo montirati repliku topova. U slučaju da dobro sastave dijelove, onda bi isti „pucao“ (efekti sa strane, dim itd.).

Onda bih pripremio mali vojni poligon za vježbanje s više sprava i raznim igrama. Od penjanja po špagama sa čvorovima do povlačenja konopca (dva tima od 3-4 ljudi. Tko je jači? Bila bi vaga da svaki tim ima više-manje istu kilažu (+/- 10%).

Onda bih omogućio izazovnu dvoranu za kodiranje i dekodiranje poruka. Predstavio bi određene igre i zadatke za klince ali i za odrasle. Recimo da ima laganih i težih zadataka (od 10-30 minuta za rješevanje).

Interaktivnu, kompjutersku sobu obogatio bih s još dvije-tri simulacije, odnosno igrice. Snimulator snajpera bi omogućio gađanje mete (nikako čovjeka!) a druga simulacija bila bi pogodi gumu ili tenk s gorivom (bez ljudskih žrtvi i krvi).

Možda bismo mogli ponuditi i virtualni trening vojske, tj. sportsku igricu vojnih olimpijada. Sljedeću dvoranu bih posvetio rušenju neprijateljskih aviona: Oba dva! Oba su pala!.

Uz prisjećanje na događaje išla bi radionica sa zadacima i igrice u vezi topništva, kutova i gađanja. Prikazao bih teškoće, utjecaj vjetra, visine topništva, domet i slično. Multimedijalni dio bi bio sastavljen od klasične igre „Gorillaz“ (banane kao topovske kugle) plus pravi vojni simulator koji prikazuje teškoću i umijeće ciljanja i pogađanje mete.

Nastavno bih ponudio dvoranu s više igara. Jedna bi bila sastavi Hrvatski grb. Znate onu slagalicu gdje trebate pomicati kockice i poredati ih, npr. od 1-30. Eto, nešto slično s hrvatskih grbom ili s grbovima naših postrojbi (životinje: tigrovi, vukovi itd).

Dodao bih stolni nogomet za borbu Hrvatske (vatrenih) protiv neprijatelja te bi ponudio kostime za sumo borbu. Pokušao bih objasniti zašto japanci toliko vole našu pjesmu „U boj u boj“ te bi organizirao radionicu o samoobrani, 3-5 poluga i zahvata i sl. Tu bi mogao biti zapis instruktora ako ne i pravi vojnik koji bi klincima objasnio važnost samoobrane, kontrole i kako reagirati u opasnosti i kako se zaštititi. Na samom kraju ove sekcije, prikazao bih problem mina i razminiranje. Prikazao bih hrvatsku tehnologiju i patente i objasnio skupoću procesa i posljedice istih koje osjećamo i dan-danas.

Oluja – Knin

Samorazumljivo je da bi važna sekcija muzeja bila posvećena Oluji. Kratko bi objasnio pripreme, odnosno prethodne operacije: Zima, Bljesak, strateške položaje, borba u snijegu i na nemogućim terenima.

Onda bih objasnio veličanstvenu operaciju Oluju kao primjer modernog ratovanja. Od korištenja bespilotnih letjelica, fotografiranje, iznenađenja neprijatelja i onemogućavanja komunikacije između neprijateljskih postrojbi, odnosno njihovoj dezinformaciji.

General Domazet bi zasigurno mogao lijepo i slikovito opisati zanimljivosti te bi mogao objasniti zašto se Oluja proučava u West Pointu kao primjer uzorne i uspješne vojno-redarstvene operacije. Sljedeća dvorana bila bi posvećena Kninu.

Ime, dakako, bilo bi: Kava u Kninu! Tu bi prikazali poziv na ostanak ali i „zlatan most“ da neprijateljska vojska pobjegne iz Hrvatske. Prikazao bih sramotnu snimku kako je neprijateljska vojska, u bijegu, pregazila vlastite ljude!

Multimedijalni dio bi omogućavao izazov (igricu): „Postavi zastavu na Kninskoj tvrđavi“. Posebnu dvoranu bih posvetio Anti Gotovini i njegovom govoru u Kninu nakon uspješnog ulaza u grad. Pobjeda nije gotova: potreban je nastavak reda, da nakon vojske, civilna vlast što prije preuzeti konce. „A gdje je križ!“ Nema odmora, nema opuštanja!

Prikazao bih i haaške patnje i sud. Osuda naših generala: O Bože, kako je to moguće!!! Prikazao bih u detalje optužbu, obranu, godine strpljenja i argumentiranje obrane. A onda, bih jednu dvoranu posvetio oslobođenju naših generala! Slavlju. Prikazao bih zapise o dočeku naših generala u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj (i iseljene Hrvatske!). https://youtu.be/XiaiuxyfXds

Stoljetna borba za Hrvatsku

Šesti i zadnji dio muzeja bio bi posvećen stoljetnoj Hrvatskoj borbi za neovisnost te bi bio pun povijesnih zanimljivosti i pamtljivih detalja da domaći i strani posjetitelji dobiju još nekoliko značajnih spoznaja o nama i našoj povijesti.

U jednoj dvorani bih prikazao dolazak Hrvata i osobine ratnih Slavena. Došli divlji i potjeraše pitome… Onda bih prikazao njihovo pokrštavanje i stavljanje u službu Pape, tj. 1. međunarodno priznanje Hrvatske.

Pismo pape Ivana VIII knezu Branimiru od 6. lipnja 879 godine. Onda bih jednu dvoranu posvetio kralju Tomislavu i u kratko prikazao Hrvatsko kraljevstvo.

Onda bih u drugoj dvorani govorio o Hrvatskoj mornarici. Naši vrijedni Dalmatinci. Domagojevi strijelci. Dubrovnik i sudjelovanje u Lepantu. Sljedeću dvoranu bih posvetio našoj obrani Europe od Turaka. Antemurale Christianitatis te ostatak ostataka.

Onda bih govorio o Napoleonovim najboljim borcima i našim „Kravatama“. Jednu dvoranu bih posvetio Prvom Svjetskom ratu i borbi naših ljudi u dalekim krajevima (npr. u Rusiji i slično).

Jednu dvoranu bih posvetio našim poznatim izumima, prvestveno – hrvatski Torpedo!

Jedna važna dvorana bila bi posvećena Drugom Svjetskom ratu. Žrtve na obje strane. Bleiburg, Jasenovac i razne jame. Brojke poslije rata (npr. analiza popisa stanovništva koji je objavio prof. Stjepan Šterc:

https://youtu.be/iOPpL0BCFGM)

Predzadnja dvorana bila bi posvećena događajima nakon Oluje: mirna reintegracija podunavlja, pristupanje NATO savezu i Europskoj uniji te svjetlijoj budućnosti Hrvatske!

Na samom kraju, organizirao bih bogatu dvoranu za uspomene i „merchandasing“.

Tu bi svatko mogao naći neku uspomenu, te bi bilo zanimljivih stvari od 10-350 kuna. Nudili bismo beretke i kacige, replike metaka, i vojne ukrase i odličja. Prodavali bismo hrvatske zastave, nogometne šahovnice i druge grbove naših vojnih postrojbi: Tigrovi, Vukovi, Gromovi, itd.

Nudili bismo privjeske za ključeve, maske za mobitele, imaginarne fotografije s predsjednikom Tuđmanom, s Gotovinom, s Blagom Zadrom itd. Omogućavao bi slikanje u Kninu, na punom Trgu itd. Nudio bi i repliku, lampu, Vukovarskog vodotornja te razne hrvatske motive u gipsu, od hrvatskog tropleta, križa, do Bašćanske ploče i replike katedrala.

Posjetioci bi mogli uzeti podmetače za čaše, stolnjake ili čak kupiti vojne čizme i vojna odijela. Na samom kraju (ili bolje na samom centru muzeja) bila bi kavana i restoran brze hrane s hrvatskim poslasticama. Pristupačne cijene bi svakome omogućile da si nešto fino priušti. Nudili bi i velik izbor Hrvatskih slatkiša!

Evo, to bi bio kratki prikaz i vizija budućeg Muzeja Domovinskog rata. Dao Bog da ga uspijemo izgraditi kao jedinstveni prostor i institucija da buduće generacije bolje razume našu borbu za slobodu i cijenu žrtve naših roditelja, djedova i pradjedova za našu jedinu i najdražu Hrvatsku.

* Autor je mladi povratnik iz Argentine

Facebook Komentari